Za početak, Ivana, kad vam netko spomene ljude nazbilj, što su Vam prve asocijacije….
Viktorija od neprijatelja. 🙂 Godina je 2017. i Ivica Boban režira predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama. Na akademiji je “skupila” nas nekoliko studenata i pozvala nas da glumimo u predstavi. Bilo je mislim sedamnaestak glumaca i glumica uz pojačanje amaterske kazališne družine Kolarin iz Dubrovnika. Prvi put sam radila na nekoj tako velikoj predstavi i bila sam jako uzbuđena. Također nikad prije nisam sudjelovala na DLJI i bio je to prvi put da sam došla u Dubrovnik. Trebalo mi je nekoliko dana da se naviknem na gužvu i turiste, bilo je nepodnošljivo vruće, a ansambl je radio punom parom. Uopće nisam primjećivala grad oko sebe sve do jedne večeri kad sam se kasno vraćala u apartman. Stradun je bio prazan i tih. Možda samo nekoliko zalutalih turista uključujući i mene. Sjećam se da sam zastala i u toj tišini, onako sama, konačno doživjela Dubrovnik. Da se vratim na pitanje, zašto me to asocira na ljude nazbilj? Zato što je naša predstava bila svojevrsni kolaž Držića. Sadržavala je fragmente njegovih djela a jedan od tih fragmenata bio je prolog Dunda Maroja kojeg je izvodio moj tadašnji profesor Ozren Grabarić. Bio je genijalan po običaju, jer on je zaista fantastičan glumac a ja sam bila ponosna što ga mogu nazvati profesorom i što sam dijelila scenu s njim. Mislim da ću dok sam živa, u glavi čuti isključivo njegov glas kad god budem čitala taj prolog. 🙂
E, pa ova naša rubrika naziva se tako…. u njoj predstavljamo mlade ljude koji slijede neke životne postulate koje i sami slijedimo…. vjerujući da su univerzalno ispravni, kao što je biti iskren prema sebi i u svom poslu dati maksimum…
Vi ste upravo iz te iskrenosti prema sebi i osjećaja praznine koju je donio upisani studij za fizioterapiju, odlučili krenuti drugim smjerom… prema glumi… kako je vaša obitelj reagirala na takav zaokret u biranju budućnost?
Podržali su me, kao i u svemu prije u životu i zahvalna sam im na tome.
Kad sam došla doma i rekla roditeljima da odustajem od bavljanja fizioterapijom rekli su: „Dobro Ivana, a što želiš?“ Nisam imala odgovor. Neko vrijeme sam se tražila. Izluđivalo me to što nigdje nisam nalazila smisao, a onda sam jednog dana ušetala u šibensko kazalište na dramsku radionicu, tamo upoznala gospodina Peru Mioča koji je u meni vidio nešto više, nagovorio da pokušam upisati akademiju i sad sam evo, glumica :). Kad sam doma rekla da idem na prijamni bili su malo začuđeni jer sam odjednom, nakon medicinskog zvanja krenula u potpuno drugom smjeru. Nakon što su vidjeli da “grizem” i da sam glumu postavila kao prioritet dali su mi svoju punu podršku.
Čemu Vas je najviše podučila upisana Akademija dramskih umjetnosti, postoji li profesor koji Vas je najviše “oblikovao” upravo kroz to što je poticao vaš talenat i slobodu…. što razlikuje glumce međusobno?
Tamo sam naučila sve što znam. Došla sam na akademiju kao prazno platno. Bez iskustva, bez ideje što bi gluma trebala biti, samo s velikom željom da učim.
Prva je godina za mene možda bila najvažnija, ali i najteža. Iznova moraš naučiti hodati i govoriti. Poništavaš se na neki način i gradiš iznova, a to je jako teško. Imala sam sreću što sam bila na predivnoj klasi, jako smo dobro funkcionirali kao grupa i do kraja se podržavali. U pet godina školovanja promijenila sam dosta profesora što znači da sam se susrela sa puno različitih metoda rada. S nekima sam rezonirala bolje, ali zaista sam zahvalna svim svojim profesorima. Svi su oni na neki način utjecali na mene.
Dosad ste odigrali nekoliko veoma zapaženih uloga, iako ste mladi, ako se ne varam, u 30-toj. Koja vam je bila najdraža, koja najizazovnija?
Nemam najdražu ulogu. Sve su moje i sve ih volim :). Možda mi je do sad najveći izazov bio naslov “Maškarate ispod kuplja” u režiji Paola Tišljarića. Trebala sam savladati dubrovački govor i fizički se približiti djevojci koja umire od tuberkuloze; uz to sam osjećala veliko poštovanje prema liku i djelu Iva Vojnovića i to mi je stvaralo svojevrstan presing. Imala sam sreću što sam imala divnog partnera Denija Sankovića pa mi je cijeli proces bio puno lakši uz njega.
Kako je došlo do vašeg angažmana u dubrovačkom KMD, osjećate li da je to mali teatar i da Vas “vuku” daljine, veći gradovi, širi dijapazon mogućnosti u angažmanima za različite medije?
U Dubrovnik sam došla u siječnju 2020. na poziv redatelja Ivice Kunčevića. Igrala sam Maru u “Kati Kapuralici”, a ostale su uloge uslijedile nekako spontano nakon toga, u želji Paola Tišljarića da me angažira i da ostvarim uloge u predstavama koje su bile planirane do kraja te iste godine. Što se tiče velikih gradova, sklonija sam slobodi i mogućnostima koje pruža Zagreb za razliku od manjih mediteranskih gradova kao što su moj Šibenik i Dubrovnik. Jako me zanima film i jedva čekam priliku ostvariti neku veću ulogu u budućnosti. Ipak, nijedan teatar nije “mali” ako ima svoju publiku, a ja sam imala sreću igrati pred ljudima koji zbilja vole kazalište.
Je li danas teško mladom glumcu u Hrvatskoj, kakve su vaše profesionalne ambicije, postoji li neka uloga koju biste voljeli zaigrati, ansambl u kojemu biste se voljeli vidjeti?
Mislim da je svakom mladom čovjeku teško na početku karijere, pa tako i glumcima, pogotovo u posljednje dvije pandemijske godine. Voljela bi igrati uloge koje mi postavljaju izazov i koje bi me tjerale da iznova tražim nova riješenja i dajem više od sebe tako da ne upadnem u zamku ponavljanja istih obrazaca. Uvijek sam željela igrati Hamleta, (koliko god to smiješno zvučalo), i nadam se da ću jednom imati priliku da se ta čežnja ostvari.
Na akademiji na žalost nisam imala priliku raditi s Bobom Jelčićem, a smatram da je on redatelj od kojeg se zaista puno može naučiti tako da bih voljela jednom s njim surađivati.
Je li mladom glumcu lakše raditi s mlađim redateljem ili starijim i iskusnijim redateljima?
Ja osobno nisam nikad razmišljala o razlici u godinama, već mi je uvijek bilo bitno pronaći zajednički jezik i težnju k istom cilju za dobrobit projekta.
Jeste li imali dosad neko iskustvo teškog komuniciranja s nekim od partnera na sceni, što ukoliko morate glumiti neke scene bliskosti, a tu osobu jednostavno ne podnosite?
Uvijek je važno iskomunicirati s kolegom što nam odgovara ili ne odgovara te se naći negdje ‘u sredini’. Treba zatomiti razmirice te se fokusirati na dobrobit projekta u kojemu se trenutno nalazite.
Zašto volite kazalište, što bi ono trebalo značiti današnjoj publici?
Volim kazalište jer se uvijek mijenja. Da, možda svaku večer govorimo isti tekst ali svaka izvedba je jedinstvena i drugačija.
Kazalište pomaže vidjeti stvari iz druge perspektive, bilo da sjedite u publici ili ste na sceni. Barem je meni pomoglo. Naučila sam prihvaćati ljude igrajući različite uloge. To je ljepota mog posla. Imam priliku biti netko drugi i “hodati u njegovim cipelama”. Često smo koncentrirani samo na sebe i ne razmišljamo što netko preko puta nas proživljava, kako se osjeća, skloni smo opravdavati samo sebe i samo vlastite postupke smatrati ispravnima. Uz glumu sam naučila da postoji i druga strana medalje.
Kazalište je prostor sinergije između glumca i publike. Na filmu je naravno, tu vezu nemoguće ostvariti na taj način. Neposredno je. Postavlja pitanja. Edukativno je. Danas kad je sve digitalno, kad svi jednom rukom tipkamo na mobitel, drugom mijenjamo program na televizoru dok po mogućnosti imamo slušalice u ušima smatram se privilegiranom kad pogledam u puno gledalište.
Poznajem glumice koje su tvrdile da im je aplauz nešto najneugodnije u cijeloj predstavi da bi na kraju najradije pobjegle sa scene…što vam znači aplauz i poklon publici? Kako ulazite u ulogu, ali imate li u vremenu u kojemu spremate neku veoma zahtjevnu predstavu problem u životu izvan pozornice izaći iz nje?
Volim aplauz publike i ne bježim od njega. On za mene znači potvrdu i da je publika prepoznala moj uloženi trud i predanost ulozi u kojoj su me gledali. Općenito nemam strah od scene; dapače, na pozornici se ugodno osjećam i svaki novi dan jedva čekam stati na nju. Ujedno nemam problem s odvajanjem privatnog i profesionalnog života.
Možda je malo osobno, ali mi smo mali Grad… hoćemo li vas uskoro možda vidjeti u kakvom glazbenom projektu s našim Žarkom Dragojevićem. U Dubrovniku ste našli i ljubav, a poznato nam je da ste bili jedno kratko vrijeme i članica benda u svom Šibeniku.
Stalno to planiramo, ali nikako pronaći vremena od mnoštva obaveza u kazalištu i na ostalim projektima. Nadamo se jednom u budućnosti.
Što volite raditi kad imate slobodnog vremena i kako održavate kondiciju? Gluma je i fizički posao…
Nadala sam se da me to nećete pitat jer naime kondiciju nikako ne održavam. Stalno govorim da ću krenuti u teretanu ili na jogu, čak sam si kupila opremu za vježbanje, ali taj trenutak nikako da dođe. Mislim da ću ga staviti na popis novogodišnjih odluka :).
U veoma kratkom vremenu Šibenčanka Ivana Gulin je osvojila dubrovačku publiku svojom neposrednošću, jednostavnošću, ali prvenstveno talentom. Ta mala kozica je još 2017.-te osvojila srca svih gledatelja predstave Viktorija od neprijatelja, a odglumila ju je dostojno Orlanda. Ako ste gledali tu sjajnu predstavu, jako dobro znate o čemu pišemo. Uloga kozice, jedna od više uloga koje je Ivana oživotvorirala tada na pozornici izazivala je salve smijeha, ali i divljenja prema njenom umijeću glume. U njen talent Dubrovčani su se mogli uvjeriti i kroz predstave Kate Kapuralica, Tramvaj zvan žudnja (nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta za sporednu žensku ulogu Stelle), Maškarata ispod kuplja, Orašar… čega se god “dotakne”, ide joj. Šira hrvatska javnost ju je imala priliku gledati i u popularnom serijalu “Crno bijeli svijet”, a jedno kratko vrijeme je bila i članica benda u svom rodnom Šibeniku, prije odlaska na studij glume u Zagrebu. Bila je angažirana u predstavama kazališta u Šibeniku i Zagrebu, diplomirala je 2019.
Hvala Bogu da se Ivana Gulin ispisala sa studija fizioterapije. I postala glumica!
