U Sponzi je večeras otvorena izložba Dubrovkinje sa zagrebačkom adresom, fotografkinje Mare Bratoš pod nazivom Lopuski portreti. O fotografijama je govorile povjesničarka umjetnosti Jelena Tamindžija Donnart. Izložbu otvorila intendantica Igara Martina Filjak. A Bratoš je zahvalila svima što su došli na otvaranje i pozvala ih da uživaju.
Izložba fotografija, rađenih na filmu, Mare Bratoš prikazuje tri serije fotografija snimljene u različitim vremenskim periodima na Lopudu, 1998., 2003. i 2023. Na Lopudu je Bratoš provodila svoja djetinja ljeta u kući svojih none i nona te je posebno vezana uz otvaj otok.
-Mara Bratoš putem svojih radova održava vezu s Dubrovnikom, prateći “male” povijesti ljudi i migracija, ali i neprisutnost ljudi na otocima koju demonstriraju napuštene zgrade iznoseći narativ o napuštenim snovima i napuštenim strahovima ljudi koji su nekada tu živjeli. Njezina vlastita sentimentalna slika Dubrovnika i Lopuda u sukobu je s modernom poviješću regije, gdje su komercijalizacija i kapitalizam počeli brisati osobne povijesti ljudi. Jedna specifična fotografija prikazuje učinak ove poslijeratne tranzicije kao i položaj žene u mediteranskom društvu: fotografija mlade Jelene Perčin.
Odabrane fotografije ujedno prikazuju svakodnevni život mladih parova, djevojaka i mladića s velikim snovima i odgojne trenutke djece i roditelja koji imaju posebnu notu u stvaranju odnosa među otočkim obiteljima.
Portretiranima je zajednički nazivnik opuštena prisutnost uokvirena dobro znanim kontekstom otoka koji postaje njihov životni prostor bez obzira na to radi li se o snimanju na užeglom ljetnom suncu ili pak dubokom hladu mističnog perivoja Đorđić-Mayneri.
Fotografije Mare Bratoš, baš poput otočkih žena, promatraču otvaraju svoj dnevnik i pričaju svoje životne priče istovremeno nježne i surove, glasne i tihe, prisutne i odsutne, kao i sama ljeta čije uspomene oblikuju naše identitete.
Mara Bratoš počela je s fotografiranjem modela Jelene Perčin 1998. godine na Lopudu, gdje je obitelj glumice u ulozi modela imala veliku obiteljsku kuću koju je obitelj u poslijeratnom razdoblju izgubila. Brze smjene tržišnih logika koje su tada zavladale ovim područjem rezultirale su brisanjem brojnih vlasnika na papiru, dok se istovremeno brisala i jedna povijest obitelji koja je predstavljala vezivno tkivo mediteranskih otoka. Simbol obiteljske kuće koje su koristile brojne generacije predstavljala je sigurnosnu mrežu modelu, mjesto na kojem je ona nekada poznavala kutak kuće, mjesto koje je pripadalo njenom djetinjstvu, pričama njezine bake i njoj samoj. Trenutak prodaje kuće označio je promjenu u njoj koju je fotografkinja Mara Bratoš željela uhvatiti fotografskim aparatom.
Portret glumice na otoku Lopudu, gdje sada ništa ne posjeduje, njeni portreti, ali i portreti s njezinom kćeri koja predstavlja novu generaciju u na tom istom otoku gdje je nekada stajala njihova obiteljska kuća, pripovijedaju priču o napuštanju privatnog, osobnog i intimnog u vrijeme današnje primorane globalizacije. Ova intimna priča o gubitku na otoku Lopudu odgovara široj naraciji, u kojoj su mnoge kuće napuštene nakon rata, kao i poznati franjevački samostan na Lopudu koji je niz godina bio ruševina, među ostalim je zapisano u katalogu, koji prati izložbu.