Pravo srednjovjekovnih dalmatinskih komuna poznaje tri tipa stanovnika u gradu. Tako su cives ili doslovno građani osobe koje su punopravni članovi gradske komune, habitatores ili stanovnici su osobe koje duži niz godina borave u gradu, ali nisu ispunili sve uvjete za dobivanje statusa cives.
S druge strane, forienses ili stranci su osobe koje pripadaju nekoj drugoj zajednici i nemaju statusna prava u gradu u kojem se trenutno nalaze. Ova prilično pojednostavljena slika gradskog društva u srednjem vijeku poslužit će nam kako bismo lakše objasnili kroz što su sve trebali proći Konavljani koji su doselili u Dubrovnik.
Dobivanjem građanstva, odrasla muška osoba mogla je obnašati političke funkcije u gradu, ako bi na njih bila izabrana. Ipak, pojam civiteta u Dubrovniku, ali i ostalim dalmatinskim komunama počinje se mijenjati nakon zatvaranja Vijeća. Odnosno, nakon zatvaranja Vijeća samo su nasljednici tadašnjih vijećnika imali politička prava. Svi ostali cives to više nisu bili u punom smislu riječi. Drugim riječima, sva politička vlast u Dubrovniku bila je u rukama vlastele (nobiles cives) koja će do kraja Dubrovačke Republike jedina predstavljati politički subjekt, dok će svi ostali stanovnici biti tek podložnici, odnosno državljani bez obzira na njihovo bogatstvo i utjecaj.
Za razliku od pravnog statusa, društveni ugled bio je podložan promjenama. Osim toga, stanovnici koji su imali slične poslovne, vjerske ili društvene težnje mogli su surađivati. Tako nastaju prve bratovštine. Neke od njih isključivo su vjerskog karaktera pa se brinu o slavlju sveca zaštitnika, uređenju crkve i brizi za siromašne, dok su druge bile više usmjerene poslovnim pitanjima, pa se tako obrtnici iste struke često udružuju u bratovštine. Ipak, dvije najznačajnije bratovštine u Dubrovačkoj Republici bile su bratovština sv. Antuna Pustinjaka i bratovština sv. Lazara. Prva je nastala 1432. godine spajanjem više bratovština (bratovština pod istim imenom postoji ranije), a druga 1521. godine odjeljivanjem od bratovštine sv. Antuna Pustinjaka. Antunini i lazarini od reda su bili bogati trgovci, prvenstveno pučani, ali je među njima bilo i vlastele.
Kroz 15. i 16. stoljeće bratovštine više ističu svoj duhovni karakter, da bi kasnije sve više isticale onaj poslovni. Do sredine 18. stoljeća u lazarine su se od reda učlanjivali bogati trgovci, a u antunine državni službenici. Premda se smatralo da su antuninski rodovi stariji i bogatiji od lazarinskih, odnosi između te dvije bratovštine znatno su fluidniji. Ipak, za razliku od ostalih duhovnih ili obrtničkih bratovština, pristup ovim dvjema bratovštinama podrazumijevao je društveni ugled i dobro imovinsko stanje. Koliko su antuninski i lazarinski rodovi nastojali imitirati vlastelu najbolje govori činjenica da su izrađivali vlastite grbove, sazivali vijeća zvonom (kao vlastela) i dobrim dijelom zatvorili pristup novim članovima. Postupno, vlastela se uplitala u rad bratovština pa su oni dodjeljivali članstvo. Članstvo u lazarinima dodjeljivali su mnogim novim bogatim obiteljima, dok su članstvo u antuninima rjeđe davali.
U redovima ovih dviju bratovština bio je i nemali broj Konavljana koji su se probili u društvu nakon što su se nastanili u Gradu. Na blogu su već spomenuti rodovi Maxi i Vodopić koji su jedno vrijeme bili vlastelini. Rod Maxi najvjerojatnije je izgubio vlastelinski status u 14. stoljeću, ali su zahvaljujući svome ugledu i bogatstvu bili članovi antunina, a izumiru krajem 15. stoljeća. Vodopići su također postali članovi antunina u 14. stoljeću, a rad će biti promoviran u vlastelu 1678. godine. Rod Bisia (Bizia) najvjerojatnije potječe iz Cavtata, a u Dubrovniku je već 1300. godine. U antunine su primljeni 1348. godine. Rod izumire krajem 16. stoljeća. Rod Bičić iz Zastolja doselio je u Grad oko 1430. godine, a u antunine je primljen 1466. godine. Rod izumire 1688. godine.
Još su dva konavoska roda vrlo rano postala članovi antunina. Tako rod Trisctani potječe od Rada Radinovića koji je zbog nekog delikta napustio Konavle oko 1420. godine. U Veroni ga je prihvatio Trisctano Tintore, prema kojem rod nosi ime. Rado dolazi u Dubrovnik, a vjerojatno je njegov unuk primljen 1504. godine u antunine. Rod izumire 1590. godine. Za razliku od Trisctiania, Marko Bonico probio se u bratovštinu antunina počevši kao dječak trgovinom na placi nakon što je 1490. doselio u Grad. Uspješnom ženidbenom vezom, vještom trgovinom i zahvaljujući nasljedstvu obitelji Monaldi, primljen je u antunine 1551. godine. Kako nije imao potomaka, rod izumire smrću njegove žene.
Mnoge su konavoske obitelji u 17. i 18. stoljeću preselile u Dubrovnik i stekle bogatstvo baveći se trgovinom. Neke od njih postale su članovima lazarina i antunina. Među najznačajnije svakako spada rod Baletin koji je porijeklom sa Stravče. Petar Baletin istaknuo se kao trgovac i diplomat u službi Republike krajem 17. stoljeća, a već je 1675. godine primljen u lazarine. Njegovi sin Miho primljen je u antunine 1726. godine. Obitelj izumire 1767. godine. Rod Bašić potječe iz Pridvorja, a oko 1640. godine doseljava u Grad. Sredinom 17. stoljeća Đuro Bašić primljen je u lazarine, a njegov sin Stijepo u antunine 1726. godine. Obitelj izumire početkom 19. stoljeća.
Rod Budmani s Pločica javlja se u Dubrovniku prije 1667. godine. Lovro i Šimun Budmani primljeni su u lazarine 1734. godine, a Lovrov sin Nikola primljen je u antunine 1803. godine, U 17. stoljeću u Dubrovnik iz Mrcina dolazi i rod Grmoljez, čiji su se mnogi članovi istaknuli u diplomatskim poslovima, ali i kao pomorci. Baro Grmoljez prvi je od svog roda primljen među lazarine 1765. godine. Rod izumire početkom 19. stoljeća.
Vlaho Drobac doselio je u Grad kao krznar iz Komaja 1733. godine. Njegov sin Luko bio je službenik carinarnice i sedamdesetih godina je primljen u lazarine. Rod izumire početkom 19. stoljeća. Antun Hidža, također iz Komaja, doselio je u Dubrovnik 1748. godine i kao vješt trgovac i diplomat u službi Republike primljen je u lazarine već 1752. godine. Obitelj izumire početkom 19. stoljeća.
Nikola Šodrnja iz Cavtata doselio je na Pile 1708. godine. Njegovi sinovi su 1742. godine primljeni među lazarine, a unuk Nikola u antunine 1803. godine. Obitelj izumire 1828. godine. Nikola Kosovac s Kune ukrcao se na brod 1755. godine kao mali, a 1775. spominje se kao kapetan. Nakon pomorske karijere seli na Lopud 1788. godine, a već iduće godine imenovan je za konzula u Genovi te primljen u lazarine. Rod izumire početkom 19. stoljeća. Kapetan Antun Casilari preselio je iz Cavtata u Grad 1771. godine, a već je 1782. godine primljen u bratovštinu antunina. Njegov rođak Ivan Casilari primljen je u lazarine početkom 19. stoljeća, ali sve do 1815. godine nastanjen je u Cavtatu. Slično prethodnome, i kapetan Antun Krilanović nastanjen je u Cavtatu te je obavljajući diplomatske poslove za Republiku primljen u lazarine 1782. godine. Rod izumire sredinom 19. stoljeća. Posljednji Konavljanin koji je primljen u lazarine bio je Baldo Trojani (rod Cucalo iz Ljute) u travnju 1806. godine, nakon što su Francuzi već ušli u Grad.
Konavoski rodovi igrali su važnu društvenu i ekonomsku ulogu u životu Dubrovnika kroz više stoljeća, a posebno u 17. i 18. stoljeću kada su neki od njih bili među najuglednijim trgovcima i kapetanima Republike. Dolaskom Francuza urušio se stari poredak, premda će mnogi Konavljani nastaviti doprinositi društvenom životu Dubrovnika i u 19. stoljeću. Francuzi su najprije razvlastili vlastelu, a 1811. godine ukinuli i bratovštine. Tako je jedna priča o uglednim građanima, koji su po mnogim stvarima nastojali imitirati vlastelu, završila.
Fotografije preuzete iz: Konavle u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, svezak 1., 1998., ur. Vladimir Stipetić. Dubrovnik. i Vekarić Nenad. 2012. Vlastela grada Dubrovnika – Vlasteoski rodovi (M-Z), HAZU – Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku. Zagreb – Dubrovnik.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
