Ime gospara, Lapađanina Iva Batričevića je postalo sinonim za facebook grupu Dubrovnik nekad u kojoj objavljene povijesne crtice i rijetke fotografije, razglednice, crteži, slike, dokumenti i video snimke nerijetko izvuku uzdah nostalgije za nekim prošlim vremenima u Gradu kad se činilo da je više sklada i harmonije. Riznica je to i brojnih zanimljivosti iz života Dubrovnika, informacija i zaboravljenog znanja, a kad treba angažirano se i s dobronamjernom oštricom poprate i aktualna zbivanja i promjene koje se ubrzano događaju u prostoru oko nas. Pa, tko je Ivo Batričević, osim što je najmarljiviji kroničar vremena u kojemu živimo i poštovatelj baštine koju smo nasljedili.
-Rođen sam 1958. u Dubrovniku i od ranije mladosti s ocem sam svakodnevno plovio i bio povezan s morem. Kao član JD Orsan sam jedrio u klasi: kadet, laser, a kasnije na krstašu Dragon i kao član posade na krstašu Bobara s poznatim jedriličarom Androm Kneževićem na Podgorskim regatama (Split- Makarska- Split). Od 1968. do 1973. svakodnevno sam u ljetnoj sezoni plovio s ocem koji je bio zapovjednik na školskom brodu Nautika na komercijalnim plovidbama i plovidbama sa učenicima Srednje pomorske škole. Brodom Nautika sam sudjelovao u tegljenju Žute podmornice Pera Miljkovića – Limunade iz brodogradilišta Bijela do Dubrovnika i broda Mošćenice iz Igrana kod Makarske koji je u Dubrovniku postao brod – disko klub Nelson 1970. godine, a od 1973. kao brod u vlasništvu Ljetnih igara pod imenom Santa Maria. Srednju pomorsku školu sam upisao 1973. te aktivno jedrio i plovio kao skiper na jahtama pod našim i stranim zastavama.
Kao kadet i časnik plovio sam na brodovima: Ivo Vojnović, Kruševo, Bosanka i Jadran od Atlantske plovidbe iz Dubrovnika. Od 1983. radio sam kao voditelj brodića Orsan – Jedriličarskog kluba Orsan koji je prevozio 50 putnika na jednodnevnim izletima. Godine 1989. sam se zaposlio u Lučkoj kapetaniji Dubrovnik kao stručni referent te sam radio 30 godina na graničnom prijelazu i u 24-satnom dežurstvu te pokretao traganje i spašavanje na moru po potrebi. Za vrijeme Domovinskog rata osim obaveze u Državnoj službi dragovoljno sam radio na ratnoj dizalici ratnog škvera u JD Orsan. Nakon odlaska u mirovinu nastavljam s mojih hobijem, a to je kolekcionarstvo tj. bavim se sakupljanjem starih fotografija i kartolina s temom povijesti Dubrovnika i brodova, ali na prvom mjestu su mi ipak brodovi te sam osobno slikao preko 150 000 fotografija kruzera i inače svih plovila koji su doplovili ili plovili na našem području. Taj hobi mi je usadio otac od rane mladosti kad je s njegove plovidbe na Atlantskoj plovidbi donio fotoaparate Zorki 3 i Fed. Bavio sam se fotografiranjem i u svojem foto laboratoriju izrađivao fotografije. Početkom 80-tih prelazim na bolju foto opremu te fotografiram i dalje s crno bijelim filmovima ali i filmovima u boji te dijapozitiv filmovima te snimam video kamerama VHS i VHS-c. Godine 1981. u organizaciji Dubrovačkih muzeja, fotograf Antun Tasovac pravi na Babinom Kuku izložbu fotografija većih formata po nazivom DUBROVNIK NEKAD I SAD i tu nastaje moja prva ljubav prema starim fotografijama Grada – priča gospar Ivo, dodajući kako je to bio početak prave kolekcionarske strasti.
-Odmah sam nakon izložbe u fotografskoj radnji Lapad kod fotografa Tasovca izradio i otkupio sve stare fotografije u formatu 10 X 15 cm te sam počeo doma praviti svoj album Dubrovnik nekad i danas. Iako sam već imao veliku kolekciju kartolina i starih fotografija ali od te 1981. godine počinjem se baviti ozbiljnijim kolekcionarstvom te kupujem sve više starih kartolina i starih slika što danas čine moju kolekciju. Najponosniji sam na moju kolekciju originalnih brodskih kartolina kruzera, Ro-Ro putničkih brodova, mornaričkih školskih jedrenjaka i mega jahti kojih imam čak 6000 primjeraka koje su uredno složene u albumima i to po kompanijama od najstarijeg broda do najnovijeg. Od 2000. godine aktivno fotografiram kruzere sa Nevenom Jerković, kap. Miljenkom Sekulom i Markom Kusijanovićem. Punih deset godina smo Neven, ja i Marko pisali feljtone za Dubrovački vjesnik, a ja više od četiri godine pišem feljtone kao nadopunjeno izdanje u kojemu ima dosta izmjena i novih tekstova na temu mora i brodova za tiskano izdanje Dubrovačkog dnevnika. Na fejsu od siječnja 2012. vodim popularnu grupu “Dubrovnik nekad” i od kolovoza 2020. grupu “Brodovi Dubrovnika nekad i danas”.
Facebook grupa “Dubrovnik nekad” postala je zahvaljujući Vama pravo vrelo informacija i zanimljivosti iz povijesti Grada.
-Grupa Dubrovnik nekad ima malo članstvo od samo 2764 člana, a proteklih godina sam odbio preko 15 000 zahtijeva za članstvo. Radim s malo članova jer mi nije važna masovnost članova već kvaliteta članstva koji su zainteresirani za temu i rad naše grupe, ali zato članovi grupe mogu uživati u radu grupe s puno unikatnih fotografija popraćenih s puno komentara. Svakodnevno u grupi se postavlja u prosjeku 12,6 objava računajući prosjek na godišnjoj bazi što daje da u grupi imamo preko 60 700 objava, datoteka, videozapisa te smo postavili i puno linkova o povijesti Grada kao i starijih filmskih i muzičkih videozapisa. Osim povijesti Grada i bliže okolice u grupi barem četiri puta sedmično postavim aktualnu vremensku prognozu za sedam dana, upozorenja za meteo uvjete i trenutnu kakvoću zraka kojeg udišemo koja je pretežno loša i nezadovoljavajuća. Također u grupi imam rubrike: kulturocid, ekocid, život u Gradu, razno, statistika grupe i info.
Pažljivo pratite i promjene u prostoru Grada, nestanak prepoznatljivih vizura, (pre)izgradnju…
-U rubrici Život u Gradu često komentiramo o problemima Grada te vidimo kako upadamo u sve veće probleme u cestovnoj i parkirnoj infrastrukturi i kompletnoj komunalnoj infrastrukturi. Još u ljeto 2023. ministrica turizma RH i naš direktor Turističke zajednice Dubrovnik su obećali da će raditi na tome da sezona 2024. bude sezona održivog turizma, ali od toga ništa nije napravljeno te se samo hvale povećanjem broja dolazaka. Toliko u Gradu imamo problema da bih mogao pisati ovaj tekst na 50 stranica i to bi bilo malo, stoga se s tekstom vraćam na rad grupe “Dubrovnik nekad”.
Mi u grupi smo obradili svaki komadić Grada i bliže okolice i to iz svih vremenskih razdoblja od nastanka Grada pa do današnjih dana te nastojimo postavljati fotografije ili kartoline koje su starije od 25 godina. Također smo u grupi postavili sve javne osobe, javne događaje te smo kod dosta članova grupe probudili nostalgiju iz vremena njihove mladosti, a neki od njih su pustili suze kada su pronašli sebe ili svoju obitelj iz davnih dana. Dosta članova grupe postavljaju svoje osobne fotografije te imam i nekoliko prijatelja koji nemaju fejs ali mi za grupu šalju unikatne fotografije i kartoline. Područje mojih komentara je Lapad, obalni dio Gruža, brodovi, gostionice sa pružanjem usluga spavanja, pansioni, hoteli itd. Tu mi je točnost podataka jako velika tj. preko 99 % i njih uglavnom pišem napamet ili kopiran neke moje već napisane tekstove. U našoj grupi nema nikakve politike te svatko može napisati svoje mišljenje, svoj stav i nema nikakvih negativnih komentara. Svako mjesec dana objavim statistiku grupe o broju postavljenih slika te aktivnost članova gdje je vidljivo da je oko 80 % članova grupe aktivno. Sve je transparentno za svakoga člana, a ja vodim brigu o svakome aktivnom članu te sam sa većinom u kontaktu putem inbox poruka ili kad se susretnemo putem te uvijek popričamo i svi su oduševljeni s radom grupe.
Da, no ne ostaje sve samo na virtualnom druženju, važni su Vam i susreti članova međusobno…
-U našoj grupi smo imali 46 stručnih i zabavnih druženja te smo imali i pet tradicionalnih druženja uz šest sati neprekidnih sviranja Srđana Đivoja, Buca Pende, Vukana Stanišića, a u pauzi za večeru od pola sata smo imali goste. To su bili jedinstveni koncerti gdje se pjevalo i plesalo punih šest sati takoreći bez sekunde pauze. Bilo nas je i do 200 uzvanika te je sve bilo besplatno osim obavezne večere koja je koštala simbolično sa pićem 20 eura. Ta druženja su malo utihnula zbog epidemije Korone jer nas je Županijski stožer limitirao na 50 uzvanika što je meni kao organizatoru stvorilo problem jer potražnja je bila za preko 200 uzvanika. Imali smo puno stručnih izleta s temom naše grupe te nam je prvi izlet bio 2012. u prvu subotu nakon otvaranje Soko Grada u Konavlima. Taj dan smo posjetili i atelje Antonie Rusković Radonić gdje smo svi mi iz bubica motali tanki konac svile, a kasnije smo bili na u restoranu Monković na zajedničkom ručku gdje se i zapjevalo. Ne znam koje bi sada druženje napisao ali najpoučnije je bilo spuštanje u Bizantsku katedralu koja je starija od pisane povijesti Grada za 150 – 200 godina, a išli smo nas 23 člana grupe pod stručnim vodstvom povjesničara Ivana Viđen. Također smo se spustili ispod koncertnog podija Muzičke školu u Crkva sv. Petra Velikoga ili kako su je u srednjem vijeku nazivali “St. Petrus Maior”. Bila je jedna od najvažnijih dubrovačkih crkava onog vremena i jedina crkva s kriptom u povijesnoj jezgri Dubrovnika te smo unutra dotakli i stijenu Laus. Prvi smo u Gradu otkrili da samo na dva kilometra od nas imamo akumulacijsko jezero i branu Kočište kod Orašca te smo je posjetili dva puta, a druženje smo završili sa ručkom u obližnjem OPG-u Savonari. Također smo bili u posjeti ljevaonice topova i zvona nakon otvaranja, a koja se nalazi ispod kule Minčeta tj. pored košarkaškog/nogometnog terena. Od tih 46 povijesnih i zabavnih druženja spomenut ću se i posjeti dviju špilja koje danas nisu otvorene za javnost, a to je Đurovića špilja koja se nalazi ispod stajnog dijela piste zračne luke te smo posjetili i špilju Šipun u Cavtatu. Tog dana smo također uz stručno vodstvo posjetili muzej morskih školjki, a druženje smo završili u restoranu Domestico u Močićima uz roštilj, piće i pjesmu. Svi dubrovački portali su prepoznali marljiv rad naše grupe i točnost naših podataka te su u svojim portalima objavili preko 850 povjesnica tako da je naš rad poznat i izvan fejsa. Dubrovačka televizija je u svojim dokumentarnim emisijama Gruške priče od gospara Rade Petrovića upotrebljavala slike iz naše grupe te mi je voditelj emisije Mario Bukvić rekao da ne bi bilo ni pola od emisija da naše slike nisu dale poticaj pričama. Također u TV serijalu Đirate po Gradu s Teom Batinić su se upotrebljavale slike iz naše grupe i osobne slike kolekcionarke Marijanke Knego. Tijekom godina rada naše grupe surađivali smo s našim sestrinskim grupama na fejsu “Župa nekad” i “Zavazda Konavle” te smo im uspjeli vratiti dio slika koje su im izgorjele u Domovinskom ratu. Također smo u Konavle vratili izgorjene i izgubljene fotografije tamburaških zborova iz obiteljskog albuma profesora Joza Ajdukovića i sve su postavljene s dozvolom obitelji. I na kraju bih napomenuo da je grupa “Dubrovnik nekad” riješila nedoumicu oko starosti najvećeg platana na Pilama kojega nema na fotografijama i kartolinama iz vremena oko 1900., a skupština Dubrovačko-neretvanske županije ga je upisala u registar i zaštitila kao 300 godina staro stablo zbog mogućeg rušenja i rješavanja cestovne infrastrukture.
Međutim iz Javne ustanove za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Dubrovačko- neretvanske županije su nam potvrdili da je platan počeo rasti oko 1904. godine, te mu nije trebala zaštita jer je upisom u registar zaštićenih stabala već imao preko 100 godina. Ja sam sa svojim kolekcijama slika i dalje aktivan te sam u zadnjih 20 godina pomogao u izradi 50 monografija. Upravo sam završio monografiju Luke Dubrovnik koja će uskoro izići iz tiska, a pokrio sam slikom i tekstom vremensko područje od 1809. do danas. Još nekoliko monografija je u pripremi te stalno govorim sebi da više neću ništa raditi, ali uvijek se predomislim te radim ono što volim s time da ima jedna negativnost, a to je dugotrajno sjedanje za kompjuterom što u mojim godinama nije dobro. Svima onima koji vole naš lijepi Grad preporučio bih da na YouTube pogledaju video: S Carem na kavi – Bruno Šišić gdje čete čuti kako su se još 70-tih godina nadležni dogovorili da se uži dio Grada neće više širiti već da će se širenje preusmjeriti na izvangradska područja završava s preporukom gospar Ivo.
Pa, poslušajte, ponavljanje je majka znanja.
