Gost posljednjih ovogodišnjih „Putositnica utorkom“ u Dubrovačkim knjižnicama bio je Ivan Đogić, Hrvat s iranskom adresom, koji je 17. prosinca 2024. održao predavanje i predstavljanje knjige „Iran u prezentu“. Ta knjiga je2021. osvojilaNagradu Dijana Klarić za najbolju hrvatsku putopisnu knjigu.
U ime Dubrovačkih knjižnica okupljene je pozdravila organizatorica Putositnica knjižničarka Matija Tija Nenadić.
Ivan Đogić rođen je u Zagrebu 1985. godine. Interes za geografijom, poviješću i nečim drugačijim odveo ga je na mnoge destinacije svijeta. U jednoj od njih – Iranu – 2018. godine odlučio se i skrasiti. Bavi se turizmom, djelatnošću koja mu omogućava da vlastita područja interesa podijeli sa stranim posjetiteljima i drugim znatiželjnicima.
Gotovo dva sata Đogić je znatiželjnoj publici govorio o Iranu u kojem živi već sedam godina i u kojem je upoznao i svoju ženu. Istaknuo je na početku kako mu je važno da se „iranska priča“ ispriča, a i vidio je veliko zanimanje naših ljudi za tu zemlju. Kazao je kako su Iranci poprilično „tvrdoglavi“, jedini koju nisu prihvatili arapski jezik, već su zadržali svoj iranski, ali su ujedno jako „gostoljubljivi i velikodušni“, a zemlja je „izuzetno sigurna za život“, to je zemlja s najdužim kontinuiranim postojanjem – preko 3 tisuće godina. Postoji i izreka „iransko tlo povlači haljinu“, odnosno „Iran povlači, tj. privlači putnika kao dijete koje povlači mamu za rukav ili za skute haljine, baš tako Iran te ne pušta otići dalje”.
Đogić je prvi put 2016. krenuo kao turist autostopom do Irana i za taj pothvat trebala su mu dva i pol mjeseca. Rekao je da je Iran „u povojima“ turistička zemlja. Nakon samo osam mjeseci ponovno se vratio u Iran uzevši jednosmjernu kartu i odlučio je prodavati – razglednice, jer kad je prvi put bio u Iranu htio je svojima doma poslati razglednicu, ali ih tamo nije bilo za kupiti. Nastanio se u gradu Esfahanu čije ime znači „pola svijeta“. Iran je zemlja s 85 milijuna stanovnika, poznata je po kanatima – podzemnim tunelima koji služe za navodnjavanje. Uglavnom u podnožju brda, iskopao bi se majčinski bunar kojim bi se došlo do podzemne vode. Zatim bi se kopao niz vertikalnih rupa koje bi na dnu bile povezane tunelom kojim bi onda voda potekla od majčinskog bunara prema odredištu – poljoprivrednim površinama, selima, gradovima. Poznati Perzijski vrtovi, koncipirani tako da simboliziraju raj i četiri elementa Zoroastrizma (nebo, zemlju, vodu i biljke), su također nešto čime se ova zemlja može pohvaliti, a čak devet vrtova uvršteno je na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Datiraju od 6. st. prije Krista, a utjecali su na umjetnost vrtnog dizajna od Andaluzije do Indije. Što se tiče iranskog bazara, tamo nema stranih stvari, globalizacija u njih dolazi „jako sporo“. Oni čuvaju svoje obrtništvo, dok kod nas tradicijski obrti „umiru“. Đogić je publici opisao i iskustvo prelaska pustinje Dašt-e-Lut (Prazna pustinja). Velika je to pustinja smještena u jugoistočnom dijelu Irana i jedno je od najsuših mjesta na Zemlji, a poznata je i po tome što je u njoj izmjerena najviša temperatura na Zemlji od 70,7°C. Od 2016. upisana je na UNESC-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji, u njoj se nalaze najveće pješčane dine na svijetu.
Otkrio je i što ga to najviše „drži“ u Iranu.
– Iranci imaju vrlo mediteranski mentalitet, našim ljudima su možda bliži nego Skandinavci. Sviđa mi se atmosfera u ovoj zemlji, nema stresa, sve je umjereno, lagano, nasmijano, izuzetno topli ljudi, lijepo vrijeme, prekrasne boje i u tome uživam. Ljeti sam redovito u Hrvatskoj, sve što nemam tamo, ovdje nadoknadim – zaključio je Ivan Đogić autor putopisne knjige „Iran u prezentu“ i slikovnice „Djeca Irana“.
