Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bio je naš Dubrovčanin, kantautor, šansonijer i glazbenik Ibrica Jusić, koji je ove godine proslavio 60 godina uspješne karijere. Intervju prenosimo u cijelosti.
Ibrice, naziv Vašega slavljeničkog koncerta u Splitu bio je “60 godina, u svakom slučaju te volim”. Riječ je o krasnom jubileju, o 60 godina glazbene karijere, ali Vi ste 15. prosinca na istom koncertu slavili i svoj 80. rođendan. Kakve brojke? Čestitam!
-Nemoj me strašiti, molim te. (smijeh) Split je obilježio moj umjetnički put. Koncert koji si spomenuo bio je održan u splitskom HNK-u i bio je dosad 27., a 25 godina zaredom pjevao sam za Valentinovo u Splitskom teatru. A da ne govorim koliko sam godina surađivao i s
glazbenom mladeži grada Splita i za vrijeme rata sam bio u odori u Splitu u umjetničkoj četi pri 5. operativnoj zoni, kako se onda zvalo. Ondje smo zajedno bili Tedi Spalato, Andrija Pivčević i Matko Trebotić. Bili smo jako dobra ekipa. Rade Perković nam je bio
zapovjednik. Tako da se uvijek rado vraćamo u Split.
Kada ste prvi put za svoj rad čuli “Čestitam”? Kada je Vama ta čestitka baš značila i bila potvrda da ste dobri, da dobro radite? Od koje je osobe to “Čestitam” za Vas imalo značenje i potvrdu?
-To je bilo od mojega dobrog prijatelja, pokoj mu duši, mog Pere Gotovca. Uvijek kažem, ako nekome trebam dignuti spomenik poslije moje majke Emine, to bi bilo gospođi Jagodi Buić. Ona me je čula na skalinama 1965. godine, srela je Peru Gotovca na Stradunu i rekla:
“Pero, otiđi na one skaline, gore pjeva jedan mali mulac”, kako mi kažemo u Dubrovniku, “moglo bi nešto od njega biti.” Pero je u to vrijeme otkrivao glazbeni talent, bio je urednik u Jugotonu. Drugi dan smo se našli na Stradunu i porazgovarali. On mi je rekao: “Čujte,
mladiću, vama je mjesto u Zagrebu, a ne ovdje.” Ja sam tada trebao ići u Njemačku raditi u Volkswagenu u njihovu pogonu kao tapetar automobila, jer sam tapetar po struci. Nisam otišao u Njemačku, poslušao sam Gotovca, a papiri za Njemačku završili su u kanalizaciji
u Staroj luci. Došao sam u Zagreb i Pero me je tetošio, štitio me gdje god je mogao, gurao me, kada bi bile neke sindikalne zabave, domjenci, onda bi on mene pozvao i rekao: “Ajde, Ibrice, da te malo i drugi urednici čuju.” I kad bih ja potonuo psihički, onda bi mi rekao:
“Ibrice, zapamti – u životu ne moraš biti previše glasan da bi te se čulo, a tebe će se čuti i tebe će se slušati.”
Prije Vašeg dolaska na Zagrebački festival 1968. godine, to je bio vrlo važan nastup, festival za Vas. Moramo istaknuti kako je u Vašoj karijeri jako važna i 1965. godina, jer tada ste odlučili u Dubrovniku izaći i zapjevati na skalinima. Zašto ste za svoj prvi nastup odabrali skaline? Kako ste došli na tu zamisao? I zašto je odluka bila da prvi i svi sljedeći nastupi, sve do danas, počinju u ponoć?
-Pa čuj! Tako se dogodilo. Dragi je Bog tako odredio. Nije mene dragi Bog postavio na skaline, ni ispred džamije, ni ispred svetog Vlaha, ni Kneževa dvora, nego baš na skalinama Dominikanskog samostana. Preko puta mojih skalina bio je u ono vrijeme Labirint bar u kojem sam prije one vojske s mojim bratom Đelom, mojim velikim uzorom, čupao-svirao
kontrabas. Meni nije bio bitan novac, već mi je bilo važno da budem uz svojeg brata. Poslije odsluženoga vojnog roka došao sam u Labirint, ali me oni nisu htjeli pustiti unutra, a nisam imao ništa novca. Nisam imao posla, ni novca, ni kruha za jelo, što se kaže. Sjećam se da sam s bivšim bubnjarom Dubrovačkih trubadura Lacijem Pađenom – on je u to vrijeme bio student u Dubrovniku – dijelio pijat graha u samoposluzi, onda znate u kakvom smo stanju bili. I ja onako nikakav, sjedam na skaline, uvijek sam imao svoju gitaru pod rukom i malo niže od mene sjela su dva mlada para i koja su me slušala. Na kraju mojeg nastupa jedan od parova, zapravo mladić, prišao mi je i pitao: “Jel’ ti ovdje sviraš svaki dan? Molim te dođi i sutra, dovest ćemo neke prijatelje iz Zagreba, ovo je jako lijepa akustika.” I tako sam došao sutra, pa je onda prošla gospođa Jagoda Buić koju sam malo prije spomenuo.
Ali mi niste rekli kako je sve počelo, ta Vaša legendarna priča na skalinama. Koliko ste i gdje vježbali za taj prvi nastup? Ipak je trebalo skupiti hrabrost, izaći na skaline, u ponoć. I zašto ponoć?
-Nema tu vježbanja. Dogodilo se u ponoć. Moja prva skladba u životu koju sam napisao, skladana je baš zbog ponoći.
Pjesma “Ponoć” otvara Vaš prvi album. Počinje zvukom crkvenog zvona:
“Don, don, don…” 12 puta otkucava.
-Da, otkucava točno 12 puta. Kad bih dolazio na skaline svih ovih godina, uvijek sam volio ondje biti nekoliko minuta prije ponoći. U ruci imam gitaru i kad zvonik počne tući ponoć, don, don… ja počnem svirati i pjevati. Znalo se dogodi da nekad dođem u onaj volat, 50 metara od mojih skalina, ponoć počne tući, a ja se vratim doma. Jer nije to taj ritual više. Toliko sam držao do nekih stvari, recimo ja sam pjevao na vrhu skalina, i nitko nije smio pušiti i donijeti alkohol. Ako bi se tko pobunio ili se ne bi držao toga, ja bih rekao: “Dobro, stari, ja se pakujem i idem doma, a ti ostani, pij i puši.” Tako da sam držao do nekog kodeksa ponašanja i to se poštivalo. I stvarno sam imao puno, puno, puno lijepih trenutaka. Bilo je i ružnih, ali to ja zaboravljam.
Uvijek sjednete na istu skalinu, uvijek na isto mjesto, ista pozicija?
-Isti skalini, isto mjesto, ista pozicija. Nema predaje.
Prije Vašeg nastupa na skalinama u Dubrovniku Lokrum je u to vrijeme bio glavna baza kamo su dolazili umjetnici i glazbenici.
-Ondje sam pekao zanat jer je moj pokojni otac imao svoj banak s voćem. Ja sam mu kao mladi čovjek pomagao. Moj je posao bio da mu namjestim banak. Onda bih uzeo gitaru, imao sam jednu malu gitaricu, i otišao bih na ulaz u dvorac od Maksimilijana. Na glavnom ulazu s desne strane ima jedna mala niša gdje je bila fenomenalna akustika. Tu sam pekao zanat. I tu su me slušali svi umjetnici koji su dolazili iz Dubrovnika, svi su umjetnici dolazili i kupali se na Lokrumu. Tako da me je tu prvi put čuo i gospodin Nenad Turkalj koji mi je obilježio karijeru na neki način, i Vladimir Ruždjak koji mi je pjevao na vjenčanju… Stvarno
predivno, i znali su se ljudi doći kupati na Lokrum, a onda mene slušati. Znao sam po cijele dane pjevati i svirati. Uživao sam u toj akustici i u pjesmi. Mislim, dobar dio njih ne bi se okupao, jer su slušali mene. Tako da mi je to bila najbolja škola. A to se poslije odrazilo i na moje kasnije prijateljstvo i s Turkaljem i s Juricom Murajem, Matkovićem itd. Stvarno sam sretan što sam živio u razdoblju kada sam kao mlad čovjek imao prigodu družiti se s takvim velikanima hrvatske kulture u ono vrijeme, gdje se nije razgovaralo o politici, ali
se razgovaralo o kulturi. Ja sam kao mlad čovjek samo upijao, upijao, upijao i učio.
Uvijek ste zračili samopouzdanjem, uvijek ste sugestivni kad je u pitanju interpretacija koja je osebujna. Jesu li Vam to bile prednosti na početku bavljenja glazbom ili Vam je to stvaralo probleme, jer se niste uklopili u tadašnje zahtjeve i potrebe glazbene industrije?
-Nikad nisam gledao da se prilagođavam. Ja sam stvarno neprilagodljiv, što se vidi i po mojem djelovanju. Nađite mi umjetnika na ovom svijetu koji 60 godina vodi svoju karijeru bez menadžera, bez poguravanja, bez korupcije. (smijeh) U životu nikad ništa nije slučajno. Ja samsiguran da postoji jedan anđeo čuvar koji me vodi kroz život i upozorava na opasne situacije. Jednostavno, ja sam volio i teatar. Mene je kao dijete brat Đelo s devet godina odveo u Pionirsko kazalište da ne bih bio na ulici jer sam bio živ kao dječak. I onda sam pjevao u zboru u Pionirskom kazalištu. Onda je glavni glumac operete Velika čarolija počeo mutirati i postavilo se pitanje tko će pjevati glavnu ulogu. Bila je audicija, ja sam već bio u zboru i pjevao sam pola predstave.
Vi ste bili i Šegrt Hlapić, Kekec, Ivica?
-(Smijeh) Ivica bez Marice. Stvarno, u ono vrijeme bio sam prvak Pionirskog kazališta u Dubrovniku. I onda jedna strana Straduna je govorila mali je talentiran, ali je siromašan. Bili smo jako siromašni, to moram priznati, jer takve su bile okolnosti poslije rata. Mojem Arifu i mojoj Emini nije bilo lako podignuti sedmero djece na noge. Ali uz to u Dubrovniku je uvijek bilo antagonizma. No, mi volimo taj grad.
Vas svi znaju po pjesmama, po osebujnoj interpretaciji, temperamentu, iskrenosti i to što Vas uvijek slijedi, uvijek je uz Vas Vaš prijatelj pas. Kad ste se odlučili da pas bude u Vašoj pratnji, da bude s Vama na pozornici, na koncertima, na festivalima, u radijskim i TV emisijama, zapravo uvijek? Evo i sada je ovdje dok razgovaramo.
-Dobro, ja sad imam maloga Japanca, Akitu, koji mi je peti pas. Mi smo u obitelji još kao djeca uvijek sanjali kako ćemo imati svojeg vučjaka. Premda smo mi u Dubrovniku odrasli više uz mačke. Volim reći da je pseća ljubav jedna kategorija, ali kad pridobijete mačju ljubav, to je ljubav izvan kategorije. To mogu slobodno potvrditi iz vlastitog iskustva. Kad sam 1970. godine otišao u Pariz uoči hrvatskog proljeća, onda je čovjek s kojim sam surađivao vidio da jako volim životinje, da volim pse. Jednog su me dana on i njegova supruga pozvali na nedjeljni izlet izvan Pariza, negdje 80 kilometara, i pred jednim
imanjem preko visokog zida, čuo se lavež pasa, cijelog čopora. A ljudi koji su me dovezli rekli su: “Ibrice, mi smo te doveli da izabereš svojeg ljubimca, znamo da voliš životinje i da ti ne bude dosadno samom u Parizu.” I tako sam dobio na dar svojeg Vagabonda, belgijskog ovčara kojeg smo mi zvali Vagi. I zahvaljujući njemu, naučio sam sebi kuhati ribu na lešo i mnoge druge stvari. I tako je počela ta priča.
Na Vašem omotu prvog albuma je fotografija na kojoj ste Vi i gitara, a na omotu Vašeg drugog albuma “Skaline od Sudbine”, koji ste objavili 1975. godine, na stražnjoj strani omota albuma ste Vi i Vagabondo. Nakon njega Vaš vjerni pratitelj bio je Oskar, škotski ovčar. Ja Vas pamtim najviše iz razdoblja kad je uz Vas na pozornici bio Archibald. On je bio Vaša pratnja 15 i pol godina. Onda ste imali Bonda, 11 godina i sada je uz Vas Simba.
-Pa je. Čudno, to su jako bolni trenuci kad odlaze. A dobro, treba se čovjek pomiriti sam sa sobom. Da smo svi, kako se kaže, došli iz zemlje i vraćamo se u zemlju. Pa tako i oni. Tako da s tim nemam problema. Ja za sebe kažem da sam spreman za dom. Mislim, onaj gore. A da mi je uvijek kad su odlazili bilo bolno, bilo je. Kad je Simba u pitanju, imao sam sreću u nesreći da sam isti dan ispratio svog Bonda koji je imao operaciju, jer je imao tumor, srce nije izdržalo i moj me je veterinar nazvao, doktor Peroković, a njegov se otac 50 godina
brinuo za moje pse, i rekao: “Ibrice, žao mi je, Bond nije izdržao operaciju”. Kad sam se došao oprostiti s Bondom, nazvali smo Samobor gdje imaju krematorij za pse. I tamo smo ga odnijeli. Tada sam pitao Perokovića što misli o Akiti. A Akitu sam zavolio nakon što sam
gledao film s Richardom Gereom “Hachiko: Priča o psu”. I meni moj Peroković kaže: “Ibrice, ako ga imaš namjeru uzimati, to je pas za tebe. Ti imaš iskustva, a njegove osnovne karakteristike su jak karakter, ljudi kažu da je tvrdoglav, pa i za ljude s jakim karakterom kažemo da su tvrdoglavi, ali ti imaš iskustva, ti ćeš znati s njim. Jako je prilagodljiv na vremenske uvjete. Njemu je minus 20, plus 30, isto.”
Na pozornici, pogotovo otvorenoj, zna biti puno toplije i puno hladnije, a on cijeli koncert treba biti uz Vas. Treba biti miran. Treba Vas slušati. Kako teku njegove pripreme za Vaše koncerte? Koliko je vremena trebalo da ga prilagodite na zvuk, pljesak, žamor i puno ljudi oko njega? To je svojevrsna dresura, nije li?
-Ne, nije. Ja svoje pse ne dresiram, ja ih odgajam.
Lijepo, ali i za to je potrebno puno truda, rada i vremena?
-Kod mene sve to ide spontano, kroz život. Kao što sam rekao, ja sam se u jedan poslijepodne oprostio od Bonda, a ovu sam “budalu” već u pet popodne, držao u naručju kao bebu od dva i pol mjeseca.
Tko je od njih najbolje reagirao na Vaše pjesme, na Vašu interpretaciju?
-Svaki na svoj način.
Jeste li primijetili da netko od njih malo drugačije reagira? Da, postoji neka reakcija na neku određenu pjesmu?
-Ne, ne. Ali, recimo, Arči je točno znao kad bih ja počeo pjevati pjesmu “Mačka”, da je koncert gotov. Da je to kraj. I onda bi se on, dok publika plješće, počeo protezati na prednje noge, i to je uvijek ispalo kao da se i on poklanja publici.
Ibrice, što je ostao Vaš neostvareni san? Vaša neostvarena želja?
-Sve što sam sanjao u životu, mogu reći da su mi se svi snovi na neki način i ostvarili. Samo sanjam da mi Bog da još malo zdravlja.
Kako se dugo poznajemo, a bio sam i jako dobar s Vašim bratom Đelom Jusićem, znam da Vam je nekako uvijek bilo teško zašto Vas nije pozvao u legendarne Dubrovačke trubadure. To Vam je dugo godina jako smetalo?
-Pa nije mi samo smetalo. (smijeh) Ne znam ni sam koliko sam lavora suza prolio, što bi se reklo. Đelo je meni bio veliki uzor. On je znao po sedam sati vježbati gitaru. Njega bi otac, kada je ustajao u pet sati, jer je prodavao na pijaci, znao naći u kuhinji gdje je legao, zagrlio gitaru i zaspao na njoj, ali je nije ispuštao da mu ne bi ispala iz ruke. Ja sam kao pet godina mlađi brat s njim išao na radio i okretao mu note jer on je već s 18 godina imao koncert uživo, a u to vrijeme nije bilo mikrofona. Morao si doma vježbati, doći u studio i svirati. No, ovo što si me pitao, nas smo dvojica prije 20 godina razriješili na njegovu balkonu. Uz malo pršuta, sira, dobrog vina, malo maslina… I znaš što mi je rekao? “Ibrice, moram ti priznati. Ja sam u tebi kao dječaku, dok si još bio u Pionirskom kazalištu, osjetio veliku osobnost. Da sam te uzeo u Dubrovačke trubadure, ti bi svojim idejama tamo remetio atmosferu. A grupa podnosi samo jednog vođu, a to sam ja.” (smijeh). To mi je rekao Đelo.
Znači za dvojicu jakih osobnosti nije bilo mjesta u Trubadurima. A možda Vam ni tajice ne bi dobro stajale.
-(Smijeh) Pa čuj, znaš što? Ja imam dobre nogometaške noge.
Kojih biste pet pjesama odabrali za svoju osobnu glazbenu iskaznicu, uz koje možete reći, evo to sam ja? Možda: “Ponoć”, “Celuloidni pajac”, “Još uvijek ne znam neke važne stvari”, “Jubi san Vašu ćer”, “U svakom slučaju te volim”, “Nemoj poći sad”… Uh, samo u jednom dahu ja sam ih već nabrojio šest. Bi li te pjesme bile i Vaš izbor?
-Da, mogle bi biti. A gdje je “Trubač sa Seine”… “Dobro jutro, Margareta”. “Harlekino”, “Pismo ćali”… Mislim, ima ih jako puno. Uvijek sam imao problem, kad poslije koncerta na kojem otpjevam 28 do 30 pjesama, ljudi mi prilaze i kažu: “Šjor Ibrice, ma zašto niste pjevali onu pjesmu, ma zašto nisi onu?” A jednostavno ne mogu na koncertu izvesti sve što
bi publika željela čuti. Toga je jako puno u mom opusu.
To je i razlog zašto trajete 60 godina, zašto Vas publika voli, a tako je bilo od prvoga Zagrebačkog festivala kada ste došli 1968. godine i osvojili publiku interpretacijom pjesme “Celuloidni pajac”.
-Pa nikad neću zaboraviti taj trenutak kad sam izašao na scenu, meni su se koljena tresla, kao da mi je potres od 7 stupnjeva ispod nogu. Pogotovo u dijelu kad je truba krenula na intermezzo, kad se cijeli Studentski centar dignuo na noge. A svi su me gledali ono sa strane, mislim na svoje starije kolege, ugledne glazbenike, gledali su me kao koji je ovaj mali i što ovaj ovdje traži i tako dalje. Ali dobro. Dogodilo se.
