Vizualna umjetnost područje je interesa dubrovačke umjetnice Iris Lobaš Kukavičić koja je publiku oduševila na zadnjoj izložbi između vrata od Pila. Savršeno je ukomponirala skulpture, glazbu i vizualni doživljaj, publika je osjetila miješanje osjećaja od potpunog kaosa do smiraja i skladnosti, a što je na neki način predstavljalo i dubrovački turizam. Kaže kako suvremena umjetnost kojoj je okrenuta, ne poznaje granice, što joj daje širinu i prostor za djelovanje. Jedno od područja kojima se bavila je i sakralna umjetnost, a Iris ističe kako su joj vjera i duhovnost itekako bitni. Nastojali smo kroz razgovor prožeti njezine same početke, tehniku koju koristi, motive i uzore, ali i što misli o trenutnoj dubrovačkoj umjetničkoj sceni.
-Ljubav prema umjetnošću i likovnim izražavanjem prisutna je, usudila bih se reći cijeli život, međutim ozbiljniji rad vezan je za moju prvu samostalnu izložbu/umjetničku instalaciju “Igra i igre” koja je bila vezana za vaterpolo. Područje mog interesa je vizualna umjetnost. Uz kiparstvo i slikarstvo moje zanimanje ide u smjeru ambijentalnih multimedijalnih instalacija, povezivanja skulpture, zvuka i pokreta. Neki od radova prepoznatljivi su po karakterističnom materijalu izrade, a to je kartonska ambalaža za jaja koja je dugo vremena zaokupljla moju pažnju. U posljednje vrijeme dosta često koristim drvo, međutim nema nekog određenog pravila, sve ovisi o trenutku i inspiraciji.
Obranili ste doktorsku disertaciju 2016. godine na temu Sakralno slikarstvo Iva Dulčića. Kako biste ukratko mogli opisati vaš rad i što ste zaključili, koliko je Dubrovčanin Ivo Dulčić unio novosti u Sakralno slikarstvo zašto je ponekada izazivao prijepore?
-Ivo Dulčić se svojom osobnošću i slikarskim umijećem sasvim sigurno izdvaja iz umjetničkog kruga svoga vremena i zauzima značajno mjesto na europskoj likovnoj sceni 20 st. Njegov rad treba sagledati u kontekstu vremena koje je bilo obojeno političkim prilikama, koje su bile u suprotnosti s njegovim osobnim postulatima. Napravio je veliki iskorak u sakralnoj umjetosti jer je njegova prva freska “Krista kralja” u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu, zapravo prvo djelo suvremene interpretacije ostvareno u nekom hrvatskom sakralnom prostoru nakon Drugoga svjetskog rata. Freska je izazvala velike prijepore u crkvenim krugovima koji nisu bili skloni suvremenoj umjetnosti, međutim opstala je zahvaljujući autoritetu Ivana Meštrovića. Nastavila su se nizati brojna slikarska djela stvarana diljem Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Njemačke i Italije, neosporne likovne vrijednosti i suvremenog pristupa novozavjetnim temama.
Je li vam Dulčić na neki način uzor, s obzirom da ste i vi u pojedinim trenucima okrenuti Sakralnoj umjetnosti, planski ste obradili evanđeoski susret Isusa Krista i njegove majke Marije? Što vas potiče na takvo promišljanje i na kraju na realizaciju takvih ideja?
-Sakralni ciklus “Deset susreta” nastajao je paraelno, kao praktični dio doktorskog istraživanja. Valoriziranjem Dulčićeva sakralnog opusa nametnuo se zaključak da on umjetnički čin stvaranja spomenutih sakralnih djela poistovjećuje s molitvom slikanjem, osobnim slavljenjem Stvoritelja. Odabrane novozavjetne teme poticale su kontempliranje i molitvu koja u ovom slučaju nije bila konvencionalna, nego se odvijala kroz slikarski čin kojim je Dulčić u prvom redu ispunjavao sebe, a kroz emanirajuću energiju, i promatrače. U tom duhu i s tim razmišljanjem se i sama mogu poistovjetiti te na taj način protumačiti potrebu i realizaciju spomenutog sakralnog ciklusa.
Ponekad koristite polivalentnost kiparstva i slikarstva, na koji način to radite i što želite time postići?
-Trodimenzionalno oblikovanje je moja polazna točka i potreba kad je riječ o likovnom izražavanju, međutim boja je također prisutan i neizostavan element. Ponekad se to realizira kroz reljef, perforiranje slikarske epiderme i propitivanja prostora ispred i iza slike. Kada je riječ o boji ona je zapravo kontemplativan element u mom radu i može se sagledati kroz zvuk boje a ne fakturu.
Svojim određenim radovima nastojite promatrača povezati duhovno sa onim što ste prikazali, koliko je vama važna duhovnost i vjera?
-Istraživanje moje doktorske disertacije baziralo se na analizi umjetnosti sakralnoga. Ako se analiza proširi na cjelokupnu umjetnost, koja ne mora nužno interpretirati sakralne teme, uočit će se da sam umjetnički čin može biti sakralan ako se stvara po Onome od kojeg je sve postalo. Dakle, ako umjetnik iskreno živi za umjetnost i ako je to životna potreba koja omogućava njegov opstanak, djelo proizašlo iz takva čina ima elemente svetosti. U tom slučaju umjetnost nije podređena nikakvim trendovima, nije samo lijepi ukras svijeta, nego svojom emanacijom otvara mnoga pitanja i potiče promatrača na promišljanje. U tom smislu, duhovnost i vjera su važan dio mene.
Na posljednjoj izložbi ujedinili ste skulpture, vizualni i glazbeni doživljaj, radilo se o izvedbeno zahtjevnoj izložbi, dosta je ljudi bilo uključeno, jeste se pribojavali kako će sve na kraju biti i kakve su bile reakcije nakon izložbe?
-Realizacija same ideje bila je dosta kompleksna, razvijala se posljednje dvije godine i zahtijevala dosta veliki angažman, kako mene osobno tako i suradnika koji su na različite načine bili uključeni u projekt. Prije same prezentacije rada uvijek postoji određena doza pozitivne treme, međutim znajući da sam radila s vrhunskim profesionalcima nije bilo pribojavanja u tom smislu. Reakcije posjetitelja su bile zaista vrlo pozitivne što me iznimno veseli.
Izložba je nosila naziv Odakle dolazimo?, Što smo mi?, Kamo idemo?”, što se krije iza samog naziva? Skulpture su u pokretu, to ste još i vizualno pojačali animiranim prikazima na povijesnim kamenim zidinama, a glazba je dodatno “zakomplicirala” doživljaj, no bilo je i trenutaka smiraja i potpunog olakšanja, je li to dubrovački turizam u doba korone i turizam prije pandemije, koji je bio dosta užurban?
-U vrijeme kada se rodila ideja za ovaj rad Dubrovnik je brojao desetke tisuća ljudi, noćenja, posjeta i vremenom su te brojke zamijenile osobnost tih ljudi. Počela su se postavljati bezvremenska pitanja “Odakle dolazimo?, Što smo mi?, Kamo idemo?”. Sasvim neočekivano, u jednom trenutku čitav svijet se zaustavio i ta pitanja s početka priče postala su kompleksnija i sve glasnije odzvanjala praznim Stradunom. Kroz spomenutu animaciju može se iščitati taj odnos punog i praznog ali i određeni kaos situacije u kojoj smo se našli, što je dodatno naglašeno glazbom.
Na koje ste sve načine surađivali s Anitom Ruso, koja je bila i kustosica vaše posljednje izložbe, jesu li vaši zajednički interesi okrenuti suvremenoj umjetnosti poduprli takvu suradnju ili je u pitanju nešto drugo?
-Anita Ruso je moja suradnica i kustosica. Ovo je prvi projekt na kojemu smo blisko surađivale, međutim naše poznanstvo i međusobna naklonost traje već duže. Tome svakako doprinosi i zajednički interes ka suvremenoj umjetnosti kao i težnja za odmakom u ambijentalnu umjetnost. Istaknula bih i suradnju s kustosicom Jelenom Tamindžijom koja je također jednim dijelom bila uključena u razradu same ideje.
Birate skulpture umjesto slikanja, od čega ih obično radite i što vas pokreće, koliko vam inače treba vremena za izradu jedne skulpture?
-Kiparstvo i slikarstvo se vrlo često prožimaju kroz moj rad, međutim suvremeni način promišljanja ne poznaje granice i zapravo otvara neslućene mogućnosti interpretacije različitih tehnika, materijala, elemenata glazbene umjetnosti, teatra i sl. Vrijeme provedeno u ateljeu također nema svoja ograničenja i dosta ovisi o ideji, trenutku i trenutnoj inspiraciji.
Na poziv proizvođača kartonske ambalaže u Kopenhagenu napravili ste skulpture od kartonske ambalaže za pakiranje jaja, što je ona predstavljala i je li se još uvijek bavite upotrebom takvog medija?
-Kartonska ambalaža za jaja je medij koji je dugo zaokupljao moju pažnju i u kojem su nastali brojni radovi uključujući i javne skulpture u Dubrovniku, Zagrebu, Koprivnici i Kopenhagenu. Do suradnje s danskom tvrtkom došlo je u vrijeme posjeta danskog kraljevskog para Hrvatskoj pri čemu su se imali priliku upoznati s mojom “Grupom skulptura”, izloženoj u vanjskom prostoru tvrtke Hartmann u Koprivnici. Tada sam dobila narudžbu za izradu skulpture koja je izložena u predvorju upravne zgrade istoimene tvrtke u Kopenhagenu. Riječ je o sjedećoj figuri koja je vrlo dobro inkorporirana u interijer zgrade industrijskog dizajna.
Na koji način vidite dubrovačku umjetničku scenu? Na kakvoj razini je po vašem mišljenju trenutno stanje?
-Dubrovnik je grad kulture i umjetnosti, od malih nogu upijamo bezvremensku ljepotu naše kulturne baštine tako da ne čudi veliki broj kreativaca i kulturnjaka. Mislim da je umjetnička scena iznimno bogata i raznolika. Stanje “izoliranosti” za većinu njih je bilo vrlo inspirativno i sada kao posjetitelji brojnih kulturnih događanja uživamo u različitim umjetničkim uradcima.
FOTO: Privatni album
