“Ekvinocijo” Iva Vojnovića u režiji Krešimira Dolenčića, večeras, po zadnji put ovog festivalskog ljeta, ispisuje povjesnicu Dubrovačkih ljetnih igara. Po mnogo čemu ćemo ovu predstavu pamtiti i s istim uzbuđenjem čekati reprizne izvedbe sljedeće godine. Puno je toga napisano, puno izgovoreno, a opet, toliko je toga ostalo i nenapisano i neizgovoreno. Ovo je naša “priča za kraj”, jer, cukar uvijek i dolazi na kraju. Opraštajući se od ovogodišnje kazališne svečanosti koja se, ponekad se čini, dogodila izvan kontrole i onih najzaslužnijih za njen nevjerojatan emotivni “prodor” u sve generacije publike koja je imala sreću doći do karata, donosimo priču o Erin i Nei, dvjema najboljim prijateljicama koje su u ovom ljetu stvorile neke od najljepših uspomena za cijeli život. Pod budnim okom redatelja Kreša Dolenčića, naravno, ali i svojih baka, Aide Saltarić i Line Njirić koje su bile uz njih na svakoj probi proteklih nekoliko tjedana.
Erin Saltarić je s kapom na glavi, bosonoga i u “grubom” lanu, košuljici i hlačama, na nekoliko dana postala Baldo, dok je njena velika prijateljica Nea Njirić u haljinici i bosonoga u predstavi dobila ime Perica. Najmlađe članice velikog ansambla koji je oživio život gruškog škara Vojnovićevog “Ekvinocija” završile su drugi razred Osnovne škole Marina Getaldića, ali osim klupe u razredu, dijele i istu ljubav prema glazbi, pa Erin u Glazbenoj uči svirati saksofon, a Nea klavir. Uz sve svoje obveze koje imaju, stignu igrom ispuniti i svaki kutak Grada u kojemu su odrastale, one neće poći u pogrešnom smjeru ili se izgubiti, ako ih pošalješ do Katedrale ili Velike Onofrijeve fontane ili… bilo gdje unutar zidina, one su, još u vrtićkim danima, pomagale i Mirelici pričalici ispred kamera LTV-a, a Erin je s mamom Lenom sudjelovala i u nekim njenim plesno umjetničkim performansima… Pa sad, ako je suditi po dosadašnjim njihovim talentima i živahnom duhu koji ih krasi, statiranje na predstavi Ljetnih igara bio je posve logičan put za djecu Grada. I tako je bilo odvazda i zato su Igre dio najljepše umjetničke tradicije ovog Grada, dio oblikovanja duha ljudi ovog Grada, dio s kojim se identificiramo i iz kojega rastemo. Nea i Erin danas su neke “nove klinke” kojima je pružena mogućnost da postanu “inficirane” kazalištem, koncertima, baletom, svim tim ljepšim stranama života koje oblikuju mladog čovjeka na ispunjavajući način. I nisu one jedine. I zato su nam Igre važne. Uz njih raste i oblikuje se dubrovačka publika.
A, tko je bio ponosniji na premijeri, kad su se dvije najbolje prijateljice, držeći se za ruke, poklonile publici koja se digla na noge aplaudirajući, njihovi roditelji ili bake koje su s njima provodile noći u Posatu, možda i nije pitanje za milijun dolara. Jer, vaga se, ipak, ipak, očekivano, naginje na stranu baka. Sa svojom bakom Linom, koja je čitav svoj životni i radni vijek vezala uz Igre, Nea je već dosad stekla zavidan broj odgledanih izvedbi na otvorenim pozornicama Grada, dok baki Aidi nijedna večer i put iz Dračeva sela do Grada i natrag, ne samo da nije teško padala, već je s radošću išla, po prvi put u životu imavši priliku gledati nastajanje kazališne predstave od početka do kraja, a ne samo kao dio publike.
Ovo su priče koje bi se mogle nazvati i pričama s “ruba predstave”, nama su one esencija Dubrovačkih ljetnih igara! I zato moraju biti ispričane!
