Vatrena stihija koja je pogodila Župu dubrovačku posljednjih nekoliko izuzetno vremenski teških dana, pokazala nam je još jednom da imamo sposobne i hrabre vatrogasne postrojbe, ali i građane koji su voljni volonterski pomoći svojim sugrađanima. Ovim im putem svima zahvaljujemo – stoji na početku priopćenje koje šalju iz stranke Srđ je Grad, te u nastavku piše:
Međutim, od pohvala i zahvala se ne živi. Ono što dugujemo svakoj osobi koja je proteklih godina bila na terenu u životno opasnim katastrofama poput ove, jest prevencija. Grad Dubrovnik i Dubrovačko–neretvanska županija zaštitu okoliša i prevenciju od katastrofa shvaćaju vrlo olako, gotovo sezonski. Ljeti ih na to podsjete požari, zimi odroni i poplave.
U međuvremenu, postojimo u uvjetima kakofonije nikad iskorištenih strategija, nedefiniranih akcijskih planova, neprovedenih provedbenih planova, prijavljenih i eventualno odobrenih točkastih projekata, zakučastih vlasničkih odnosa i selektivnih mehanizama krajobrazne i urbanističke zaštite. A kada se maknemo iz tih metafizičkih stanja, što je stvarnost?
Brojke govore same za sebe.
Izvješće o stanju zaštite od požara na području Grada Dubrovnika za 2022. godinu pokazalo nam je da sve više gorimo, na sve većim područjima i tijekom skoro cijele godine, a ne samo u ljetnim mjesecima. Olujne kiše i poplave koje su nas prošle i ove godine pogodile rezultirale su i padanjem i/ili uklanjanjem dotrajalih i
neodržavanih stabala, čime se biljni fond, ionako ugrožen betonizacijom i asfaltiranjem uslijed lošeg planiranja i provedbe urbanističkih planova, dodatno smanjuje.
„Zamjena, obnova i popuna nasada odgovarajućim biljnim fondom“ – samo je jedna u prazno napisana rečenica iz jednog od tih metafizičkih planova. Nijednom ove godine, ni na jednom primjeru, nismo vidjeli da se realizirala.
Što nas očekuje? Rizičan nastavak 2023. godine i još opasnije godine koje slijede poslije ove.
Degradacijom biljnog fonda, odnosno zelenila uslijed brojnih požara, neodržavanjem i neprikladnom betonizacijom, ne samo da povećavamo temperaturu (posjetimo, prije tjedan dana Dubrovnik je bio najtopliji grad u Hrvatskoj), već navedenim gubitkom absorptivne podloge stvaramo uvjete za još veće i učestalije poplave, klizišta i odrone.
Što možemo napraviti? Zaštita od požara i ostalih nepogoda prije svega počinje prevencijom i dijalogom.
Ovim putem pozivamo sve relevantne aktere da sjednu za isti stol i strukturirano komuniciraju, počevši od Odjela za urbanizam kao nositelja Programa zaštite okoliša Grada Dubrovnika do Županijskog zavoda za prostorno uređenje, Javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode DNŽ-a pa do Zavoda za mediteranske kulture kako bi dali svoje stručno mišljenje o obnovi i zaštiti zelenog fonda. U dijalog treba uključiti i udruge koje se bave zaštitom okoliša kako bi bile izvor najnovijih informacija i trendova, kao i zainteresirane krajobrazne arhitekte koje, na žalost, rijetko imamo priliku čuti u javnom prostoru.
U dijalogu trebaju sudjelovati i Upravni odjel za komunalne djelatnosti, ali i Vrtlar Dubrovnik, kao nositelji i provoditelji komunalnih planova te Upravni odjel za europske fondove, DURA i DUNEA koje bi trebale mapirati izvore financiranja za kontinuiranu provedbu programa zaštite okoliša i prilagodbe klimatskim promjenama. A sve kako bi kakofonija usporednih i besmisleno disperziranih procesa zaštite okoliša konačno dobila svoju
jedinstvenu putanju prema zaštiti i povećanju kvalitete života građana i još važnije kako bi se olakšao rad svim strukturama civilne zaštite u ovakvim situacijama katastrofe.
Kao oni koji podrobno čitaju sve navedene metafizičke akte, voljeli bismo da se krene od sadnji biljki pirofobnih svojstava na izgorjelim i ostalim površinama te da se o hidrantskoj mreži i požarnim putevima vodi računa u smislu dostupnosti, valjanosti i pravovaljanog označivanja, osobito na posebno vrijednim i požarno opterećenim područjima.
Ako vam se ovo napisano možda čini poznatim, kao da ste o ovome već nešto čuli ili čitali, u pravu ste, to je upravo ono što oni koji su ovih dana bili na terenu suočeni s vatrom i zaostalim minama, traže godinama i svake godine ispočetka.
Zašto stalno mislimo da imamo kad i da ćemo jednom, ali ne sad?
