Istraživanje dr. Ankice Džono Boban o uzrocima smrti u Dubrovniku od 1825. do 1918., nedavno ukoričeno i obranjeno kao disertacija kojom je stekla titulu dr.sc., prvo je povijesno-epidemiološko istraživanje ne samo za Dubrovnik, nego i u Hrvatskoj, jer uključuje vremensko razdoblje od gotovo jednog stoljeća. Na važnost tog doktorata skrenula nam je pozornost njena kolegica iz Zavoda za javno zdravstvo gdje i dr. Džono Boban radi kao voditeljica Službe za promicanje zdravlja. Rad je to koji je po mnogo čemu zanimljiv i ne samo ljudima iz iste struke, ali je definitivno istraživanje koje ukazuje i dokazuje postignuća medicine koja potom mijenja i socijalnu sliku društva.
-Odabir teme moje doktorske disertacije proistekao je iz moje profesionalne znatiželje i interesa: od čega su stanovnici Dubrovnika umirali prije sto godina, spominju li se kardiovaskularne bolesti ili neoplazme u uzrocima smrti, koje su bile razlike i kakve su se promjene dogodile. Naime, fokus mog svakodnevnog rada kao liječnice – specijalistice javnog zdravstva usmjeren je na promicanje zdravlja u populaciji, od najmlađih do najstarijih osoba. Jedna od niti vodilja tijekom istraživanja bilo je preispitivanje medicine nekad i danas – pojašnjava nam svoj odabir doktorske teme dr. Ankica Džono Boban.
Često se svako izvještavanje samo zaustavi na tome da je disertacija obranjena, a sadržaj ostaje nedotaknuta. Budući nam je jedna Vaša kolegica iz Zavoda za javno zdravstvo skrenula pozornost na Vaš doktorat i važnost teme, pojasnite nam do kakvih novih saznanja ste došli proučavajući arhive.
-Ovo istraživanje o uzrocima smrti u Dubrovniku za razdoblje od 1825. do 1918. godine temelji se na matičnim knjigama umrlih dubrovačkih rimokatoličkih župa Grad, Pile i Gruž. Matične knjige predstavljaju arhivske izvore bogate podacima na individualnoj i mikrorazini. To znači da je za svaku umrlu osobu evidentiranu u matičnim knjigama upisan uzrok smrti. Naime, posebnom odlukom dalmatinskog gubernija, 1816. godine uveden je tabelarni sustav upisa podataka o umrlima u matice umrlih i obveza upisa uzroka smrti. Na takav način, matične knjige umrlih u Dalmaciji, pa tako i u dubrovačkim župama, vode se uglavnom od 1825. godine te je to razlog odabira ove godine kao početne godine mog istraživanja, pa sve do 1918. godine (zadnje godine postojanja Habsburške Monarhije pod kojom je bio i Dubrovnik). Tako je dobiven gotovo stogodišnji povijesni uvid o uzrocima smrti u Dubrovniku.
I, koji su najčešći uzroci smrti u tom razdoblju?
-Najčešći uzroci smrti bile su zarazne bolesti, a među njima tuberkuloza i crijevne zarazne bolesti. Tuberkuloza je tijekom 19. stoljeće bila prisutna u svim društvenim slojevima i dobnim skupinama, a najviše je kao „pljačkaš mladosti“ bila uzrok smrti mladih osoba: 58% osoba koje su umrle u dobi 20-29 godina i 51% onih koji su umrli u dobi 10-19 godina umrli su od tuberkuloze.
Tuberkuloza je bila najzastupljenija u uzrocima smrti u župi Grad, najgušće naseljenoj u odnosu na druge dvije župe Pile i Gruž.
Župa Grad, kao najstariji dio Dubrovnika, smještena unutar povijesnih zidina, s bogatom poviješću, višestoljetnim društveno-političkim, kulturnim i gospodarskim životom, ostala je mala gusto naseljena urbana sredina tijekom 19. i početkom 20. stoljeća. Skučeni, prenapučeni i vlažni stambeni prostori u župi Grad, gdje je sunčeva svjetlost slabo dopirala, loši higijenski uvjeti, bliski kontakti u obiteljima s mnogo članova bili su gotovo idealni za širenje kapljičnih infekcija kao što su tuberkuloza, upale pluća i druge respiratorne bolesti pogotovo u zimskim mjesecima, kada je zbog hladnoće, prozračivanje prostorija bilo nedovoljno.
Nakon zimskog razdoblja i latentne infekcije, klinička slika tuberkulozne naravi lako se razvijala u proljetnim i ljetnim mjesecima. Na to ukazuju i podatci o najvećem broju umrlih od tuberkuloze u Dubrovniku u proljetnim i ljetnim mjesecima u ukupnom broju umrlih od tuberkuloze.
Na drugom mjestu u skupini zaraznih bolesti bile su crijevne zarazne bolesti, a njihova pojavnost i smrtnost pratile su loše higijensko -sanitarne prilike u Dubrovniku, koji je gospodarski stagnirao tijekom austrijske vladavine.
Bez modernizacije komunalne infrastrukture, odnosno kanalizacijskog i vodovodnog sustava iz vremena Dubrovačke Republike, župa Grad ostajala je bez vode u ljetnim mjesecima posebno od kraja 19. stoljeća, dok je vodoopskrba u drugim župama ovisila o dostupnosti javnih i privatnih izvora vode (bunara, vodospremnika i slično).
Iz tih razloga svaka druga smrt zbog crijevnih zaraznih bolesti dogodila se tijekom ljetnih mjeseci (najviše u kolovozu).
Crijevne zarazne bolesti bile su najzastupljenije u župi Gruž u kojoj je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće značajno porastao broj stanovnika, prvenstveno pojavom nove radne snage u lučko-pomorskom prometu, i razvojem nižeg društvenog sloja. Osim toga, dubrovačka dojenčad bila je posebno vulnerabilna na obolijevanje i umiranje od crijevnih zaraznih bolesti što pokazuje i podatak da je svaka treća smrt zbog ovih bolesti bila u dojenačkoj dobi.
No struktura uzroka smrti mijenjala se ovisno o dobi umrlih osoba. U to vrijeme perinatalna zdravstvena zaštita nije bila razvijena, antenatalni i perinatalni rizični čimbenici nisu bili poznati, pa se u uzrocima smrti djece u neonatalnom razdoblju (od rođenja do navršenog 28. dana) najčešće nalazi nesposobnost i opća slabost djeteta za život, konvulzije, prijevremeno rođenje djeteta ili komplikacije tijekom porođaja koje su dovele do smrti djeteta. U uzrocima smrti djece u dobi od navršenih 28 dana do prve godine dominirala je nedefinirana opća slabost, konvulzije, crijevne zarazne bolesti i kapljične infekcije.
Najčešći uzroci smrti male djece u dobi od jedne do četiri godine bili su: tuberkuloza, rahitis, konvulzije (nepoznate etiologije), crijevne zarazne bolesti te dječje zarazne bolesti (difterija, hripavac i šarlah). Kod djece od pet do 14 godina vodeći uzroci smrti bili su tuberkuloza, meningitis, dječje zarazne bolesti (difterija, hripavac i šarlah) i crijevne zarazne bolesti. Svaka treća osoba u dobi od 15 do 64 godine umrla je zbog tuberkuloze, a zatim po učestalosti slijede moždani udar i upala pluća. Senilnost i moždani udar su najčešće upisani kao uzrok smrti osoba starijih od 65 godina.
Rezultati ovog istraživanja pokazuju značajan porast bolesti cirkulacijskog sustava, novotvorina i nasilnih smrti u uzrocima smrti u Dubrovniku krajem 19. i početkom 20. stoljeća. To su tzv. kronične nezarazne bolesti od kojih se danas najčešće umire.
Cerebrovaskularne bolesti bile su vodeće među bolestima cirkulacijskog sustava. Kod muškaraca najčešće su bile novotvorine (neoplazme) probavnih organa, a kod žena neoplazme maternice. Kod nasilnih smrti, samoubojstva su bila zastupljenija kod muškog spola, uglavnom izvršena vatrenim oružjem i vješanjem.
Kakve su povratne informacije tvojih kolega na saznanja iz tvog doktorata, ono pretpostavljam može biti podloga za daljnja istraživanja a osobito o razvoju medicinske znanosti i mogućnosti izlječenja nekih bolesti koje su bile smrtonosne u određenom vremenu… možda ponekad i rijetko razmišljamo o tome koliki je napredak postignut, koliko ste i jeste li uopće promišljali o tome dok ste radila na doktoratu. To može s jedne strane biti zbilja fascinantno.
-Ovo moje istraživanje je prvo povijesno-epidemiološko istraživanje ne samo za Dubrovnik, nego i u Hrvatskoj, jer uključuje vremensko razdoblje od gotovo jednog stoljeća.
Detaljno su obrađeni uzroci smrti prema spolu, dobnim skupinama (dojenčad, djeca od jedne do četiri godine, djeca od pet do 14 godina, odrasli od 15 do 64 godine te starije osobe u dobi od 65 godina i više), za tri dubrovačke mikrolokacije (župe) te prema zanimanjima. U metodologiji rada za retrospektivno istraživanje uzroka smrti u svrhu utvrđivanja frekvencije, trenda i obrazaca vodećih skupina i pojedinačnih entiteta, te u konačnici radi komparacije uzroka smrti s današnjim vremenom, korištena je aktualna Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema.
Ovo istraživanje je bogato i količinom i dubinom informacija o uzrocima smrti u Dubrovniku. Na posredan način, ono predstavlja doprinos povijesnom uvidu o zdravstvenom stanju dubrovačke populacije, a neposredno govori o uzrocima smrti s kojima se danas ne susrećemo ili vrlo rijetko te otvara mogućnosti za nova istraživanja.
Tijekom istraživanja emocionalno su me imponirale tužne sudbine mnogih dubrovačkih obitelji kod kojih su njihovi članovi, posebno mlađe životne dobi, preminuli zbog tuberkuloze, rahitisa i crijevnih zaraznih bolesti. Ili tragični trenutci kada su roditelji u istom danu ostajali bez djece koja su umrla zbog šarlaha, difterije, hripavca ili ospica.
Ulazeći sve dublje u istraživanje pitala sam se hoćemo li se opet morati nositi s društvenim nedaćama koje smo pobijedili otkrićem cjepiva, antibiotika i drugih medicinskih dostignuća. Tekovine zdravstvene kulture uz nova medicinska znanja i tehnologije trebamo njegovati i s ponosom primjenjivati kako bi spriječili moguće ponovno širenje bolesti koje su harale prije sto godina i više.
Zašto ste se svojedobno odlučila baš na specijalizaciju javnog zdavstva?
-Mnogi mladi liječnici nakon studiranja opredjeljuju se za kliničku medicinu, koja se bavi liječenjem bolesti, pa sam i ja imala takvu želju. Međutim, nakon višegodišnjeg rada na zamjenama u obiteljskoj medicini te rada u hitnoj medicinskoj pomoći shvatila sam važnost preventivne medicine, koja je usmjerena na sprječavanje bolesti, smanjenje rizičnih čimbenika odnosno mijenjanje navika, stila življenja i drugih čimbenika okruženja koji su štetni za zdravlje u one obrasce ponašanja koji pridonose očuvanju i unapređenju zdravlja te podižu kvalitetu života.
To je bio moj motiv za odabir specijalizacije iz javnog zdravstva. Svaki dan je novi izazov, a za određene vidljive rezultate potreban je dugogodišnji rad. To pokazuju i rezultati mog istraživanja: napravljen je ogroman napredak u medicini, sprječavanju bolesti i očuvanju zdravlja zahvaljujući medicinskim i drugim znanostima.
