Odgajatelj Ivica Hajdić se svojim novom tekstom dotaknuo problema demografskog sloma naše države.
Evo ga:
Postali smo inertni na interpretacije bilo kakvih državnih poraznih statističkih bilanci i sumnjivih transakcija. Nemoćno i frustrirano odmahujemo rukom. Ne vjerujemo niti kad s vremena na vrijeme uhvate nekoga, jer je povjerenje u institucije nepovratno izgubljeno. Postalo nam je svejedno…
Umrtvile su nas konstantne afere koje naš mozak više ne može niti procesuirati. To je najveći društveni poraz, kad ljudima postane svejedno.
Osim afera za aferom, ipak nešto što je najporaznije, a to je nestanak ljudi iz Hrvatske. Još više boli ova društveno-politička inertnost i nezainteresiranost, gdje svi skupa postajemo pasivni promatrači demografskog sloma Hrvatske.
Svi očajno traže radnike na svakom koraku.
Hrvati nestaju s ovih prostora. Svake godine je oko 8 000 djece manje. Možete li uopće zamisliti 8 000 praznih stolica manje u školama. Da smo u nekoj pustopoljini napravili muzej “Hrvatske koja nestaje” postavili bi 240 000 stolica na kojima bi pisalo Jure, Luka, Matej, Ante, Marija, Lucija, Petar, Ivan, Đive, Denis, Damir, Marko…i tako 240 000 imena i 240 000 školskih torbi koja traže dječja ramena da ih ponesu hodnicima škole. Na ulazu u taj tematski dio pisalo bi: “Izgubljena mladost Hrvatske”. Možda bi jedan takav muzej koji bi vizualizirao surovu stvarnost Hrvatske osvijestio našu naciju.
Svake godine 20 000 Hrvata više umire nego se rađa. Tisuće mladih odlaze u potrazi za boljim životom i uređenijim društvom. Otvorenost granica, neuređenost i nepovjerenje u sustav, nemogućnost riješavanja elementarnih obiteljskih potreba i veći izazovi života, punili su autobuse godinama s kartom u jednom smjeru. Kolodvori su postali naša sudbina.
Po projekcijama Eurostata do 2100.godine biti će nas 2.8 milijuna. Nevjerojatno zvuči podatak da smo među deset najstarijih nacija na svijetu. Nestajemo. Brišemo se s ovih prostora. A šutimo. I postalo nam je svejedno.
To boli i više od onih materinih suza koje kriomice briše faculetom, dok ispraća svoju djecu koja traže sreću u tuđim gradovima. To boli više i od očevog drhtavog glasa dok se obraća sinu jedincu: “Ne brini sine za konje, ja ću ih paziti. Proći će i ovo sa svinjama. I gore smo prolazili u ratu pa smo preživili…Pazi na sebe tamo!”
Slavonija je posebno ugrožena. Svi se kunemo u nju, lomimo se tko će prvi biti u koloni sjećanja dok Slavonija nestaje. Ugasila su se mnoga svjetla u starim selima zauvijek. Na klupi ispod starog hrasta urezbarena imena Tena+Luka više se i ne prepoznaju od zuba vremena. Tena je u Švicarskoj već sedam godina. A Luka se prošle godine oženio za Irkinju. Tišina priča selima Slavonije. I ta se tišina prelijeva sve više i više diljem Hrvatske. Na tu tišinu odgovaramo kolektivnom šutnjom.
Gdje je riješenje, ima li nade za nas ? Vjerujem da ima. Priča je kompleksna i zahtjeva dugoročnost, strpljivost i prije svega politički koncenzus svih političkih i društvenih aktera, jer demografija je nešto što nije ideološki obojano i što zahtjeva dugoročnost. To je interes svih koji žele živjeti na ovim prostorima i koji zaista žele Hrvatskoj dobro.
Da bi se to ostvarilo trebaju se uključiti demografski stručnjaci ali i znanstvenici s drugih područja ( sociolozi, ekonomi, pravnici, medijski djelatnici…) koji će na osnovu provjerenih znanstvenih metoda i modela ponuditi dugoročan strategijski plan, kojeg javna politika treba provesti u djelo, isto kao i u državama u kojima se to provelo.
Treba jednostavno dati mogućnost da pričaju oni koji znaju (već se nude konkretna rješenja, modeli i strategije kao npr. dr.sc. Stjepan Šterc demograf i mnogi drugi stručnjaci), a svi ostali da stišaju svoj ego na minimum, i provedu ono što pokazuju znanstveno dokazane metode koje djeluju u drugim državama, gdje je revitalizacija zaživjela, jer se slušala struka.
Puno više Hrvata živi izvan domovine i tu je naš najveći potencijal demografske revitalizacije, uz poticajne modele za trenutno stanovništvo. Naša dijaspora godišnje upumpava 20 milijardi kn u matičnu domovinu čuvajući socijalni mir, a mi ih nagrađujemo pogrdno komentirajući: “Nemaju što odlučivati na izborima niti glasati, oni koji ne plaćaju porez u Hrvatskoj!“
Gledajući neka uređena društva i države koje su krenule putem demografske revitalizacije, možemo puno toga naučiti i primjeniti.
Irska se doslovno preporodila, jer godinama provodi ciljanu demografsku politiku, znanstveno utemeljenu nizom različitih mjera: povratnike deset godina oslobađaju poreza na dobit, uz prilagođavanje gospodarskih aktivnosti potencijalima pojedinih područja Irske ( mnoge svijetske firme danas posluju u Irskoj i magnet su za mnoge mlade iz raznih država), uz nezaobilazne mogućnosti riješavanja stambenog pitanja, izdašne dječje doplatke, cijene rada koja je višestruko veća od naše itd…
U Mađarskoj se gotovo 5 % državnog proračuna izdvaja za demografiju. U Danskoj se provodi politika braka i poticanja na rađanje. Izrael je na mjesto potpredsjednika vlade stavio osobu zaduženu za demografiju čime stavljaju na prvo mjesto ljudski potencijal. Puno je primjera i modela i iz bližeg okruženja, npr. Slovenija je isto tako dobar primjer pametne demografske politike koja daju rezultate.
Pitanje je samo volje, želje i istinske ljubavi za domovinom. Izgubili smo povjerenje, vjeru i nadu u institucije i u sustav. Zapali smo u stanje kolektivne apatije, bezidejnosti, nemoći i nepovjerenja. Iz ovog se treba iščupati.
Potrebna je transformacija sustava koji još uvijek nije evoluirao. Potrebna je promjena kolektivne nacionalne svijesti, a onda se može dogodi ono Hrvatsko, prkosno i nezamislivo kad nas svi otpišu.
Kao u Domovinskom ratu kad smo pobjedili višestruko jače, a nitko nije vjerovao. Kao na Svjetskom prvenstvu, kad smo bili drugi i cijeli nam se svijet divio.
Ima nešto pozitivno i dobro duboko u nama, samo treba zapaliti tu iskru dobra koja definitivno postoji u ovoj naciji.
Domovina nas treba, jer ne zaboravimo, Hrvatska su ljudi.
