Koliko lijepih ljudi i lijepe djece na fotografijama Doris Jakić! Ne možeš odlijepiti oči od njih. A onda shvatiš! Emocija, to savršeno ljepilo u odnosu svih tih osoba na fotografijama je ono što primarno privlači i oduševljava. Fotografije Doris Jakić nisu tek portreti ljudi, to su priče o međusobnim odnosima i općenito odnosima – prema sebi, prema njoj… Koliko fotograf mora biti majstor za to ostvariti?
– Pa nema tu neke velike filozofije, ili bar ja tako gledam na to. Po prirodi sam jako društvena osoba, tako da svako fotografiranje gledam prvenstveno kao upoznavanje i druženje. Jako je važna moja komunikacija s njima, prije, između i nakon škljocanja. Obožavam djecu, cijeli život sam bila okružena djecom koja su se uvijek nekako “lijepila” za mene. Isto tako, lako mi se zbližiti s ljudima koji imaju djecu, još pogotovo sad, otkad sam i sama majka. Uvijek imate zajedničkih tema za razgovor. Puno prijateljstava sam razvila putem fotografiranja, pogotovo s obiteljima koje sam fotografirala nekoliko puta i usput pratila rast njihove djece i njih kao male zajednice. Što se tiče samog fotografiranja, uvijek kažem da se mene praktički ignorira, a da oni budu svoji. Ako je obitelj u pitanju, a pogotovo ako ih fotografiram kod njih doma, ja sam tu samo škljocava sjena (doduše, koja se penje po namještaju i koja je u svakom uglu njihovog doma, haha), a njihov je zadatak biti svoji, kao što su svaki dan, kroz svaku igru i svako maženje i druženje. Eto to, oni se moraju osjećati ugodno, a ja sam tu da hvatam te divne trenutke.
Kako si došla na ideju raditi po tematskim projektima i zašto su ti u središtu ipak žene – bilo kao trudnice, majke, djevojke?
-Ubrzo nakon što sam uzela prvi fotoaparat u ruke, igrom slučaja sam došla do glavnog motiva koji se i dan danas vrti pred mojim objektivom, a to je žena. U početku sam fotografirala prijateljice, poznanice, kasnije i manekenke i modele i bazirala sam se na neku, amo je tako nazvati, modnu fotografiju. Prijateljica, Marijana Pulitika, je bila makeup artist, pa smo se udružile i krenule sa raznoraznim pričama, projektima, zanimljivim lokacijama i kreacijama. Baš smo se zabavljale i uživale u tome! Kad je došlo vrijeme neke malo duže kreativne krize, shvatila sam da sam se zasitila i možda čak i prerasla tu priču i tako krenula u obiteljsku fotografiju i fotografiju djece, između ostalog i trudnica. Ubrzo je to postala moja nova ljubav, koja traje već skoro 4 godine. Trudnice mi je uvijek prekrasno fotografirati, jer se ne kaže uzalud da zrače posebnim sjajem, a to se na fotografijama vidi i za to se nijedna trudnica ne treba truditi. Još mi je ljepše ako imam priliku fotografirati istu ženu nakon poroda, nju i njenu novu obitelj. Sjaj je i dalje prisutan, ali ima skroz drugu dimenziju. Prije točno godinu dana, došla sam na ideju boudoir fotografije za svaku ženu, pod nazivom Woman by Doris, bez obzira na iskustvo pred objektivom, a pogotovo bez obzira na izgled, koji i dan danas diktira žensko samopouzdanje. Točnije, predodžba i ideja o savršenom izgledu.
Kako je majčinstvo utjecalo na tvoj umjetnički rad? Često imaš djecu kao modele, koliko čekaš s njima na trenutak koji želiš ovjekovječiti, koliko ti njihova prirodnost i spontanost olakšava ili otežava posao?
-Već sam spomenula da mi je komunikacija s roditeljima puno lakša, u smislu da razumijemo jedni druge i suosjećamo, bilo s problemima s nespavanjem, odbijanjem hrane ili nekim težim boljkama. Djeca su mi postala moji glavni modeli i ne mogu biti zahvalnija na tome! S djecom je najlakše raditi i s njima uvijek znaš na čemu si. Oni su najiskreniji i najprirodniji suradnici, što je meni najljepši i najveći izazov. Bude, naravno, situacija i situacija. Ako dijete nije od volje za trenutnu suradnju i radije bi se ušuškalo mami u krilu, nema problema, i to ćemo dokumentirati, ne može iskrenije od toga.
Tko odlučuje o odjeći tvojih modela, djece, majki, lokaciji snimanja? Koje boje fotografija “voli”, što se s kojom bojom postiže na fotografijama?
-Što se tiče odjeće u obiteljskoj fotografiji, ostavim na izbor roditeljima, iako to uvijek zajednički iskomuniciramo na kraju, što također vrijedi za lokaciju snimanja. Uvijek ponudim neke prijedloge, na njima je da odluče gdje bi se osjećali najugodnije. Što se tiče boudoir fotografije, žene uvijek traže i dobiju puno savjeta i prijedloga, ali opet one same odabiru onaj outfit u kojem se osjećaju najugodnije. Koje boje fotografija voli? Zavisi o atmosferi samog fotografiranja! Ako je At Home (obiteljsko fotografiranje kod kuće), idealne su svijetle, neutralne, pastelne boje, jer su tada lica u prvom planu i fokusu i nema velikih distrakcija. Ako je Outdoor (obiteljsko fotografiranje na vanjskoj lokaciji), zavisi o bojama same lokacije. Boudoir fotografije sam od starta uređivala uglavnom kao crno-bijele fotografije, jer su mi kao takve najbolje za prikazivanje takve vrste emocije…
Je li te iznenadio interes koji su pokazale djevojke i žene prema snimanju fotografija iz kojih “izbija” seksipil? Jesu ti dolazile isključivo zgodne, mlade djevojke i žene ili su neke zbog eventualnog srama zbog svog izgleda, tome pristupile kao izazovu u rušenju predrasuda o sebi i svom tijelu? Kako si ti pristupila tom poslu, s kojom nakanom i željom, što si im htjela pokazati?
-Pa mogu reći da jest! Krenulo je kao projekt za koji nisam znala koliko će i hoće li uopće zaživjeti u našem gradu, s obzirom da smo jako mala sredina u kojoj svatko svakoga poznaje, sramota je, što će ljudi reći, i tako te klasične priče. Ali nakon nekog vremena i nakon par hrabrih žena koje su mi dopustile da rezultat podijelimo sa svijetom, pokrenula se za početak znatiželja, a kasnije i interes i odluka dosta žena da naprave taj korak ljubavi prema sebi. Zasad sam fotografirala i djevojke i žene i majke, i mlađe i starije, s puno samopouzdanja i s jako malo samopouzdanja. Htjela sam ih čak privući s pričom da je to idealan i jedinstven poklon za bolje polovice, što i jest, ali na kraju se svaka žena odlučila na to isključivo zbog sebe i za sebe, na što sam jako ponosna! I točno to, rušenje predrasuda i straha o sebi i svom tijelu. Pristupila sam cijeloj priči sa spoznajom da se mi žene često sramimo svog tijelu, pred drugima, a najviše pred sobom. Na sebi uglavnom gledamo i vidimo samo nedostatke i uvijek ih stavljamo u prvi plan i zbog toga nikad ne možemo biti u potpunosti zadovoljne same sa sobom. U drugu ruku, koliko se često promatramo s dozom ljubavi, koliko često se osjećamo ženstveno, zavodljivo, senzualno, profinjeno, samopouzdano i svoje? Dopuštamo da nas vlastiti i tuđi strahovi zarobe u okrilje srama. Ovim projektom želim da se žene napokon pogledaju, promotre, u svoj svojoj nesavršenosti i ljepoti istoga. I zavole, napokon.
Jesu li baš svi uvijek zadovoljni sa svojim izgledom na fotografijama, kako rješavaš te “traume” ili to riješiš prije početka rada?
-Haha! To riješimo prije početka i tijekom fotografiranja. Znate kako se mi žene uvijek žalimo drugim ženama, “vidi mi ovo, ajme da mi je ovo maknut, vidi koliko imam celulita, bla bla”. Ja im samo kažem da su zato tu, da vide sve svoje “greške”, da ih prihvate i najvažnije zavole! I tako i bude, ili ih više ne primjete ili shvate kako im ustvari dobro stoje.
Bi li fotografije razodjevenih žena kakve radiš nazvala erotskim umjetničkim fotografijama, gdje je granica između vulgarnosti i finog seksipila?
-Zanimljivo pitanje! Pa da, mogu reći da je to intiman, senzualan, čak romantičan, a ponekad i erotski stil fotografiranja. Neke žene će pokazati sve od navedenog i više, a neke ne. Zavisi opet kakve su po prirodi i što točno drže u sebi. I naravno, mogu li to pokazati ovim putem. Smatram da sve boudoir fotografije koje sam radila odišu isključivo finim seksipilom, bez imalo vulgarnosti, ali opet, to je relativan pojam. Nekome će većina fotografija biti vulgarna, a netko će se složiti sa mnom. Mislim da je tajna finog seksipila pokazati, u mom slučaju, zabilježiti manje, a sakriti više. Tajnovitost je privlačna!
Koliko traju takva snimanja? Pripremaš li štogod novo?
-Snimanja traju cca 90-120 minuta, zavisi je li uključen i makeup, zavisi o samom modelu, koliko će se opustiti i koliko će nam trebati da “kliknemo”. Trenutno pripremamo “Valentinovo vikend”! Maris Gavranić, makeup artist, i ja smo se udružile i u suradnji s Prijeko Palace Boutique hotelom organiziramo po drugi put boudoir vikend. Prvi je bio Christmas edition, ovaj put je Valentine edition. Svaka žena koja se odluči na raspolaganju ima 120 minuta, u koje je uključen i profesionalan makeup i fotografiranje, uz moje vodstvo. Jako se veselimo tom vikendu, jer je prvi prošao i više nego odlično!
Žele li ljudi, osobito žene, više fotografije koje sakrivaju ili otkrivaju, kako ti gledaš na fotografiju, što ona najviše “pokazuje” o čovjeku, što “izvlači” iz njega?
-Kao što sam već spomenula, po meni “skrivene” fotografije više zrače senzualnošću, seksipilnošću i ženstvenošću. Ne govorim da se ne smije vidjeti ništa, niti da žena skriva lice ili sve one nedostatke o kojima stalno brujim, ali igra svjetlom, sjenama, pozama, pogledom, dodirom… To je ono gdje ja “ulijećem” i od čega stvaram sliku jedne žene. Što takva slika pokazuje? Sve ono što žena možda nije nikad vidjela dosad, jer nije znala, nije mogla ili jednostavno nije htjela vidjeti. Od dosta žena dobijem isti komentar – Zar sam ovo ja? Još ne mogu vjerovat da sam ovo ja. I to je znak da smo postigle cilj, bar ja svoj.
Kako fotografski uhvatiti osobnost?
-Hmmm… Mislim da je tu povezanost modela i fotografa ključna, pogotovo u boudoir fotografiji, gdje, po mome, model treba vjerovati fotografu i u potpunosti mu se prepustiti, slušati upute i prijedloge, bar u početku dok se skroz ne opusti, s čim kasnije izvire osobnost na vidjelo. Možda čak u samo par momenata, ali na fotografu je da to prepozna i zabilježi.
