Eva Šulić Brajčić, nova koncert majstorica u Dubrovačkom simfonijskom orkestru: ljubav je presudila i Grad je postao njen dom

Eva Šulić Brajčić je nova koncert majstorica u Dubrovačkom simfonijskom orkestru, 27-godišnja glazbenica rođena je u Mariboru, violinu je u ruke uzela kao trogodišnjakinja i otada je nije ispustila, a dosadašnju karijeru već je “ukrasila” brojnim nagradama. Mlađa je sestra proslavljenog Luke Šulića, jednog od 2Cellosa na kojega je strašno ponosna, majka je jednog dječaka i supruga mladog dubrovačkog liječnika koji se nakon specijalizacije u Zagrebu vratio raditi u našu bolnicu. Mladoj obitelji Dubrovnik je postao stalni dom, a angažman u Dubrovačkom simfonijskom orkestru mladoj violinistici koja je do statusa koncert majstorice stigla audicijom, ispunjenje sna. Ovo je priča o jednoj izuzetnoj mladoj ženi i njenom velikom talentu.

Eva Šulić Brajčić violinu svira 24 godine. Nije stoga čudno što su violina i glazba obilježile život ove 27-godišnjakinje. Da nije glazbenica, sigurna je da bi joj život obilježila neka druga vrsta umjetnosti.

– Osim violine bavila sam se profesionalno plesom, koji je uvijek bio moja druga ljubav. Zanimljiva mi je i gluma. Imala sam priliku nekoliko puta nastupati u raznim mjuziklima i predstavama, što me jako ispunjavalo i dopuštalo mi da budem kreativna. Nešto što mi je zanimljivo, a nije povezano s umjetnošću je psihologija.

Šulić Brajčić dolazi iz glazbene obitelji, a okruženje u kojem je odrasla utjecalo je na odabir violine kao instrumenta kojem je posvetila veliki dio svog života.

– Moj tata svira violončelo u orkestru i često me vodio na razne predstave. S tri godine mi se na jednoj predstavi jako svidjela violina. Nakon toga sam se često doma igrala s kuhačom. Jedna kuhača je bila violina, a druga gudalo. Roditelji su prepoznali moju želju i pitali njihovu prijateljicu Zoricu Todorović bi li me podučavala. Zorica je pristala, postala moja violinska “mama” i kroz igru sam počela učiti svirati.

Formalno ste se obrazovali preko 20 godina. Shvaćaju li oni koji nisu profesionalni glazbenici koliko je teško i zahtjevno vaše obrazovanje i koliko truda iziskuje?

– Ponekad me ljudi koji nisu glazbenici pitaju: “Dobro violina ti je hobi, a čime se zapravo baviš?”. Moje obrazovanje traje od četvrte godine i ne prestaje ni danas. Počela sam u Mariboru kod prof. Zorice Todorović, nakon toga sam nekoliko godina bila na Konzervatoriju za glazbu u Grazu kod profesora Helfrieda Fistera. Zatim sam upoznala profesora Leonida Sorokowa s kojim sam studirala više od deset godina u Beču i Zagrebu. Nakon magisterija sam se odlučila usavršiti kod profesora Antona Sorokowa u Beču i zatim kod profesorice Violete Smailović Huart u Parizu. Svi oni su mi pomogli da postanem violinistica koja danas jesam, a sad najviše učim od kolega i dirigenata s kojim imam priliku muzicirati.

Stariji brat naše sugovornice je svjetski poznati čelist Luka Šulić, koji je sa Stjepan Hauserom činio planetarno popularni dua 2Cellos.

– Na brata sam prije svega jako ponosna. Svjedočila sam njegovom trudu u klasičnoj glazbi dok je bio mlađi. Ljudi kažu da su 2Cellos došli do uspjeha preko noći, ali zapravo su obojica bili prije svega vrlo kvalitetni klasični glazbenici. Zato su njihove crossover izvedbe bilo toliko zanimljive i dobre. Ne mogu reći da je njegov karijerni put baš utjecao na moj, jer sam je ja držala svog puta, a to je klasična glazba. Možda je nekome moje prezime zvučalo poznato, ali mislim da sam za uspjehe koje sam postigla zaslužna sama.

Kao osobe koje su utjecala na nju kao violinisticu, Šulić Brajčić ističe, profesore Leonida Sorokowa i Pavla Zajceva.

– Profesor Sorokow pratio je moj napredak od kad sam bila dijete od 12 godina, pa sve do trenutka kad sam magistrirala. Jako sam puno naučila i od profesora komorne glazbe Pavla Zajceva. Na njegovoj sam nastavi informacije upijala kao spužva i mislim da je puno utjecao na moju filozofiju glazbe i pristupu radu, pogotovo u komornom muziciranju.

Svoj prvi solo koncert održala je kao dijete, sa sedam ili osam godina i to s orkestrom Konzervatorija u Grazu.

– Svirala sam Bartokove Rumunjske plesove. Uz taj koncert me vežu jako simpatične uspomene. Na pozornicu sam izašla hrabro, iako sam tad možda bila visoka nekih 120, 130 centimetara. Još uvijek imam snimku tog koncerta, na kojoj se mom tati koji drži kameru toliko tresu ruke od treme da ponekad nisam ni u kadru. A na kraju se čuje samo njegov glas, čuje se kako viče bravo i govori mojoj mami kako se rasplakao.

Šulić Brajčić otvoreno priznaje da se u određenim trenucima, kao mlada glazbenica znala boriti s tremom i perfekcionizmom na pozornici.

– Mislim da tremu ima većina glazbenika. To znači da ti je stalo do kvalitetne izvedbe. Samo je bitno naučiti se nositi s tremom. Tijekom puberteta bila je to velika borba – možda smo tad najnesigurniji i ranjivi. S godinama i iskustvom naučila sam se nositi s njome, kako bi što manje utjecala na moje sviranje. Pokušavam kontrolirati glavu i zadržati racionalnosti kad me trema preplavi. A najbolji lijek protiv treme je svakako priprema i vježbanje prije koncerata kako bih se osjećala sigurno u to što sviram. Iako ovo što sad govorim zvuči jako jednostavno, nije uvijek tako. Ponekad svi imamo bolje i lošije dane.

Ipak, ističe kako profesionalno bavljenje glazbom zahtjeva dozu perfekcionizma.

– Mislim da perfekcionizam, odnosno briga o detaljima može glazbenika podići na najviši nivo. S druge strane, mnogo je glazbenika preopterećeno perfekcionizmom, a time se gubi karakter ili posebnost izvođača. Mislim da je cilj svakog glazbenika pronaći balans između perfekcionizma i uživanja u glazbi.

Usprkos svemu, naglašava da tijekom karijere nije imala krize, tijekom kojih je razmišljala odustati profesionalno od glazbe.

– Imala sam trenutke tijekom kojih mi je nedostajalo motivacije za vježbanje, posebno nakon bitnih natjecanja i nastupa kad popusti adrenalin ili tijekom ljeta kad bi se naravno, najradije cijele dane kupala, sunčala i družila s prijateljima. Ali violina je jednostavno dio mene, ne znam za život bez nje.

Iako je tek u kasnim dvadesetim godinama Šulić Brajčić se već sad može pohvaliti brojnim i vrijednim nagradama među kojima su prva nagrada na Natjecanju Papandopulo, nagrada Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu skladbe Borisa Papandopula, nagrada Stjepan Šulek za najbolju izvedbu skladbe za violinu, Nagrada Ivo Dražinić. Na pitanje koja joj je od njih najviše prirasla srcu, odgovara da je na sve nagrade ponosna.

– Bile su potvrda mog rada, ali i poticaj, pogotovo u onim trenucima kad sam sumnjala na sebe. Jako sam ponosna i na nagradu s natjecanja Stefanie Hohl u Beču. To je bilo moje prvo veliko i prestižno natjecanje. Nisam puno očekivala, konkurencija je bila velika, a ja sam bila među mlađim kandidatima. Osvojila sam prvo mjesto i to mi je tad dalo veliki vjetar u leđa i zdravo samopouzdanje. Puno mi znače nagrade koje sam ostvarila kao članica Tria Eusebius, u kojem sam šest godina muzicirala s čelisticom Tonkom Javorović i pijanistom Davidom Vukovićem. U to vrijeme bila sam jako posvećena ansamblu. Puno smo truda uložili u pripreme za natjecanja i koncerte koje smo izvodili zajedno, tako da mi je drago da su ljudi to prepoznali.

Na naše pitanje koji su joj koncerti ostali u najljepšem sjećanju, odgovara da su joj dragi koncerti s Dubrovačkih ljetnih igara na kojima je nastupala kao solistica ili kao članica komornih sastava.

– Svirati doma budi u meni jedan topao osjećaj, ali i veliku odgovornost. Veliki dio moje karijere obilježili su nastupi s Triom Eusebius, s kojim sam nastupila na svim važnim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. S njima sam doživjela brojne pustolovina kako na pozornici tako i tijekom putovanja.

Šulić Brajčić se odnedavno pridružila Dubrovačkom simfonijskom orkestru kao koncertna majstorica. Otkrila nam je kako su njen angažman u našem orkestru potaknuli osobni razlozi.

– Suprug i ja odlučili smo se vratiti u voljeni Grad. Dubrovački simfonijski orkestar mi je oduvijek bio zanimljiv, a mjesto koncertne majstorice ostvarenje snova. Kako bi dobila taj angažman morala sam proći audiciju.

Pojasnila nam je i da je koncertni majstor zapravo glavni posrednik između glazbenika i dirigenta.

 – Koncertni majstor je odgovoran za način sviranja prve dionice violine, sviranje solo odlomaka u orkestralnim djelima, razumijevanje dirigentovih ideja i njihovo prenošenje u tehničkom smislu ostatku orkestra, vođenje orkestra u ugađanju prije proba i nastupa, pomaganje u aspektima upravljanja orkestrom. Dok dirigenti mogu dolaziti i odlaziti – s različitim stilovima i pristupima – koncertni majstor osigurava orkestru dosljedno i tehnički orijentirano vodstvo.

Iduće godine Dubrovački simfonijski orkestar obilježava veliku, stotu obljetnicu, stoga smo našu sugovornicu, koja je svojevrsno lice naših simfoničara pitali koja je njena vizija budućnosti DSO-a.

– Mislim da orkestar ima svijetlu budućnost. Posljednjih nekoliko godina orkestru se pridružilo mnogo mladih i kvalitetnih glazbenika.

Šulić Brajčić nam je otkrila da bi se u budućnosti voljela okušati u organiziranju festivala, koncerata i seminara.

– Mislim da bi se u Dubrovniku moglo još puno toga napraviti, pogotovo kad nije sezona. Imam puno ideja za koncerte za djecu, festivale komorne glazbe, a razmišljam kako bi jednog dana u Dubrovniku mogla osnovati i privatnu akademiju.

Osim u profesionalnom, Dubrovnik je označio i novo poglavlje u privatnom životu naše sugovornice. Ovdje je pronašla ljubav, udala se i ostvarila u majčinstvu.

– Suprug je Dubrovčanin, a ovdje smo se 2018. i upoznali i od tad smo nerazdvojni. Suprug je liječnik u OB Dubrovnik te se nakon specijalizacije u Zagrebu morao vratiti raditi u Grad. Naravno, ja sam odlučila doći s njime i odabrali smo Dubrovnik kao dom za našu obitelj.

Svi koji imaju djecu znaju da pronaći balans između obiteljskog i profesionalnog života nije nimalo lako niti jednostavno. A to iskustvo dijeli i naša koncertna majstorica.

– Moram biti jako organizirana kako bi sve uskladila. Iskorištavam svaki trenutak kad nisam sa sinom za vježbanje. Moj novi posao koncertne majstorice iziskuje jako puno vježbanja. Svaki tjedan me dočeka veliki broj novih skladbi koje moram naučiti. Ali zato kad sam sa sinom maksimalno mu se posvetim i kvalitetno provodimo zajedničko vrijeme. Na sreću, imam veliku podršku, muža, mame i tate, kao i svekra i svekrve, koji svi uskaču kad sina treba pričuvati. Veselim se periodu kad mi posao više neće biti toliko stresan.

Šulić Barjačić rođena je u Mariboru, veliki dio života provela je izvan Dubrovnika, no o njenim dubrovačkim korijenima i povezanosti s Gradom dovoljno govori njeno prezime, po kojem i kupalište Šulić nosi ime. Zanimalo nas je stoga osjeća li danas Eva Dubrovnik svojim domom.

– Dubrovnik sam oduvijek obožavala i dalje mi je najljepši grad na svijetu. Čak bi se usudila reći da ga osjećam više svojim domom nego Maribor. A pogotovo sad kad sam se tu odlučila ustaliti.

Na kraju upitali smo ovu mladu glazbenicu kako provodi ono malo slobodnog vremena što ga ima i čemu se veseli u narednom periodu.

– Kad ne sviram, onda sam mama. Najviše volim provoditi vrijeme sa sinom i obitelji. Uz njega mi nestanu sve brige. Uživam biti s njim i radujem se svemu što otkriva. Volim se i družiti s prijateljima, a ponekad odigram koju društvenu igru. Kad sam počela raditi na novom poslu uzela sam malu pauzu od solo koncerata. U narednih par mjeseci imam dogovoreno nekoliko solo angažmana i veselim se vratiti na pozornicu kao solistica. Nadam se da ću uhvatiti vremena za odmor i možda posjetiti obitelj i prijatelje u Mariboru.