U obitelji festanjula obrtnika Mata Konsua je veselo. Četvero unučadi, tri dječaka i najmlađa djevojčica ne razumiju još uvijek zašto se oko njihovog đeda podigla velika tolika buka i stalno dolaze neki nepoznati ljudi koji ga slikavaju, ali razumiju kako je riječ o nečemu važnom i lijepom, pa svi žele biti dio tog šušura.
U obiteljskoj kući u Rožatu, gdje je njegov otac došao još davne 1953. iz zaseoka nedaleko od Ošljeg u Primorju, živi Mato sa svojim sinom Nikom, koji je naslijedio obiteljski posao, ali i dužnost u bratstvu Velike Gospe, pa će baš on ove godine u procesiji na Svetoga Vlaha nositi barjak župe.
Na katu u istoj kući živi Matova najmlađa kćer Martina sa suprugom Ivom Labašem i dvojicom sinova Nikom (7) i Mateom (4).
A u posjet je stigla i Matova najstarija kćer Anita sa suprugom Damirom Lobrovićem i sinom Lukom (8) i kćerkicom Miom (2). Vesela je i mnogobrojna to obitelj, koja se voli šaliti, a između njih, vidi se na prvu, vlada sklad i zajedništvo.
Između dječjih pitanja i šala kojima zetovi, oba obrtnici, obasipaju svoga punca uspio mi je gospar Mato ispričati dijelove svoga života i sjećanja na neke davne Feste.
-Otac je došao u Rožat 1953, ja sam se rodio tu 1961. i evo dosad tu živim. Završio sam srednju školu za vodoinstalatera i onda sam radio praksu u Metala godinu dana, pa onda još godinu u GP Dubrovnik, a onda sam se zaposlio u hotelu President gdje sam radio sve do 1996. Bilo je za mene, mladoga čovjeka divno raditi u hotelu. Puno ljudi, stalno se nešto događa. Mlad sam došao u hotel, a tamo sam upoznao i svoju suprugu i oženio se, priča mi Mato Konsuo. Gospođa Neda, Matova supruga, bila je sobarica u Presidentu, no 2009. je nažalost preminula, a upravo ga je ona nagovorila da ostavi stalni posao i otvori vlastiti obrt.
-Bio sam četiri godine u vojsci u ratu. Iza vojske sam se vratio u Hotel, a žena me nagovarala i uspjela me nagovoriti da otvorim privatno. I jesam, otvorio sam vodoinstalaterski obrt Ombla i u njemu sam radio sve do lani kad sam pošao u mirovinu, a obrt je preuzeo sin, priča mi festanjuo obrtnik ne skrivajući ponos i na sina i na kćeri, a posebno na četvero unučadi za koje kaže da su mu sve u životu.
Proslava Feste svetoga Vlaha u njegovoj je obitelji duga i prenosi se s koljena na koljeno. Njegov otac Niko Konsuo bio je među prvim dubrovačkim trombunjerima. Umro je 2013., a dvije godine prije toga je sudjelovao na Festi sa tromblonom. Sjeća se Mato kako je s ocem, kao dječak išao na Festu i nosio barut, a na ta vremena podsjećaju ga i dva trombuna koja još čuva jer možda će neki od unuka poželjeti jednom biti trombunjer.
Barjak Gospe Velike nosio je u procesiji dosad 39 puta, a najviše se sjeća svoje prve procesije iz rane mladosti.
-Prvo se išlo u 6 ura ujutro u Rožat u samostan na grličanje i na misu. Tamo su se okupljali svi riječki barjaci iz Šumeta, Knežice, Podgaja, Komolca, Dračeva sela i Obuljenog te naravno barjak matice Velike Gospe. S barkama smo iz Rožata išli u Drginje, to je prvo mjesto iza Marine, prije Čajkovića. Otamo se išlo pješke do Čajkovića, a s Gorave su nam stare žene s prozora mahale lincunima. U Sustjepanu bi nam se pridružili Sočani, pa ispred Svetog Križa tri gruška barjaka, pa ispred Petke otočki barjaci. Kraj Radeljevića bi u hodu na daljinu klanjali Sv. Mihajlu. Ispred Čingrije se povorci pridružuju lapadski barjaci. I onda se još barjaci klanjaju ispred Sv. Petra, između tri crkve. Kompletna povorka sa zapada čeka na skretanju za Gradac festanjule koji s Ploča dovode barjake s istoka Konavljane, Župljane… I onda se formira procesija ispred časnih na Pilama. Na Brsaljama se izvijaju barjaci i pozdravlja Grad, a onda prva jutarnja procesija barjaka, pozdrav crkvi sv. Vlaha i mali odmor do mise ispred Katedrale, prepričava mi Mato koji je 39 puta nosio ponosno barjak svoje župe i tvrdi kako se u njegovih dugih više od 40 godina sudjelovanja u Festi malo toga promijenilo.
-Nema više starih žena koje linculima mašu s prozora, ali sve drugo je gotovo isto iz godine u godinu. Stariji pomalo posustaju, ali mladi nastavljaju. Nevjerojatna je meni ta veza između Vlaha i Grada. Kao da su zajedno srasli u jedno. Mislim da nigdje na svijetu nema takve veze između sveca i grada. Za mene je velika čast biti festanjuo ove posebne Feste, kaže Mato.
Za festanjula ga je preporučio Ante Pavlović, bivši festanjuo obrtnik, a osim velike časti, bilo je to za Mata i veliko iznenađenje. Nije znao koliko je to obveza, ali kaže, ima mentora bivšeg festanjula Ana Kraljića s Donjeg Brgata, pa mu je sve lakše uz njegov savjet. A i s kapetanom Miličevićem dobro se slaže, pa su njih dvojica zajedno sastavili Proglas ovogodišnje Feste, obišli velik dio župa, cijele Konavle, Župu, Primorje do Ponikava, a ima još kilometara pred njima. Tu su i večere za festanjule i rektora crkve sv. Vlaha, ali onaj najvažniji dan je Dan koji dohodi jednom na godište.
-Bit će sve to dobro, samo da ne bude kiše, ali vjerujem da će sveti Vlaho i ove godine napravit svoje čudo od čudesa i, ako i bude kiše, da će prestat za procesiju, kaže Mato.
Napuštam ovu veselu obitelj ovogodišnjeg festanjula obrtnika, a već vidim kako je u familiji više kandidata za buduće festanjule. Sin Niko vodoinstalater i nositelj barjaka, a tu su i zetovi Ivo stolar i Damir autolimar-lakirer. Bratstvo festanjula ne treba brinuti za nastavak duge tradicije.
Živio sveti Vlaho!
