U ozračju corona krize i najnovijih zbivanja u Ukrajini teško se ne zapitati Odakle dolazimo?, Što smo mi? i Kamo idemo?. Umjetnost je tu da propitiva i potiče na promišljanje. Istovremeno nudi jedan paralelni mikrokozmos kao utočište od svakodnevnih zbivanja koje oblikuje naše misli svjetlom i pomaže da se odmaknemo od tame svakodnevnih vijesti – kaže dubrovačka umjetnica Iris Lobaš Kukavičić koja radi na dubrovačkom Sveučilištu, na Odjelu za umjetnost i restauraciju. Njen umjetnički rad nazvanim trima vječnim pitanjima – vidjeli smo lani u vratima od Pila, a uskoro će biti izveden i u Zagrebu.
Razmišljam o njenim riječima. Sviđa mi se ta ideja odmaka kroz čin stvaranja. Zaranjanje u bilo koji kreativni čin umjetnosti zbilja je odljepljivanje od tmurne svakodnevice, osobito ovakve koju proživljavamo proteklih dana. Zbog rata, prijetnja i ucjena. Iako umjetnost uvijek i zrcali vrijeme u kojemu se događa, zna biti i akt pobune i svjedočanstvo užasa, sami čin njenog nastajanja umjetniku nudi bijeg u izolaciju.
Iris mi je ponudila jednostavnu “lekciju” kada sam je upitala o smislenosti svega što radi(mo) u trenucima dok ljudi ginu, a misao na izbjegličke valove patnje zbog odvajanja obitelji vise nad glavama svih, a našim hrvatskim i snažnije zbog oživljavanja iskustava iz 1991.
I nije to bila jedina “lekcija” iz ovog susreta.
Iris Lobaš Kukavičić je, gotovo proročanski lani u lipnju, svoj preformance u vratima od Pilama nazvala Odakle dolazimo? Što smo mi? Kamo idemo? Pitanja su to od početka civilizacije, veliki Gauguin nije slučajno svoje najveće djelo isto tako nazvao, a posve je očito kako imaju poseban odjek u današnjem trenutku u kojemu živimo. Iris je u tom svom radu spojila puno umjetničkih izričaja kojima je ambijent nekog međuprostora između dvoja vrata od Grada s Pila, bio važan čimbenik. Stoga je vijest kako će taj rad 22. ožujka predstaviti u Zagrebu, izazvao pitanje gdje i kako?
Izložba ispred Umjetničkog paviljona
-Suvremeni ritam života i razvoj digitalnih medija utječe i na promišljanja o umjetničkom izražavanju, tako da sve više umjetnost postaje interdisciplinarna, spoj znanosti, računarstva, likovnosti… Zaista je teško odvojiti kiparstvo, slikarstvo od videa, scenografije, oblikovanja zvuka i sl. Mene osobno zanimaju ambijentalne multimedijalne instalacije poput mog zadnjeg rada Odakle dolazimo?, Što smo mi?, Kamo idemo?. To je bio spoj kiparstva, skulptura koje su animirane i video radom postavljene u suodnos s glazbom.
Rad se referira na svojevrsno ludilo vremena u kojem se nalazimo, te potiče promatrača na promišljanje o postavljenim pitanjima. Nakon Dubrovnika, rad će biti predstavljen u Zagrebu ispred Umjetničkog paviljona, u sklopu ciklusa Umjetnici ispred paviljona.
Datum otvorenja izložbe je 22.3., koji je zapravo vrlo znakovit, jer je to dan razornog potresa koji je pogodio Zagreb prije dvije godine, te je i sama zgrada Umjetničkog paviljona pretrpjela znatna oštećenja. Budući da je to najstariji izložbeni prostor na slavenskom jugu i jedini objekt koji je namjenski sagrađen za održavanje velikih, reprezentativnih izložbi, iznimno mi je zadovoljstvo da sam pozvana izlagati ispred paviljona te da će nakon moje izložbe zgrada ići u cjelovitu obnovu.
Kad je, nakon srednje škole, rekla roditeljima da bi upisala Likovnu akademiju, roditelji k’o roditelji, izrazili su zabrinutost kroz pitanje – a, može li se od toga živjeti? Je li izbor nastavničkog smjera bio stoga stanoviti kompromis ili stvarna želja da radi s mladima?
-U vrijeme kada sam se usmjeravala za daljnje školovanje nismo imali toliko dostupnih informacija, aplikacija i web stranica, ali u mom slučaju bilo je važno samo da izbor fakulteta bude usmjeren na kreativnost. U početku je nastavnički smjer bio, istina, samo kompromis i određena sigurnost za mogućnost zaposlenja, međutim, rad s mladima je postao moj poziv, preko osnovne škole gdje sam kratko bila zaposlena i kasnije na Sveučilištu sa studentima, gdje i danas radim i što me jako ispunjava. Volim djecu, kad god mogu sudjelujem u kreativnim radionicama s njima, a iznimno mi je zanimljivo surađivati s mladim ljudima i na neki način sudjelovati u oblikovanju njihove percepcije, načina likovnog izražavanja i sl. Zapravo je to jedan proces u kojem se profesori trude prenijeti studentima svoje znanje i vještine, međutim, proces je obostran jer profesori također uče od studenata i kroz njihove uspjehe i sami napreduju.
Posebnu sklonost Iris pokazuje prema kiparstvu, njene skulpture odražavaju zapravo taj pokret, kretanje koje kao da se preslikava kroz brojne interese u kojima se Iris dosad predstavljala. I kao grafička dizajnerica, kiparica, slikarica…
– Da, privlače me različiti oblici izražavanja, od kiparstva, slikarstva, grafičkog dizajna i sl. Svaki novi projekt predstavlja i novi izazov kojemu se u potpunosti posvetim i to je nešto što me motivira i daje poticaj – kaže.
Pažnju dubrovačke javnosti privukla je svojom prvom izložbom u Dubrovniku, velikim skulpturama vaterpolista, tim simpatičnim “divovima” napravljenim od kartonskih kutija od jaja. Oni su danas impozantni umjetnički ukrasi u visokim prostorima dubrovačke zračne luke, a ujedno su i njen obol Dubrovniku kao gradu vaterpola.
Vaterpolisti od kartonskih kutija za jaja
Uz smijeh se danas Iris prisjeća kako ih je, tijekom izrade, bilo po njenom stanu doslovno svugdje, zahvalna je roditeljima što su s velikim strpljenjem “trpjeli” i preskakali preko njihovih ruka i noga dok ih nije zgotovila. A, radila, sam, doslovno na njima dan i noć, kako bih stigla na vrijeme pripremiti izložbu. Htjela sam to pošto poto, a kada imaš toliku volju ništa ti ne predstavlja vrijeme, je li dan ili noć, ništa te ne može spriječiti – kaže, dodajući kako se i danas sjeća tog osjećaja kada ih je ugledala u prostoru Galerije Ranjina gdje joj je organizirana prva izložbe. U njenom slučaju “prvi se mačići nisu bacili u more”, bio je to odličan ulazak na umjetničku scenu Grada.
Otkud taj afinitet prema skulpturama i bi li voljela osmisliti jedan park sa skulpturama negdje u gradu?
-Kiparstvo je oduvijek bilo moj svijet i medij u kojemu sam se imala potrebu izraziti. Razveseli me kad lutajući nekim nepoznatim gradom slučajno naletim na neku zanimljivu skulpturu ili instalaciju u vanjskom prostoru. Dubrovnik, kao grad kulture i umjetnosti svakako ima prostora za umjetničke intervencije koje će obogatiti grad, ali i razveseliti slučajne prolaznike. Park Luja Šoletića u Gružu je zbog svoje pozicije u samom centru urbanog dijela grada idealan za transformaciju u street art park koji bi mogao biti platforma za različite radionice za djecu i odrasle tijekom ljetnih mjeseci, koncerte, poeziju i sl.
Imamo sreću da Grad i TZ imaju sluha za takve inicijative tako da smo u suradnji s Muzejem crvene povijesti već prošlo ljeto krenuli s realizacijom tog projekta u sklopu programa Ljeto u Gružu. Veseli me da i ove godine nastavljamo s inicijativom umjetničkih intervencija i oživljavanja javnih površina Gruža.
Rad s mladim studentima, njena osobna društvena angažiranost kroz umjetnost, upotreba recikliranih materijala, briga o okolišu, europski projekti kružnog gospodarstva koji su urodili nakitom od ljuštura kamenica i mušula, na žalost mnogih, u ograničenoj količini – sve su to kamenčići u mozaiku života umjetnice Iris Lobaš Kukavičić.
Koliko joj je, u svemu tome ipak bitna ta sigurnost koju ostvaruje kao profesorica na dubrovačkom sveučilištu i koliko joj to otvara slobodu da osmišljava svoje projekte i bavi se svojom umjetnošću? Kakav je uopće danas status umjetnika u društvu?
Status umjetnika je kao i u svim profesijama vrlo individualan. Sveučilište u Dubrovniku pruža vrlo poticajno okruženje u kojemu se cijeni i potiče izvrsnost, kako u znanosti, tako i umjetnosti. Iako smo malo sveučilište, nastojimo pratiti svjetske trendove i omogućiti studentima što bolje uvjete rada. Uključeni smo u brojne projekte koji za cilj imaju poboljšanje kvalitete života na lokalnoj, ali i globalnoj razini u različitim segmentima. Zanimljivo je da interdisciplinarnim pristupom i umrežavanjem različitih područja znanosti s doprinosom umjetnosti s našeg Odjela za umjetnost i restauraciju, postižemo vrlo zanimljive rezultate i otvaramo nove mogućnosti suradnje.
“Nisam osoba od dugoročnog planiranja, iskoristim trenutak”
Nakon diplome na Likovnoj akademiji u Zagrebu, Iris je i magistrirala, te doktorirala. Radi na Sveučilištu, sudjeluje u brojnim projektima, prihvaća se raznih i različitih kreativnih poslova… Unatoč tome, kaže kako se ne smatra ambicioznom osobom.
-Mislim da uopće nisam ambiciozna. Nisam osoba koja ima dugoročne planove, koja precizno i detaljno planira život i posao. Iskoristim trenutak koji mi dođe i u kojemu se prepoznam. Funkcioniram na takav način.
Jeste li, kada ste upisivali Likovnu akademiju, ovako zamišljali svoj put i karijeru?
-Prilikom upisa na Akademiju nisam previše ozbiljno razmišljala o budućnosti. Studentski život je upravo zbog toga nezaboravan, jer jedinu zanimaciju predstavljaju druženja, izlasci i polaganje ispita. Kada se osvrnem unatrag, zaista se osjećam ispunjeno, jer svi susreti i projekti su me na neki način oblikovali i baš sve bih ponovila.
U sklopu njenog doktorskog rada nastao je sakralni ciklus “Deset susreta”. Susreta Blažene djevice Marije sa sinom. Isusom. Slikoskulpture – tako su nazvali njene radove, a kroz njih je Iris progovorila o svojoj duhovnosti i vjeri, ali i osobnom iskustvu majčinstva.
Taj opus svjedoči o njenoj dubokoj vjeri. S lakoćom Iris izgovara kako ima veliko povjerenje u Boga. Koji je vodi. Koji je njen putokaz. Sigurnost i temelj za smisao svega u životu. Kada kaže da je gubitak neke bliske osobe, kao njen gubitak voljene sestre Marine, trenutno odvajanje, do ponovnog susreta u Nebu, vjeruješ joj. Vjeruješ.
-Sakralni ciklus „Deset susreta“ je praktični dio mog doktorskog rada. Vrlo je osoban jer progovara o mom odnosu prema duhovnosti koja predstavlja vrlo važan segment mog života. Mišljenja sam da se umjetnički čin može poistovjetiti s osobnim slavljenjem Stvoritelja. Nije nužno da molitva uvijek bude konvencionalna, ona se može odvijati i kroz umjetnički čin, čime umjetnik ispunjava sebe, ali kroz svoje radove i promatrače. Fizičko odvajanje od bliskih osoba je vrlo teško, ali znajući da je to samo trenutno odvajanje do ponovnog susreta u Nebu omogućava da nama drage osobe budu svakodnevno u našem životu. Moja sestra je tu, prisutna u svakoj mojoj izložbi i osmjehu moje kćeri koja nosi ime “velike Marine”.
Mala i velika Marina
Svojoj kćeri je dala sestrino ime. I “mala Marina” zna po kome nosi ime. Često je spominju. Na takav način ona je dio njihovih života. I Marinina dva sina znaju da je tetka Iris za njih uvijek tu. Ona ih osjeća poput svoje prve djece.
Iris na neka pitanja odgovara veoma jednostavno.
Humanitarnim radom se bavi jer – voli pomagati, kad već može. Nema ljepšeg osjećaja od onoga kada nekome pomogneš.
Stoga je i organizirala on line aukciju slika za malu Gogu.
-Nema mi ništa ljepše nego kad mi malena Goge kaže – ajde da se malo “gulimo” (grlimo).
To je Iris. Slikarica, kiparica, mama, kolegica, profesorica, humanitarka. Ima osmijeh koji upućuje na to koliko je “topla” kao osoba. Pogled joj je blag, ali ispitivački. Zna saslušati pitanje. Ne komplicira. Iskrenost i dobra energija koja je pokreće stvara osjećaj da je preko puta tebe osoba koja uživa u svemu što radi. Za vrijeme našega susreta imala je naušnice koje je sama oslikala. Ima prepoznatljiv slikopis.
Iris, što te može iznenadit od ljudi?
-Ništa – brzo odgovara uz smijeh.
A u pozitivnom smislu?
-Nemam problema s ljudima i negativnih iskustava. U većini slučajeva, pa čak i na šalterima gdje ljudi kažu kako nailaze na neljubaznost, ja doživljavam ugodne susrete. Ne znam, možda je i do toga kako ti nastupiš. U doticaju s ljudima imam pozitivna iskustva.
Ti si optimistična osoba?
-Jesam. Uvijek mislim da će sve biti dobro, da ima netko tko nas vodi i pomogne nam odabrati pravi put. Takav moj stav ponekad nije jasan ni meni najbliskijim osobama, ali takva sam. Sve što ti se događa, svaki čovjek kojega susretneš oblikuje te na neki način i omogućuje ti da se stalno nadograđuješ.
Zašto je Dubrovnik grad u kojemu živiš, bi li ga mijenjala?
Dubrovnik je grad kojeg volim, uživam u svakom njegovom dijelu. Obožavam putovanja, ali nakon par dana ipak se lijepo vratiti doma. Dom, naravno, nije samo grad, dom su moji prijatelji i obitelj koji su ipak najveći razlog zašto nikad ne bih živjela negdje drugo.
