Himnom Lijepom našom u izvedbi Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Zbora Libertas i Komornog zbora Dubrovnik te Akademskog zbora iz Mostara počelo je ovogodišnje otvaranje u kojem ove godine sudjeluje cijeli niz izvođača od Linđa, KUD-ova iz Konavala i Župe, Klape Kaše, brojnih glumaca, ali i baletna i balerina. Negromant je tražio dozvolu za ulazak glumcaca, knez mu je sa Sponze dao dozvolu, a potom je govor tradicionalno održao gradonačelnik Mato Franković, koji je na početku pozdravio uzvanike.
Župana Nikolu Dobroslavića, ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek, potpredsjednicu Europske komisije Dubravku Šuicu, ministre i potrpedsjenike Vlade Branka Bačića i Davora Božinovića, te ministra turizma Tonćija Glavinu, saborsku zastupnicu Viktoriju Knežević, rektore dubrovačkog i zagrebačkog sveučilišta Nikšu Buruma i Stjepana Lakušića, veleposlanicu SAD-a u Hrvatskoj Natalie Rayes, veleposlanika Hrvatske u Crnoj Gori Veselka Grubišića, biskupa Roka Uzinića, paroha Vladana Perišića, imama Salkana Herića gradonačelnike i načelnike te gradonačelnike gradova prijatelja Dubrovnika te vodstvo Igara.
Čast mi je pozdraviti vas večeras u noći otvaranja 75. Dubrovačkih ljetnih igara. Ponovno smo došli u ono doba od godine kada se Grad prepušta umjetnosti, kada simbolično glumcima i drugima koji će nas narednih 47 dana oduševljavati svojim stvaralaštvom, dajemo ključe’ od Grada.
S ovog istog mjesta lani sam govorio o ključnim pojmovima koji su Grad kroz čitavu njegovu povijest činile uspješnim i naprednim da i dan-danas možemo to isticati i biti ponosni na naše stare.
Govorio sam o mjeri, skladu, skromnosti, mudrosti i zajedništvu – o onim vrijednostima bez kojih Grad nikada ne bi bio ono što je bio i po čemu ga čitav svijet i danas poznaje.
Večeras vas želim podsjetiti na riječi akademika Luka Paljetka, barda hrvatskog pjesništva koji je napisao jednu od najljepših misli o Gradu – „Meni je Dubrovnik sve, a ja sam njemu samo stanovnik“.
U vremenu u kojem svjedočimo o dnevnoj pohlepi za tezorom, u trenutcima kada je jedini cilj apartman više, restoran više, suvenirnica više, gliser više, na stotine taksi vozila više postavimo sebi pitanje, ne drugima, već isključivo sebi, kao stanovnicima ovog prekrasnog Grada – Zapitajno se je li meni Dubrovnik sve, a ja njemu samo stanovnik?
Osim kritike svima i svakom usmjerimo li kritiku sebi vrlo lako pronaći ćemo i odgovor. Jer ako nam je Dubrovnik sve, a mi njemu samo stanovnici rješenja za probleme i izazove Dubrovnika leže isključivo i jedino u nama samima.
Stoga sam uzeo sebi slobodu večeras pred Vama u Čast akademika Luka Paljetka ovdje pročitat ulomak iz zapisa „Ja-Dubrovnik“, koji savršeno oslikava naš Grad, ono što je bio, ono što jest i ono što treba biti:
(Osobno ti se obraćam. Tako je najbolje.)
Ja sam Dubrovnik!
Stojim pred tobom kao očuđeni kamen, kao nevjerojatna slagalica od brižno klesanih kocaka.
Od njih je umom mudraca i dušom djeteta, složeno ovo što jesam: svijet koji je postao grad.
Ako taj pojam napišeš velikim početnim slovom, na koje sam navikao, polaskat ćeš mojoj ljubavi koja te, priznaj, obuzme odmah čim stupiš na moj susretljivi prag.
Osjećaš li prisnost mog zagrljaja, ljudski miris kože mojih kamenih udova?
Znaš li da je nekoć svaki došljak, muškarac i žena, morao donijeti sa sobom kamen, ne manji od jednog kilograma, zato da se vječna igra gradnje nastavi, sve dok se ne okonča ovo što jesam. Zapisano je to na jednoj od mojih javnih ploča. Ja sam, naime, javno ispisao svoja načela, etiku kao estetiku.
Na Lovrjenac, na tu moju gibraltarsku stijenu, ispisao sam ono što je bilo, i što jest bitno za moj opstanak: Non bene pro toto Libertas venditur auro (Ni za sve zlato ne prodaje se Sloboda), ondje ćeš pročitati.
Ja to najbolje znam. Ja koji sam zlato davao za slobodu, a ne obratno. „O lijepa, o draga, o slatka…“, pjeva moj najveći pjesnik.
Vidjet ćeš mu lik na tržnici. Stoji visoko gore iznad krumpira i kupusa, između mlijeka i vina, shvatit ćeš zašto; visoko stoji, ali ne i previsoko.
Koliko su me puta nasmijali, oni Držićevi, oni Njarnjasi. Ja sam i Njarnjas-grad, i to ti valja znat.
Neumjerene ne volim, kao ni neuljuđene, Naručio sam da se za takve ispiše kameni grafit: „Stojte daleko, divlji, nikad pred Marsom ne drhti ovaj tabor, jer s njim svetog je starca dah!“
I ti to osjećaš. Na mnogo načina dodiruje nas ljubav.
Kad vidiš moju glavnu ulicu, Placu, zvanu Stradun, pomislit ćeš savršeno je smišljena. Ja znam da je to više nego ulica, da je to ono nešto što treba osjetiti svojim koracima. Nisam ja Grad za jedan dan.
Kad staneš pred zvonik, ona dva zelena u njemu, to su Baro i Maro. Kuju moje i tvoje vrijeme, koje u tom času postaje zajedničko. Sve što gore otkuca sat, pokaže dolje brončana hobotnica, koja krakovima otvori ponorne prostore vremena. U meni vrijeme postaje bezvremeno.
Dopusti mi zato da i u tvoje ime kažem: Neka je zauvijek blagoslovljen onaj koji je nekoć uzviknuo: „Nek’ ovdje bude Grad!“, završio je gradonačelnik pozvavši glumce neka uđu.
