„Zaštita nije samo očuvanje materijalnog, već prepoznavanje ovog duha, ove nematerijalne esencije i autentičnosti baštine i njene veze s društvom“.
Jukka Jokilehto
Pred Dubrovnikom je zadatak izrade Plana upravljanja. To je prvi dokument takve vrste i značaja na našem području. Iako Plan upravljanja jest složen dokument, njegova je namjena jednostavna. Svrha Plana je procjena trenutnog stanja, određivanje smjernica i mjera za razvoj Grada te artikuliranje načina na koji će se ti ciljevi postići. Sve navedeno treba, s jedne strane, poslužiti očuvanju i razvijanju svojstva izvanredne univerzalne vrijednosti koja je Dubrovnik postavila pod zaštitu UNESCO-a, a s druge strane promicati razvoj suvremenog života u Gradu.
Plan upravljanja Gradom Dubrovnikom bit će plod suradnje interdisciplinarnog tima stručnjaka, među kojima se posebno ističe prof.dr. Jukka Jokilehto. Arhitekt, urbanist i konzervator s više od 40 godina iskustva te čovjek zavidnog utjecaja na razvoj filozofije i teorije zaštite graditeljske baštine na svjetskoj razini. Diplomirao je arhitekturu i urbanizam na Tehničkome veleučilištu Sveučilišta u Helsinkiju. Šezdesetih godina prošloga stoljeća radio je kao arhitekt i urbanist u Finskoj. 1971. godine završava ICCROM-ov (Internacionalni centar za Studij zaštite i restauracije kulturne baštine) međunarodni tečaj zaštite graditeljske baštine, a 1986. stječe doktorat Sveučilišta u Yorku (UK).
U ICCROM-u se zapošljava 1972. godine kao direktor Odsjeka za zaštitu graditeljske baštine. Na toj dužnosti obavljao je stručne misije u nekoliko zemalja te predstavljao ICCROM pri UNESCO-u (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu) i ICOMOS-u (Internacionalni Odbor za zaštićene spomenike i područja). Od 1983. do 2006. godine bio je predstavnik prvo ICCROM-a, a zatim ICOMOS-a pri Odboru za svjetsku baštinu (WHC).
Sudjelovao je u tehničkim misijama ICCROM-a i UNESCO-a u Crnoj Gori radi pomoći u rekonstrukciji i restauraciji povijesne jezgre Kotora nakon potresa 1979. godine. Za svoje zasluge 1983. je u Beogradu primio Orden jugoslavenske zastave sa zlatnom zvijezdom. U godinama 1982., 1984. i 1986. bio je predavač na Mediteranskom centru za graditeljsko naslijeđe Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (kasnije Sveučilišta u Splitu). S mjesta pomoćnika generalnog direktora ICCROM-a povukao se 1998., a kasnije je imenovan posebnim savjetnikom generalnog direktora ICCROM-a.
Predsjedao je ICOMOS-ovim Međunarodnim odborom za obuku (CIF, 1993. – 2002.) te vodio ICOMOS-ovu međunarodnu savjetodavnu skupinu za svjetsku baštinu (World Heritage Advisors, 2000. – 2006.). Od 1998. godine redovito savjetuje vlade mnogih država oko kandidiranja za popis svjetske baštine te očuvanja povijesnih urbanih cjelina i njihovim upravljanjima. Profesor emeritus je Sveučilišta u Novoj Gorici te počasni gostujući profesor Sveučilišta u Yorku (2013. – 2016.), dok je 2014. imenovan počasnim članom ICOMOS-ova Međunarodnog odbora za obuku. Autor je mnogobrojnih publikacija na temu povijesti i filozofije očuvanja svjetske baštine te njenog upravljanja, uključujući „A History of Architectural Conservation“ (1999.; 2. izdanje 2018.) i „Management Guidelines for World Cultural Heritage“ (u suautorstvu sa Sir Bernardom Feildenom, ICCROM 1993., 2. izdanje 1998.).
Njegovo životno djelo, u cijelosti posvećeno očuvanju i zaštiti graditeljske baštine, može se posvjedočiti na šest kontinenata svijeta, zbog čega ga se često smatra „ocem“ moderne zaštite graditeljske baštine. Imati mogućnost voditi razgovor s Jukkom Jokilehtom povlastica je i čast.
Što podrazumijeva upravljanje gradom koji je na popisu zaštićene svjetske baštine? Možete li, molim vas, pojasniti što točno sadržajno i strukturno obuhvaća jedan Plan upravljanja te od kakvog je značaja za prostor za koji se donosi? U kojem su odnosu povijesna jezgra, kontaktno područje (dodirna „buffer“ zona) i cjelina grada Dubrovnika ? Kako se ovaj Plan odnosi prema dijelu grada van zidina?
UNESCO-ov Popis svjetske baštine ustanovljen je 1978. temeljem Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine iz 1972. godine. Ta je Konvencija međunarodno zakonsko sredstvo koje su dosad ratificirale 193 države-potpisnice. Nakon što se ratificira, Konvencija pruža zakonsku zaštitu svih dobara u nekoj državi koja su na Popisu svjetske baštine. Upisana dobra takav su status zaslužila svojom iznimnom jedinstvenom vrijednošću, odnosno specifičnim svojstvima zbog kojih se razlikuju od ostalih istovrsnih dobara. Stari grad Dubrovnik je na popisu svjetske baštine od 1979. godine, a njegova prvotna zaštitna, dodirna („buffer“) zona proširena je 2018. u cilju postizanja vizualne cjelovitosti zaštićenog dobra. Argument za uvrštenje Staroga grada Dubrovnika bilo je vrhunsko ostvarenje ljudskoga kreativnog genija te iznimni primjer urbane kompozicije koja svjedoči o povijesnom razdoblju i kulturnoj tradiciji.
Zahtjev koji se predstavlja pred sva dobra s Popisa svjetske baštine je uspostavljanje učinkovitog sustava upravljanja kao jamstva da će se upravo one kvalitete i vrijednosti zahvaljujući kojima su se dobra našla na popisu održavati te štititi. Taj sustav upravljanja definira se Planom upravljanja, koji navodi ciljeve i dionike, kao i sredstva te postupke nužne za očuvanje i održavanje nekog dobra i njegove iznimne jedinstvene vrijednosti, te za upravljanje njima. Dok se argumentacija za iznimnu jedinstvenu vrijednost temelji samo na dobru uvrštenom u Popis, pri razmatranju njegovog šireg značaja mora se uzeti u obzir i veza s okruženjem. Štoviše, zbog različitih negativnih pojava u blizini nekih lokaliteta s Popisa svjetske baštine (Beča i Kölna, na primjer), UNESCO je 2011. usvojio Međunarodnu preporuku za upravljanje povijesnim urbanim krajolikom, kao opću smjernicu za ukupno upravljanje dobrima s Popisa svjetske baštine u sklopu njihova okruženja. U slučaju Dubrovnika, proširenje dodirne zone 2018. godine zatraženo je zbog nužnosti zaštite Staroga grada, u svrhu adekvatnog upravljanja tom zaštićenom cjelinom.
Uz taj upravo navedeni razlog – upravljanje, postoje još dva zahtjeva za dobra koja su na Popisu. Jedan je uvjet cjelovitosti, a drugi je uvjet potvrde autentičnosti. Cjelovitost podrazumijeva identificiranje svih elemenata koja zajednički doprinose iznimnoj jedinstvenoj vrijednosti nekog dobra, a autentičnost se verificira utvrđivanjem stanja očuvanosti povijesne i kulturne istinitosti tih elemenata. Može se reći da cjelovitost nekog povijesnog područja općenito proizlazi dijelom iz namjenskog projektiranja ili planiranja, a dijelom iz spontanog razvoja kroz neko vrijeme. U oba slučaja, funkcije i poveznice proizašle iz potreba jedne zajednice određuju važnost elemenata koji neki prostor čine društveno-funkcionalno, povijesno i vizualno cjelovitim. Općenito govoreći, ti su odnosi ograničeni na onaj dio urbanog naselja koji je pod zaštitom, ali moguće ih je proširiti i na susjedna područja, koja su možda trgovačke, lučke ili poljoprivredne namjene. S obzirom na navedeno, iako se pod zaštitom Dubrovnika prvenstveno misli na Grad unutar zidina, aspekt cjelovitosti podrazumijeva širi kontekst promatranja, koji u obzir uzima ukupnost povijesno-funkcionalnog razvoja, a taj razvoj daje na značaju zaštićene cjeline. Razmatranje vizualne cjelovitosti unutar šireg konteksta krajolika posebice vrijedi za Grad unutar zidina jer svaka graditeljska nedosljednost u njegovoj okolici može imati negativan učinak na zaštićeno dobro. Stoga je praćenje i ublažavanje negativnih učinaka izgradnje jedan od važnih zadataka sustavnog upravljanja.
Govorimo o različitim vrstama planiranja. Kakav je odnos između Plana upravljanja, kao strateškog plana, i prostornog/urbanističkog plana? Po čemu se razlikuju prostorni planovi, integrirani konzervatorski plan i plan upravljanja? U usporedbi s prostornim i urbanističkim planovima, čiji skup odredbi regulira fizički prostor, o kojim se strateškim mjerama i aktivnostima radi u Planu upravljanja?
Urbana naselja mogu nastati kao rezultat ili formalnog planiranja ili spontane izgradnje, kao što je već prije rečeno. Planirana naselja mogu imati korijene koji sežu duboko u prošlost, kao što je slučaj sa srednjevjekovnim zidinama Dubrovnika. Jednako tako, mogu biti rezultat novijih, modernih urbanističkih planova kakve smo imali u 20. stoljeću. U potonjem slučaju, urbanistički plan uređenja može poslužiti kao referentna točka za identificiranje tipologija i dodijeljenih funkcija građevina i prostora. Kod starijih planiranih naselja formirano gradsko tkivo potrebno je analizirati i definirati kroz terenska mjerenja i istraživanje. U slučaju Staroga grada Dubrovnika radi se o planiranom naselju srednjevjekovnih korijena čiju tipologiju i stanje očuvanosti imamo dobro dokumentirane. Priobalno područje izvan zidina razvijalo se postupno, u početku najvjerojatnije u obliku zaseoka, a u novije vrijeme kao rezultat prostornoga planiranja.
Urbanistički planovi uređenja usredotočeni su na neuređene dijelove građevinskog područja, a u nekim slučajevima i na izgrađene dijelove koji više nisu funkcionalni te zahtijevaju urbanu preobrazbu. Zadatak integralnog konzervatorskog plana je zaštita vrijednosti izraženih u već formiranom gradskom tkivu koje je prepoznato zbog svog povijesnog i(li) kulturnog značaja. U slučaju Dubrovnika, Stari grad i njegova dodirna zona zajednički tvore povijesni urbani krajolik za čije je upravljanje potreban integralni konzervatorski plan kao temelj. Glavni upravljački alat pritom je Plan upravljanja, koji je nužan za očuvanje i zaštitu dubrovačkoga povijesnog urbanog krajolika. Međutim, njega je potrebno nadopuniti ostalim upravljačkim instrumentima koji će obuhvatiti osvješćivanje i uključivanje lokalne zajednice, stručno znanje, alate za planiranje, regulativu, financije, kao i one alate kojima će se izgraditi potrebni kapaciteti, obaviti istraživanja i informirati/komunicirati. Nadzorno-upravljački propisi za građevine i urbanizirana područja trebali bi biti jednaki onima koji su kreirani za integralni konzervatorski plan. Time se omogućava upravljanje kod nadzora i tretmana pojedinačnih dobara. Odluka o stupnju hitnosti određenih strateških mjera i aktivnosti te o vremenu kada će se one provesti donosi se temeljem studije problema i mogućnosti koje postoje na datom urbaniziranom području. Pritom treba uzeti u obzir generalni opseg zaštite odlika i vrijednosti povijesne urbane kompozicije unutar njenog konteksta.
Kada je idealno vrijeme za izradu Plana upravljanja? Koje preduvjete je poželjno postići za izradu i donošenje Plana upravljanja? Koji je povoljan trenutak za njegovo donošenje? Kojim bi se važnim problemskim područjima ovaj Plan trebao baviti? Koliko bi trebalo trajati razdoblje njegove primjene? I može li ga se mijenjati u hodu, nakon što krene njegova realizacija?
Općenito govoreći, svaki plan upravljanja je dokument koji je nastao radi operativne i administrativne provedbe nekog projekta. On mora definirati dugoročne i kratkoročne ciljeve te prioritete, kao i načine i sredstva kojima će se oni zadovoljiti. Zanimanje za očuvanje starih urbanih područja poraslo je pogotovo nakon 2. svjetskog rata, što je 1975. rezultiralo proglašenjem Godine europske graditeljske baštine i sastavljanjem preporuka za očuvanje povijesnih područja. Upravljanje je tada uvedeno kao nešto što je neophodno za urbana područja, a nalazi se i među zahtjevima koji su kasnih 70-ih uključeni u „Operativne smjernice za provedbu Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine“. Međutim, trebalo je proći neko vrijeme, sve do 90-ih godina prošloga stoljeća, da Odbor za svjetsku baštinu (WHC) zaista osvijesti potrebu za Planom upravljanja kulturnim dobrima. Do toga je došlo nakon što je uvedena mogućnost da se na popis zaštićene svjetske baštine uvrste veliki kulturni krajolici te nakon porasta broja zaštićenih povijesnih urbanih područja. Tako je od 2005. Plan upravljanja obavezan dio kandidiranja svakog novog dobra za Popis zaštićene svjetske baštine.
Nakon što je 2001. povijesna jezgra Beča uvrštena na UNESCO-ov popis, ICOMOS je saznao da se priprema velik građevinski projekt uz samo rubno područje te povijesne jezgre. Kao posljedica toga, austrijska je vlada zajedno s UNESCO-om u Beču 2005. organizirala konferenciju na kojoj se raspravljalo o uvođenju suvremene arhitekture u postojeće povijesne kontekste. Na toj je konferenciji usvojen tzv. Bečki memorandum („Svjetska baština i suvremena arhitektura – upravljanje povijesnim urbanim krajolikom”). Bečkim memorandumom uveden je pojam „povijesnog urbanog krajolika“, a poseban naglasak stavljen je na suradnju između svih zainteresiranih strana: „Budućnost našeg povijesnog urbanog krajolika zahtijeva međusobno razumijevanje između kreatora politika, urbanista, graditelja, arhitekata, konzervatora, vlasnika, ulagača i građana, koji svi zajedno trebaju očuvati urbanu graditeljsku baštinu uzimajući istovremeno u obzir modernizaciju i razvoj društva sa senzibilitetom za njegovu kulturu i povijest, jačajući njegov identitet i društvenu koheziju“.
Nakon što je Bečki memorandum predstavljen Odboru za svjetsku baštinu, UNESCO je preuzeo obvezu pripreme međunarodnih preporuka koje bi promicale osnovnu ideju u podlozi Memoranduma. Zatim su 2011. usvojene nove preporuke za povijesne urbane krajolike i u njima je UNESCO definirao upravljanje urbaniziranim područjima s aspekta povijesnog urbanog krajolika: „Povijesnom urbanom krajoliku treba pristupati s ciljem očuvanja kvalitete cjelokupnog ljudskog okruženja, unaprjeđenja produktivnog i održivog korištenja urbanih prostora, uz istovremeno prepoznavanje njihova dinamičnog karaktera te promicanja društvene i funkcijske raznolikosti. Takav pristup treba ujediniti ciljeve očuvanja urbane graditeljske baštine s ciljevima društvenog i gospodarskog razvoja. Njegovi su temelji u uravnoteženom i održivom odnosu između urbane sredine i prirodnog okoliša te između potreba sadašnjih i budućih generacija i naslijeđa iz prošlosti.“
Kao što sam prije naglasio, Plan upravljanja dio je sustava upravljanja. Evolucija našeg razumijevanja i definiranja različitih vrsta baštine pokazala je da bi zapravo sav izgrađeni prostor trebao biti pod sustavnim upravljanjem koje bi njegovom stanovništvu trebalo pomoći u prepoznavanju odlika sredine u kojoj žive. U svakom slučaju, neovisno o tome smatra li se neko područje baštinom ili ne, korisno je unaprijed dogovoriti opseg upravljanja budućim održivim razvojem. Kada se radi o lokalitetu zaštićene svjetske baštine, Plan upravljanja trebao bi biti napisan i proveden prije njegova kandidiranja za Popis. U praksi to znači što prije, to bolje, jer su tada veće šanse za izbjegavanje pogrešaka i problema koji bi se putem mogli pojaviti. A da bi se sustav upravljanja uspostavio, nužno je dobro poznavati nominirani lokalitet unutar njegova konteksta, ali i interese njegove zajednice.
S pripremom Plana upravljanja kreće se kada zajednica i(li) nadležne ustanove osvijeste tu potrebu. Sustavi upravljanja inače redovno postoje u svim organiziranim urbanim naseljima, a uloga Plana upravljanja je usustavljivanje administrativnog i upravljačkog aspekta izgrađenog prostora te izbjegavanje pogrešaka. Kada se počne s izradom Plana upravljanja, bitno je krenuti od zatečenog stanja lokaliteta te predložiti akcijski plan za provedbu onih strategija koje su najkritičnije u tom trenutku. Akcijski plan obično se provodi pet godina, a prije zaključenja tog razdoblja potrebno je pripremiti akcijski plan za iduće petogodišnje razdoblje, koji će se unijeti u revidirani Plan upravljanja.
Kada je riječ o provedbi Plana upravljanja, koje je tijelo ili institucija nadležno za provedbu i reviziju Plana nakon što on stupi na snagu. Je li potrebno osnovati takvo tijelo ili instituciju?
Operativno upravljanje nekim povijesnim područjem kao što je grad Dubrovnik ne ovisi samo o jednom planu ili jednoj instituciji. Ono ovisi o funkcioniranju integriranog sustava koji obuhvaća različite institucije i alate za upravljanje, a posebno ovisi o zajedničkom zalaganju različitih dionika unutar zajednice. Ipak, njegov neophodan dio je upravni odbor koji koordinira akcijski plan u suradnji s dionicima. Uloga Plana upravljanja je da osigura programski okvir za aktivnosti koje će se kroz određeno vrijeme provoditi u cilju poboljšanja očuvanja i funkcioniranja određenog povijesnog područja. To zahtijeva koordiniranu suradnju mnogo članova zajednice. A da bi se urbaniziranim područjem znalo i moglo upravljati na adekvatan način, potrebno je sustavno istraživanje temeljeno na postojećim urbanističkim planovima uređenja i arhivskoj građi, u kombinaciji s terenskim izmjerama. Do svih ovih informacija može se doći primjenom metodologije integralne zaštite koju je Vijeće Europe definiralo 1975. na sljedeći način: „Integralna zaštita odnosi se na procese kulturno i okolišno održivog razvoja u povijesnim područjima koji objedinjuju konzervaciju s instrumentima planiranja i upravljanja. Integralna zaštita ovisi o zakonskoj, administrativnoj, financijskoj i tehničkoj podršci te o sudjelovanju cjelokupne zajednice koja je osviještena i povezana baštinom.’
Također se možemo osvrnuti na jedan noviji dokument, a to je „Okvirna konvencija Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine za društvo“ iz 2005. Ovaj dokument nudi široku definiciju kulturne baštine, pod kojom smatra „skupinu dobara naslijeđenih iz prošlosti koje ljudi identificiraju, neovisno o vlasništvu, kao odraz i izričaj svojih vrijednosti, vjerovanja, znanja i tradicija koje su u stalnom procesu evoluiranja. Ona uključuje sve aspekte okoliša koji proizlaze iz međusobnog djelovanja ljudi i mjesta u vremenu“. Nadalje, konvencija također definira pojam „zajednice povezane baštinom“, koja se sastoji od „pojedinaca koji specifične značajke kulturne baštine drže vrijednim i žele ih, u okviru javnih akcija, očuvati i prenijeti budućim naraštajima”.
ICOMOS-ov Međunarodni odbor za obuku (CIF) sastavio je 2013. godine dokument s „Načelima izgradnje kapaciteta kroz obrazovanje i obuku o čuvanju kulturne baštine i njenoj integralnoj zaštiti“ u kojemu piše da „Kulturna baština nastaje iz tradicijske interakcije kulture i gospodarstva. Takva vrsta tradicije sada je ugrožena globalizacijom. U prošlosti se pod gospodarstvom smatralo gospodarenje imanjem, odnosno ono je bilo povezano sa sustavima proizvodnje koji su zajednici pružali željenu kvalitetu života. S vremenom su ti procesi stvarali specifične kulture, kao izraz njihova izbora, a kroz to i kulturni identitet u svakom mjestu. Izgradnja kapaciteta kroz obrazovanje i obuku odnosi se na nadogradnju znanja, sposobnosti, vještina i stavova ljudi koji su bilo izravno ili neizravno odgovorni za očuvanje baštine i upravljanje njome, tako da se institucionalne strukture i procesi usavršavaju kroz osnaživanje kreatora politika i onih koji donose odluke, kao i dinamiziranjem odnosa između baštine i njenog socioekonomskog konteksta.“ Dakle, preduvjet uspješne provedbe je suradnja između svih.
Različite vrste dionika mogu se podijeliti u dvije osnovne skupine: A) „opće“ ciljane skupine, zajednica u cjelini, nevladin sektor, tijela vlasti, oni koji su zaduženi za upravljanje imovinom i konzervatorskim projektima i B) struka raznih profila – arhitekti-konzervatori i urbanisti, konzervatori/restauratori, tehničari, znanstvenici, povjesničari, obrtnici, zanatlije. Izgradnju kapaciteta treba planirati tako da ispunjava zahtjeve svake skupine, a ona treba pokrivati sve od pružanja općih informacija i edukacije do specijalizirane obuke i stručne nadogradnje kroz seminare i terensku nastavu.
Postoji li metodologija ocjenjivanja učinkovitosti upravljanja? Ako postoji, možete li specificirati neki uspješni model provedbe Plana upravljanja? Koji su faktori ključni za uspješno planiranje upravljanja i uspješnu primjenu tog plana? Možete li nam temeljem vlastitog iskustva reći koliko je bilo važno sudjelovanje svih dionika? Postoji li metodologija kojom im se pristupa? Kakve su mogućnosti prilagodbe Plana upravljanja izvanrednim situacijama, kao što je ova s pandemijom Covida-19 ili kao što su posljedice klimatskih promjena, s kojima ćemo se svi morati suočiti?
Ljudska kreativnost teži razlikovanju. Štoviše, u Dokumentu o autentičnosti iz Nare kojeg je 1994. predstavio UNESCO stoji da je „raznolikost kultura i baština u svijetu u kojem živimo nezamjenjiv izvor duhovnog i intelektualnog bogatstva cjelokupnog čovječanstva“. Sve kulture i sva društva imaju korijene u određenim oblicima i sredstvima materijalnog i nematerijalnog izražavanja koji čine njihovu baštinu i koje treba poštivati. Jednako tako i Dubrovnik ima svoje specifičnosti koje treba razumjeti i prepoznati kao nešto vrijedno čuvanja. Metodologija očuvanja i „vrednovanja“ trebala bi se temeljiti na načelima definiranim u modernoj konzervatorsko-restauratorskoj teoriji.
Evo što je Sir Bernard Feilden napisao o urbanističkoj konzervaciji: „Kao prvo, ona proučava ono što jest, a ne diktira što treba biti, kao što je bila česta praksa nekih urbanista koji su predsjedali ritualom smaknuća još živućih povijesnih zajednica. Kao drugo, bilježenjem onoga što postoji omogućava racionalnu procjenu kapaciteta određenog kulturnog dobra da upije suvremene namjene te utvrđuje za kojim suvremenim namjenama postoji potreba. Ona nastoji potrebu spojiti s dostupnim resursima. Ovaj proces zahtijeva pristup koji je umjeren, senzibilan i fleksibilan, a prati ga sposobnost upravljanja – vještina dobrog koja je često podcijenjena u svijetu konzervatora.“ (Feilden, „Uvod u zaštitu kulturnih dobara“, izvještaj za UNESCO, 1979.)
Konzervatorska teorija neprestano se suočava s novim izazovima koji proizlaze iz novih situacija. Faze njenog razvoja mogu se pronaći unutar međunarodne doktrine koja se izražavala poveljama i preporukama međunarodnih organizacija. Kroz nekoliko proteklih desetljeća došlo je do važnog napretka u prepoznavanju izvora baštine. U najranijim fazama pozornost je bila na pojedinačnim građevinama javne namjene, zatim na građevinama koje su zbog svoje prepoznate arhitektonske, umjetničke ili povijesne vrijednosti bile uvrštene na popis zaštićenih građevina, a od 1970-ih prepoznajemo povijesne urbane cjeline. One su definirane tipologijom građevina i prostora koji zajednički doprinose značaju urbanog tkiva unutar njegova konteksta. Stoga se može reći da je došlo do pomaka u vrednovanju od pojedinačnog prema skupnom, integralnom.
Dok je fokus konzervatorske politike bio na vrijednosti pojedinačnih primjeraka arhitekture, to je često podrazumijevalo identificiranje onih građevina koje treba zadržati i obnoviti, dok se ostale prepuštalo preuređenju prema načelima modernog prostornog planiranja, čime se riskira gubitak cjelovitosti i značaja cjeline. Za razliku od takvog pristupa, integralna urbanistička zaštita svaku pojedinačnu građevinu i svaki prostor promatra kao sastavni dio postojećeg urbanog tkiva te propisuje postupanje koje je u skladu s njegovim društvenim, kulturnim i okolišnim kontekstom. Upravo je tu uloga vlasnika građevine presudna, stoga je pri planiranju i izvršenju urbanih konzervacija nužno na sustavan način informirati cijelu zajednicu, a pogotovo vlasnike građevina, o razvoju politika i o njihovoj ulozi u konzervatorskom procesu. Kao što je već prije napomenuto, svrha Plana upravljanja je proizvesti pisani dokument koji definira procese i strategije za provedbu integralne politike zaštite. A zadatak sustava upravljanja je da osigura učinkovitu provedbu. Cijeli proces organizira i koordinira Upravni odbor.
Stanovnici Dubrovnika proživjeli su kroz povijest grada mnoge nedaće, od potresa do oružanih sukoba. Na Upravnom odboru je zadatak pronalaženja optimalne strategije za prevenciju opasnosti od katastrofa. Problemi poput virusa Covid-19 i klimatskih promjena zajednički su cijelom čovječanstvu, stoga postoji potreba informiranja o nužnim mjerama. Naravno, svi se nadamo da ćemo Covid-19 pobijediti mjerama koje usvajaju vlade različitih zemalja. U ovom slučaju se zapravo ne radi o pitanju koje se prvenstveno tiče Plana upravljanja. Za razliku od Covida-19, problemi uzrokovani klimatskim promjenama s nama će ostati duže vrijeme, kroz koje ćemo nužne mjere morati usvajati na globalnoj razini. U ovom slučaju sustav upravljanja bit će važan u budućnosti, i to u području opskrbe strujom i vodom, kao i proizvodnje hrane, visokogradnje itd. I ovdje se opet ističe važnost provođenja informiranja.
Govorimo o primjerima upravljanja povijesnim urbanim područjima. Vidite li temeljem vlastitog iskustva neke sličnosti i razlike između Dubrovnika i drugih lokaliteta za koje postoje planovi upravljanja? Znate li za neki primjer dobre političke ili građanske inicijative koja je proizašla iz Plana upravljanja? Plan upravljanja ne funkcionira kao sredstvo konzerviranja grada pod staklenim zvonom, kako bi zauvijek ostao nepromijenjen. Koji su po vašem mišljenju prioriteti na koje se treba usredotočiti kako bi se održao svakodnevni život grada?
Kada država odluči neko svoje dobro kandidirati za popis svjetske baštine, podrazumijeva se da je spremna preuzeti i odgovornost za očuvanje onih odlika i vrijednosti koje su bile razlog za uvrštenje. Operativne smjernice za provedbu Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine navode nekoliko metoda provjere ispunjenja uvjeta. Jedan od zahtjeva odnosi se na odgovornost države za redovito izvještavanje o stanju očuvanosti svakog dobra te, u slučaju postojanja nekog problema, o mjerama koje su poduzete ili nužne. U slučaju većeg problema, poput oružanog sukoba kakvog je Dubrovnik proživio 1990-ih i štete koju je pretrpio stari grad, Odbor za svjetsku baštinu ima mogućnost takvo dobro staviti na popis ugrožene baštine. To je također bio slučaj s Dubrovnikom. Nakon što opasnost o takvog većeg problema prođe, dobro se uklanja s popisa ugrožene baštine.
Trenutno su na popisu ugrožene svjetske baštine 53 dobra i u nekoliko od tih slučajeva radi se oružanom sukobu, poput onih u Iraku, Libiji, Siriji i Jemenu. A postoji i druga vrsta problema, kao što je slučaj u Liverpoolu ili u Beču. Liverpool je uvršten na popis 2004. godine sa svojom lukom u pomorsko-trgovačkom dijelu grada (Maritime-Mercantile City), koja uključuje upravne i skladišne zgrade. Odbor za svjetsku baštinu obaviješten je 2012. godine da se u samoj blizini zaštićenog područja priprema veliki građevinski projekt. Unatoč nekoliko stručnih izvještaja i poziva od strane Odbora, planove nisu htjele izmijeniti niti gradska uprava niti britanska vlada. To bi moglo dovesti do brisanja Liverpoola s popisa zaštićene svjetske baštine. Što se tiče povijesne jezgre Beča, već smo je spomenuli kada je bilo riječi o politici povijesnog urbanog krajolika. Iako je već imala problema zbog izgradnje, o kojima se razgovaralo na bečkoj konferenciji 2005., gradska uprava opet planira izgradnju čiji gabariti iskaču iz urbanog krajolika Beča, čija je vrijednost prepoznata u vizualnoj cjelovitosti koja je posebno važna zbog fantastičnih vrtova, poput Belvederea. Beč je na popisu ugrožene baštine od 2017. godine.
Sada, nakon što smo razgovarali o problemima, treba reći da su mnogi od više od tisuću lokaliteta na popisu svjetske baštine u dobrome stanju. Na popisu se nalazi više od 300 povijesnih gradova, od kojih se 177 nalazi u Europi ili Sjevernoj Americi. Također treba napomenuti kako cilj Popisa svjetske baštine nije da u njega budu uvršteni svi prekrasni ili povijesno važni gradovi, već da se prepoznaju ona dobra čije odlike ili vrijednosti još ne postoje na Popisu. Stoga je važno napraviti tematsku studiju, koja identificira bitne teme, i nakon nje komparativnu studiju reprezentativnosti odabranih tema u pojedinačnom slučaju. Svaki lokalitet po nečemu može biti jedinstven, ali to samo po sebi nije dovoljno za uvrštenje na popis. Bitno je pokazati da je neki lokalitet izniman u odnosu na određena svojstva koja imaju i univerzalnost. U slučaju Dubrovnika, stari grad okružen zidinama smatra se „remek-djelom ljudskoga kreativnog genija“ koje je ujedno iznimno svjedočanstvo civilizacije i izvanredan primjer graditeljske kompozicije kroz koju su vidljive važne povijesne faze.
Međutim, drugdje u svijetu postoje lokaliteti koji se mogu usporediti s Dubrovnikom. Na primjer, povijesna jezgra Assisija u Italiji, rodnoga mjesta Sv. Franje (Asiškog). Talijanska vlada isprva je za Popis htjela kandidirati samo stari grad unutar zidina, koji je srednjevjekovni gradić nastao na ostacima naselja iz rimskoga razdoblja. Međutim, tijekom evaluacijskog procesa zaključeno je kako treba ponovno razmotriti granice područja, pogotovo uzimajući u obzir važnost koju je priroda imala u filozofiji i učenju Sv. Franje Asiškog. I zaista, područje koje je kandidirano prošireno je tako da je uključen cijeli teritorij grada, zajedno s raznim svetim mjestima, čime je značenje lokaliteta preraslo iz urbanog naselja okruženog zidom u povijesni urbani krajolik. Zapravo je takva odluka korespondirala s izvornim urbanističkim konceptom arhitekta Giovannija Astenga iz 1950-ih. Njegov urbanističko-konzervatorski plan možda je čak bio prvi svoje vrste, jer je definirao ne samo očuvanje formiranog urbanog tkiva, već i kulturni krajolik čiji je dio. Zahvaljujući upravljanju, u Assisiju je uspješno očuvana takva situacija, čime je zaštićena njegova iznimna jedinstvena vrijednost.
Assisi
Stari grad Ferrara bio je intelektualni i umjetnički centar koji je privlačio najveće umove talijanske renesanse u 15. i 16. stoljeću. Nakon 2. svjetskog rata, obuhvaćen je obnovom nakon ratnih razaranja. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih je detaljno proučavano njegovo urbano tkivo u svrhu konzervacije i restauracije. Tijekom Europske godine arhitekture, 1975., Ferrara i obližnja Bologna predstavljeni su kao talijanski primjeri integralne urbanističke zaštite. Ferrara je na Popis zaštićene baštine uvrštena 1995. kao grad okružen zidinama i jedan od najranijih primjera renesansne arhitekture i urbanističkog planiranja. Njome je upravljala obitelj d’Este, a područje koje su kontrolirali uključivalo je i prostranu deltu rijeke Po, od grada do obala Jadrana. Talijanska vlada stoga je 1999. odlučila zatražiti proširenje granica zaštićenog područja, kako bi uključila i najvažnije dijelove ovoga kulturnog krajolika. U Ferrari je tijekom tog procesa lokalna uprava bila u bliskome kontaktu sa stanovnicima, koji su cijelo vrijeme bili informirani o ciljevima i metodama urbanističke konzervacije kroz javne konferencije, izložbe i publikacije. Na kraju je plan urbanističke konzervacije tijekom glasanja od javnosti dobio zeleno svjetlo.
Povijesni grad Bath u Velikoj Britaniji, kojeg su kao toplice osnovali još Rimljani, u srednjem se vijeku razvio u važan centar prerade vune, a zatim je u 18. stoljeću izrastao u elegantan grad neoklasicističke arhitekture u Palladijevom stilu. Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća grad Bath bio je važan primjer britanskih nastojanja u definiranju konzistentne metodologije urbanističke konzervacije. Štoviše, Bath je bio britanski predstavnik u Godini graditeljske baštine, 1975. Roy Worskett, arhitekt u službi Grada Batha, bio je i redovni predavač na ICCROM-ovom tečaju graditeljske konzervacije. Bath je na Popis svjetske baštine uvršten 1987., a nominacija se nije odnosila samo na cijelo povijesno područje s rimskim toplicama, već je uključila i krajolik koji ga okružuje, prirodno omeđen brdima. Dok se u Vel. Britaniji urbanistička konzervacija 1960-ih uglavnom razvijala na temelju „konzervatorskih područja“ definiranih za arhitektonske zasluge, Bath je donio proširenje svijesti o povijesnom urbanom krajoliku na isti način na koji su to ostvarili Assisi i Ferrara, i kao što će to učiniti Dubrovnik.
Kakva je budućnost Dubrovnika? Budući da on predstavlja univerzalnu kulturnu vrijednost i baštinu, ne samo za svoje građane, već cijelu svjetsku zajednicu, što biste vi, temeljem osobnog iskustva Dubrovnika, htjeli prenijeti budućim naraštajima? Želite li možda nešto dodati, ako mislite da je važno reći? Imate li neku poruku za građane Dubrovnika?
S obzirom da je stari grad Dubrovnik na Popisu svjetske baštine, stanje u njemu se kontinuirano promatra i prati. U skladu s tim, vjerujući da će lokalna zajednica i lokalna uprava poduzeti sve potrebne mjere temeljene na svom dosadašnjem iskustvu te pronaći način da adekvatno odgovore na moguće nove izazove, uvjereni smo kako će se područje povijesnog urbanog krajolika održati te unaprijediti u cilju podrške ukupnim odlikama i vrijednostima ovog lokaliteta svjetske baštine.
Razgovor je vodila Iva Knego Šoletić, arhitektica-urbanistica, članica Društva arhitekata Dubrovnika (DAD) i voditeljica platforme „Grada Gladan“. Tekst je preuzet s fb stranice Grada Gladan.
