Umirovljenica Pave Nobilo zna kako ispuniti svoje slobodno vrijeme, kaže kako joj je mirovina najljepše životno doba jer radi ono što voli i što nije mogla raditi kada je bila mlađa zbog različitih životnih okolnosti. Izrađuje unikatne dubrovačke suvenire od svile. Na šalovima od svile mogu se primijetiti simboli vezani uz Konavle i prekrasne motive Grada kao što su zvonik, panorama, kula Sv. Ivana, rozeta na mostu od Ploča… S gospođom Pavom razgovarala je Ivana Grkeš iz Centra za karijere mladih.
Dok smo kolegica i ja šetale prema domu gospođe Nobilo, nismo imale pojma kakvi će nas njezini umjetnički uratci dočekati. Odmah po dolasku zaključile smo da ćemo na odlasku imati odličnu priču u džepu.
„Ne postoji materijal koji inspirira više od svile. Postoji više najraznovrsnijih tehnika oblikovanja svile: batik, akvarel, plisiranje, vezivanje, gužvanje i slično. Prilikom rada svila zahtjeva veliku brzinu i spretnost, brzo se suši i kod greške nema povratka. Svilu treba zavoljeti, biti strpljiv, inače mnogi odustaju u početku. To je jedna teža tehnika slikanja, ali je vrlo zanimljiva i stalno mami na nove izazove i napredovanje.“ Ovim nas je riječima gopođa Nobilo uvela u svoj maleni svijet kreativnog rada. Otvorila je police pokraj stola, a u njima su bili snopovi šalova, torbica, marama i drugih predmeta od svile ručno oslikanih njezinim darovitim rukama.
Gospođa Nobilo govori kako joj je mirovina najljepše životno doba, radi ono što voli i što nije mogla raditi kada je bila mlađa zbog različitih životnih okolnosti.
„Čim sam posla u mirovinu, tri mjeseca sam se odmarala, nije me bilo briga ništa, išla bi do Gruža, pa bi srela one koje nisam vidila godinama, izgubila bi 2-3 ure, al nakon 3 mjeseca mi je dosadilo, nauživala sam se i odmorila.“ Tako je gospođa Pave otišla na radionicu udruge Deša na kojoj su učili kako se oslikava svila i tako je nastala nova ljubav i hobi. „Prvi susret sa svilom je mene očarao. To je nevjerojatno, to razlijevanje boja. Ima raznih tehnika, batik, plisiranje, gužvanje, vezivanje, dvije vrste boja koje se fiksiraju utijom, i imaju boje koje se fiksiraju na pari, pa se zaveže grop i masti se u boji da se dobiju šare, koncima se može uvesti pa izgleda kao čipka.“
Dok nam to govori, odlazi prema policama i vadi jedan po jedan rad. U našoj galeriji možete vidjeti dio radova. Odavno nisam vidjela autentičniji dubrovački suvenir koji povezuje cijelu našu regiju – svilu koja simbolizira Konavle i prekrasne motive Grada kao što su zvonik, panorama, kula Sv. Ivana, rozeta na mostu od Ploča… Gledale smo njezine radove očarane njihovom ljepotom i autentičnošću. Niti jedan šal i marama, pa ni torbica nisu isti, nemoguće je dobiti dvije iste slike, koliko god se trudili. Baš zato znamo da je svaki rad unikat i original. Gospođa Nobilo radi kao na traci jer jedan dio svojih proizvoda uspije ljeti prodati u suradnji s lokalnom suvenirnicom. Sama se, svojim radom i trudom, probila na naše, ionako prezasićeno, tržište. Međutim, ovakve uratke ne bi trebali nositi samo turisti, nego i naši ljudi.
Dok smo razgledavale svilu pred nama, razgovarale smo i o mirovini, koroni i ovim okolnostima koje nas okružuju. Gospođa Nobilo govori kako joj je korona zapravo nevažna. Svakako ode u butigu, na pjacu, vozi se u autobusu. Nosi sa sobom dezificijens uvijek, pa je mirna. Prošlu je godinu provela u izradi suvenira za neku bolju sezonu, u čuvanju unuka i odmaranju. Kad joj je dosadno, gleda Potjeru i slika. Odmah s ulaza primijetile smo brojne uokvirene slike na zidovima. Taman kada sam išla pitati čije su, u dnu sam vidjela inicijale P.N., shvativši da i njih moja sugovornica izrađuje.
Dok smo se kolegica i ja divile njezinim rukotvorinama, ona nam je i dalje objašnjavala načine na koje oslikava svilu te kako joj je Dubrovnik vječna inspiracija. I zaista, njezin prikaz Grada ima u sebi nešto autentično, mistično, pa čak i magično. Preporučam svima da pogledaju galeriju, pa ako vam nešto zapne za oko, javite se gospođi Pavi. Zasigurno ćete među njezinim djelima pronaći nešto što želite pokloniti svojim bližnjima.
Za kraj vam donosimo legendu o svili koju je gospođa Pave podijelila s nama.
„Svila i način kako do nje doći bila je strogo čuvana tajna u Kini. Brojne zemlje htjele su otkriti tajnu kako bi počeli proizvoditi svoje svilene proizvode. Međutim, kineski car je pod prijetnjom smrću zabranjivao da tajna napusti njegovo carstvo. Perzija je poslala dva špijuna koja su provela nekoliko godina u Kini u tajnosti i koji su uspjeli doći do jedne čahure, sakrivši je u bambusov štap. Tako je tajna o svili prešla granice carstva i preko Perzije se proširila čak i do Konavala.“
