Brojke, koje stižu iz Italije o broju zaraženih i mrtvih, iako u padu, i dalje su dramatične, osobito u središtu širenja koronavirusa u pokrajini Lombardiji, jednoj od najrazvijenijih talijanskih pokrajina. Naš Talijan s Hrvatskom i Dubrovnikom u srcu, Cristiano Pambianchi iz Milana, opisao nam je trenutačnu situaciju u Italiji, kako država pomaže one koji su ostali bez posla i kako izgleda život u potpunoj karanteni.
– Cijela obitelj je u karanteni već više od dva tjedna. Nastava je ukinuta 23. veljače, a 9. ožujka proglašena je potpuna karantena. Od 17. ožujka gotovo sve tvrtke, osim onih koje obavljaju osnovne usluge (prehrambeni sektor, farmaceutski…), prestale su raditi, objašnjava Cristiano.
Kao odvjetnik za radno pravo, radi od kuće, a ima puno posla sa svim izmjenama zakona. Objasnio nam je mjere koje je talijanska Vlada poduzela, kako bi olakšala život svojih građana u doba krize.
-Svi, koji mogu, rade od kuće. Oni koji ne mogu uzeti godišnji odmor ili su dobili otkaze, uključeni su u državni program nazvan “Cassa Integrazione” u trajanju od 9 tjedana tijekom kojih će primati 1.000 eura od države. Svakog tjedna Vlada izdaje uredbe usmjerene na radnike i tvrtke. Od propisa tko može, a tko ne može raditi do zdravstvenih protokola, koji se moraju poštivati u tvrtkama, ali i odredbi o poštivanju ljudskih prava i privatnosti svake osobe.
Radim neprestano, moram brzo proučiti sve te nove propise i savjetovati svoje klijente, odgovarati na njihova pitanja. Svima je žurno. Na primjer Država je dala samo 72 sata za organizaciju zatvaranja svih proizvodnih linija.
Može li se izlaziti iz kuće?
Može se u kupovinu nužnih stvari. Ne možete čak ni kupiti sve što vam je potrebno. Zabranjeno je prodavati knjige, ali i školski pribor, a ja sam se jedva izborio da mi dozvole kupiti plahte protiv grinja, koje su jako potrebne mom sinu, koji ima jaku alergiju. U trgovinu se ulazi jedan po jedan. Čeka se oko 2 sata, obavezna je maska, rukavice, gel za dezinfekciju i održavanje razmaka od 2 metra.
Možete, ako je situacija hitna, kod liječnika i u apoteku.
Kazna za nepotrebno kretanje iznosi do 4.000 eura. Provjere provodi policija i vojska.
Kako ste se priviknuli na ograničenje kretanja?
Sve su promjene teške, ali moramo biti odgovorni i ozbiljni jer su vremena vrlo teška. Nije loše biti kod kuće. Loše je biti u bolnici ili biti u riziku da izgubite život. U Italiji je više od 7.000 smrtnih slučajeva. Više nego u Kini. U bolnicama liječnici i medicinske sestre, naši heroji na prvim crtama, vode težak rat protiv virusa.
Prema tome, nama je u kući dobro. Zajedno smo sa svojim najmilijima, zdravi, ništa nam ne fali. Ljudi uvijek žele ono što im je u tom trenutku nedostupno. Kad puno radite, sanjate o godišnjem, a kad morate ostati doma, htjeli bi kao Vasco da Gama, izaći i otkriti cijeli svijet.
U početku sam gledao članove svoje obitelji i shvatio sam kako ih ustvari ne poznajem dovoljno, jer nikad nisam proveo toliko vremena s njima, osim ljetnih praznika. Moram reći da su svi ugledni i također simpatični ljudi. Šalu na stranu, osjeća se jedinstvo obitelji, sklad u toleriranju i podjeli poslova.
Kako izgleda jedan vaš dan u karanteni?
Dan mi brzo prolazi. Radim od 9 ujutro do 23 navečer. Radim tri stvari odjednom, zapravo četiri. Moj sedmogodišnjak mora naučiti čitati i pisati, moj otac ima ozbiljne zdravstvene probleme, a majka, koja se brine za njega, je također starija žena u rizičnoj skupini. Neprestano moram proučavati nove zakone, a klijenti ne vole čekati. Od 9 do 12 radim, učim. Zatim, u 12 postajem učitelj svom sinu. Iza objeda imam konferencijski sastanak s kolegama iz tvrtke, iza toga opet radim. U 20 sati obvezno pratim vijesti.
Dok radim od kuće oko mene, od početka do kraja dana, trčkara 18-mjesečni sin. Trči oko stola, želi dodirnuti računalo, plače, smije se, a onda opet plače. Moja supruga obavlja brojne kućne poslove, a punica, koja živi s nama jedina nikad ne kuka. Ona je u Mozambiku proživjela desetogodišnji rat, a virusne epidemije malarije tamo su opasnost svaki dan u godini. Jednom tjedno izlazim u trgovinu i to je moja „subota navečer“.
Žao mi je što ne mogu vrijeme iskoristiti za sve lijepe stvari kao što je čitanje knjiga, slušanje glazbe, opuštanje na sofi, igranje karata, izrađivanje crteža ili slagalica s djecom, stavljanje u red onih stvari koje su predugo čekale ili čak samo uživati u tišini.
Što mislite, zašto Italija ima tako veliki broj smrtnih slučajeva, čak i ako je zdravstveni sustav u Lombardiji, Venetu i Emiliji-Romaniji jedan od najboljih u Europi?
Istina je da još ne poznajemo ovog nevidljivog neprijatelja. Kina nas je puno ranije trebala obavijestiti o opasnosti, a pogotovo jer je ovo drugi put od SARS-a da globalni virus kreće otamo. Najrazorniji faktor ovog virusa je prijenos. Ljudi bez simptoma su prijenosnici virusa. To je razlog podcjenjivanja problema i eksplozije zaraze, koju je onda nemoguće zaustaviti.
Italija plaća cijenu prve države u Europi u kojoj je buknula epidemija, ali nažalost, čini se da neće biti i zadnja. U Španjolskoj i Engleskoj ubrzano raste broj umrlih.
Zašto Italija? Pa, prije svega zahvaljujući izvrsnoj zdravstvenoj usluzi (u sjevernoj Italiji), imamo jako velik postotak starijeg stanovništva. Nadalje Italija je gusto naseljena, a ljudi su jako društveni. Poljupci i zagrljaji, koji su u nas uobičajeni, sigurno su pridonijeli širenju virusa. Konačno, u talijanskoj kulturi dugoročno se ne planira, mi upravljamo situacijama samo kad postanu hitne.
Kao i u ratovima, teško je pouzdano reći zašto je u jednoj bitci poginulo više ljudi, nego u drugoj. Govorimo o globalnoj pandemiji koja izgleda kao pravi Sudnji dan. Priroda je jako ljuta na nas i sada nam šalje snažnu poruku kako ne možemo ovako nastaviti. Mislim na globalno zagrijavanje, zagađenje, intenzivno iskorištavanje resursa. To olakšava genetske promjene i gura životinje na pronalaženje novih oblika prilagodbe. Njihovi virusi čine isto.
Kina je jedan od najvećih zagađivača i nekako mi je i logično da virus stiže iz Kine. Osim toga, kriv je i zapad, koji je profit provodio kao jedinu logiku ekonomskog i društvenog razvoja, žrtvujući svoje standarde kako bi zaštitio dostojanstvo svih na oltaru nečovječnog kapitalizma.
Mislite li da u ovoj katastrofi ima i pozitivnih stvari?
Iza krize, trebalo bi doći doba preporoda. Europa predugo ekonomski stagnira i svjedoci smo kulturnog, moralnog, ekonomskog, socijalnog i još više političkog pada. Mislim da je ova kriza prekretnica koja će dovesti do novog svijeta s različitim geopolitičkim balansima. Ne znam kako će biti, ali na nama je da usmjerimo razvoj u pravom smjeru.
I na individualnoj razini, iz ovog se vremena može puno toga naučiti. Sve suvišno nestaje i čovjek ostaje gol, sam s vlastitim vrijednostima. Vrijeme je da svatko razmisli o tome kako je koristio svoj dosadašnji život, što se moglo učiniti bolje i koje je pogreške radio. Vrijeme je i za ponovno otkrivanje stvarnih životnih prioriteta i odbacivanje glupog konzumerizma i sebičnosti. Što nam je smrt ili bolest bliže, jasnije nam se ocrtavaju vrijednosti života i slobode. Shvatimo koliko je naš svijet predivan i kako se prema njemu moramo ponašati s pažnjom, ljubavlju i razumijevanjem. Na kraju shvaćamo da nam nije potrebno mnogo da bismo dobro živjeli i bili sretni. To trebamo zapamtiti, kad jednom opet budemo mogli uživati u slobodnom kretanju i životu izvan kuće.
Imate li neku poruku za Dubrovčane i Hrvate, koji se tek privikavaju, na polukarantenu?
Ne bojim se za Hrvatsku, čak i ako moram priznati da sam pred slikama potresa u Zagrebu, plakao. Mislio sam, što se još nije dogodilo, možda bi još asteroid mogao pogoditi Zemlju. Za razliku od drugih europskih zemalja, Hrvatska zna što znači voditi rat, a Hrvati su pokazali kako daju sve od sebe kada je u pitanju borba i obrana svoje zemlje od agresije. Pokazali su jedinstvo, duh žrtvovanja, veliki otpor i organiziranost. Očekujem sjajne rezultate i ovog puta.
Hrvatska ima sreće, Italiju kao primjer. Ne treba gubiti vrijeme razmišljajući “zašto mi se to događa?”. Nego postaviti pitanje: “Što mogu učiniti za sebe i za druge?”. Sada smo jedno, susjedstvo, gradovi, općine, Europska unija, cijela Zemlja. Samo zajedno možemo pobijediti. Oduvijek sam živio svoj život čuvajući ono što sam u teškim 90-ima naučio u Hrvatskoj. Bolno rođenje Republike Hrvatske poklopilo se s danima kad sam dosegnuo punoljetnost, kada sam od dječaka postao čovjek. Vidio sam ljude na koljenima, koji nisu odustajali. Hrvatska se uvijek iznova rađa iz pepela. Tako će se i Zagreb obnoviti, nakon potresa. Mislim da će ovaj virus Hrvatsku učiniti zrelijom i snažnijom državom.
