Uz svoju kolegicu Marinku Ulagu koja kao djelatnica Dubrovačkih knjižnica održava pričaonice za ukrajinsku djecu koja su s roditeljima izbjegla od užasa rata u njihovoj zemlji, Ivana Puharić je kao magistra ukrajinskog jezika i književnosti preuzela na sebe tečajeve na kojima podučava hrvatski jezik za odrasle.
Njih dvije su se upoznale posredstvom dubrovačkog Crvenog križa koji se pobrinuo za programe namijenjene ukrajinskoj djeci i njihovim mamama.
Ivana Puharić je također diplomirala ukrajinski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 2014. godine, ni u jednom scenariju ne pomislivši kako će jednoga dana taj jezik biti u našoj zemlji deficitaran.
– Ukrajinski sam diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2014. godine i nikad mi nije bilo ni na kraj pameti da će u nekom trenutku doći do deficita prevoditelja ukrajinskog jezika. Htjela sam studirati strane jezike, ali nešto neobično, i tako sam, između ostalog, upisala ukrajinski i nikad nisam požalila tu odluku – priča nam Ivana, opisujući i dosadašnja iskustva u radu s Ukrajincima na našem području.
-Dosadašnja iskustva su jako pozitivna. I djeca i odrasli su otvoreni za nova poznanstva, druženje i priču. Iako neki imaju online obaveze (posao i nastava) i dalje su zainteresirani za radionicu i tečaj pa se trudimo u dogovoru s njima odrediti termine. S obzirom da ja vodim tečaj hrvatskog za odrasle, nisam toliko u kontaktu s djecom kao Marinka koja vodi pričaonice, ali vidim da su djeca dosta opuštena i zaigrana. Tome dosta pridonose i mali Dubrovčani koji također dolaze na pričaonice pa se svi skupa druže i uče.
O dojmu kakav se dosad mogao steći, da su Ukrajinci veoma srčani i otvoreni narod, Ivana kaže:
– Tijekom studija sam dva puta bila na terenskoj nastavi u Kijevu, katedra za ukrajinistiku se oduvijek trudila svojim studentima omogućiti što bolju naobrazbu i iskustvo. Ukrajinci zaista jesu srčani i otvoreni, dosta smo slični, iako oni nisu toliko glasni kao mi.
A o njihovoj želji da se što prije integriraju u naše društvo, zbog čega i pohađaju tečaj hrvatskog jezika, dodaje:
-Da, iako se oni nadaju da će rat uskoro završiti i da će se vratiti u Ukrajinu, zaista su zainteresirani naučiti jezik koji će im pomoći u svakodnevnoj komunikaciji i, u konačnici, u pronalasku posla.
Jeste li od polaznika čuli neke baš tužne, katastrofične priče o tome što su proživjeli prije odlaska iz svoje zemlje?
– Trudim se ne pričati o tome i pokušavam im skrenuti misli na veselije teme, ali čula sam priče o njihovom dolasku i sama činjenica da su u Ukrajini ostavili svoje domove, svoje muževe i očeve je tužna i katastrofična – zaključila je Ivana.
