Turizam je osnovna gospodarska grana u Dubrovniku. Gotovo svi o njemu ovisimo. Niz prihodima rekordnih godina, prekinula je koronakriza. Jesmo li previše ovisni o turizmu? Što dalje? Kako se prilagoditi novim uvjetima? Ali i kako izvući veću korist od turizma za lokalnu zajednicu, pitali smo dr. Ivanu Pavlić s Odjela za ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku, koja, među ostalim kaže: Moramo se „otrijezniti“, ne dozvoliti da turizam upravlja nama, mi moramo kvalitetno upravljamo njime. Otkrila nam je i zanimljivo istraživanje koje se upravo provodi, a vezano je za cijene ulaznica i iznos koji su turisti voljni platiti za posjet nekoj od kulturnih ili prirodnih znamenitosti.
Jesmo li previše ovisni o turizmu?
Turizam je zacijelo posebno zanimljiv fenomen koji je, radi značajnih i vidljivih učinaka koje ostvaruje, doslovno, kao pandemija, „zarazio“ cijeli svijet i postao njegova svakodnevica i stil života. Stopio se s ljudima i prostorom. Dok određene destinacije zbog vidljivih dobrobiti u razvoju turizma vide izlaz iz gospodarskih problema, druga se skupina destinacija (razvijenije zemlje) nastoje samo u manjoj osloniti na razvoj turizma zbog dodatnog, a ne primarnog, poticanja gospodarskog rasta i razvoja.
Republika Hrvatska je prema udjelu turizma u bruto domaćem proizvodu rangirana na visokom petom mjestu na svjetskoj ljestvici (iza Maçaa, Fijija, Jordana i Španjolske). Prema udjelu turizma u ukupnom izvozu na četvrtom smo mjestu u Europi (iza Crne Gore, Gruzije, i Albanije), a prema udjelu međunarodnog turizma u ukupnom turizmu smo s 89% na šestom mjestu u Europi (UNWTO).
Ova tri važna pokazatelja nam s jedne strane ukazuju na visoku ovisnost gospodarstva o turizmu, ali s druge strane nas svrstavaju među zemlje koje najviše osjećaju negativne posljedice ove pandemije – u ranjive destinacije. Još više zabrinjava činjenica da, bez obzira na to što je Španjolska na lošijoj poziciji prema udjelu turizma u BDP-u, uslijed međusektorskih odnosa i veličine uvoza, turizam u nas, u odnosu na Španjolsku, slabije stimulira razvoj gospodarstva za više od dvadesetak postotnih bodova.
Je li ova kriza prilika za promjene, neke nove turističke proizvode?
Dok smo u vrijeme prije pandemije kontinuirano putem medija bili zasipani brojkama o dolascima i noćenjima inozemnih turista, tako smo sada svakodnevno zasuti brojkama o različitim sojevima virusa, iz različitih regija svijeta, koji neometano prelaze naše granice, te o količinama doza cjepiva iz različitih zemalja te sukladno tome procjenjujemo njihovu prijetnju, vrijednost i učinkovitost. Sada se nalazimo u nekom neobičnom vakuumu.
Ono što nas je između ostaloga do ovoga dovelo su svakako pozitivni učinci turizma koji se manifestiraju „na licu mjesta“ i zato su poželjni, dok se negativni učinci najčešće zanemaruju jer se godinama akumuliraju i postaju vidljivi tek onda kada nastaju ireverzibilni problemi u društvu i okolišu koji su teško rješivi i savladivi. Za nas je sada jako važno analizirati utjecaj postojećeg modela, koji se primjenjivao u dosadašnjem razvoju turizma (prije i za vrijeme pandemije), primjenjujući pri tome pokazatelje turističkog intenziteta koji bi se trebali staviti u kontekst ekonomskog doprinosa turizma ovome prostoru jer se samo tako može vidjeti koliko racionalno koristimo svoje resurse.
Postojeći model i u ovim trenutcima, unatoč svim nastojanjima inovacije i diverzifikacije proizvoda, predstavlja nas kao destinaciju ljetnog odmora. Moramo se „otrijezniti“, ne dozvoliti da turizam upravlja nama, nego moramo mi kvalitetno upravljati njime. Nalazimo se pred izazovom transformacije postojećeg modela koji je automatizmom (sam) i nekontrolirano konvertirao prirodne i društvene resurse.
Na Odjelu za ekonomiju s kolegama provodite zanimljivo istraživanje koje bi trebalo po završetku dati konkretne rezultate, koje bi i dubrovačkom turizmu mogle donijeti razvojnu korist. O čemu je riječ?
U suradnji s docentom dr. sc. Stjepanom Srhojem i docenticom dr. sc. Barbarom Puh, analiziram kako unaprijediti praksu upravljanja prirodnim i društvenim resursima u turističkim destinacijama i to posebice kako unaprijediti cjenovnu politiku.
Naše istraživanje usmjereno je pitanju jesu li cijene precijenjene ili podcijenjene te analizirati koliko su posjetitelji voljni dodatno platiti da se zaštiti neko kulturno ili prirodno dobro. Drugim riječima, želimo procijeniti koliko su posjetitelji spremni platiti (engl. willingness to pay) kako bi se cijena formirala tako da lokalna zajednica ima što veću ekonomsku vrijednost od tog posjeta.
Što Vas je navelo da pokušate odgovoriti baš na ovo pitanje?
Turizam je nezamisliv bez komponente prirodnih i društvenih resursa. Količine resursa koje turizam apsorbira su ograničene. U vrijeme prekomjernog turizma su se već počeli pokazivati znakovi velike osjetljivosti tih resursa do te mjere da smo se doveli u pitanje opstanka na listi zaštićenih kulturnih resursa UNESCO.
Stoga smatramo da je, pri upravljanju društvenim resursima, jedna od važnijih godišnjih odluka, upravo postavljanje cijena. Problem je što definiranje cijene nije jednostavan proces jer i društvena i prirodna dobra često nemaju jasno definiranu tržišnu cijenu. Zbog toga se cijene definiraju temeljem informacija kao što su prethodni rast potražnje, očekivanja buduće potražnje i usporedbom sa sličnim društvenim i prirodnim dobrima. Izazov u prethodno navedenom je što je to donošenje odluka temeljem pretpostavki nekoliko pojedinaca, koji naravno, kao i svi, mogu pogriješiti.
Možete li nam dati neki primjer kako bismo bolje razumjeli čime se istraživanje bavi?
Uzmimo primjer Dubrovačkih zidina, ispod su navedene cijene ulaznica i broj posjeta na zidinama po godinama.
Je li cijena ulaznice bila podcijenjena primjerice 2004., 2012., 2015., 2018. ili 2019.? Zamislimo da je u razdoblju 2004.-2019. cijena ulaznice bila podcijenjena 10 kuna, odnosno da bi broj posjetitelja bio jednak, bez obzira na 10 kuna višu cijenu. Prethodno bi vodilo značajno većim prihodima, jer je u razdoblju 2004.-2019. broj posjeta bio 12 milijuna i 853 tisuće, pa bi veći dio tih posjetitelja platio ulaznicu 10 kuna više, a taj novac zatim bivao iskorišten za zaštitu i daljnji razvoj kulturnih dobara.
Ovo služi kao primjer ukazivanja na potencijal kojim bi kontinuirano provođenje istraživanja moglo informirati bolje donošenje cjenovne politike sa svrhom zahvaćanja veće ekonomske vrijednosti u Dubrovniku. U velikom broju svjetskih dobara (npr. Stonehenge, Valdivia, katedrala Durham, dvorac Warkworth, palača Chandhok, muzeji u muzeji u Quebeckuu…) radila su se upravo takva istraživanja kako bi se procijenilo koliko su posjetitelji spremni platiti.
Što očekujete od istraživanja i kako bi se rezultati mogli praktično upotrijebiti?
Baviti se turizmom je pravo stečeno za sva vremena, ali i pravo koje ne smijemo oduzeti budućim naraštajima Naša istraživanja su inicijalnoj fazi, a nadamo se da ćemo provedbom istraživanja približiti ovu problematiku svima onima koji upravljaju javnim kulturnim i prirodnim resursima – kako iskoristiti informacijski potencijal u digitalnom okruženju za bolje donošenje odluka. Vrijedi istaknuti da smo usmjereni i na kulturna i na prirodna dobra, ali nismo usmjereni isključivo na Dubrovnik, već imamo opći interes u metodama kako izvući važne informacije, poput spremnosti za platiti, od korisnika do donositelja odluka.
Provodimo seriju istraživanja, od kojih je prvo na primjeru ulaznica kulturnih i prirodnih dobara – pregled istraživanja o spremnosti plaćanja, uz uvjet da su objavljena u prestižnim znanstvenim časopisima. Nakon toga ćemo biti usmjereni na primjene tzv. netržišnih metoda vrednovanja kulturnih i prirodnih dobara uz aplikaciju metoda otkrivenih preferencija primjenom zamjenskih tržišta. Primjena ovih metoda omogućava procijeniti medijalnu i prosječnu ekonomsku vrijednost (spremnosti za platiti) po osobi. Postoji više izazova s provedbom ovakvih istraživanja, ali mislim da ćemo sustavnim pristupom i radom, korak po korak, iznjedriti kvalitetna znanstvena istraživanja, koja mogu imati i jasnu primjenu za očuvanje prirodnih i kulturnih resursa, povećavanje prihoda i boljitak društva.
