Samo jedna pokrenuta viber grupa u par dana povezala je prvi put nakon 37 godina generaciju osnovaca 1985/86. 37 godina od zadnjeg školskog zvona i odlaska iz najljepše tadašnje Osnovne škole “Miše Simoni” (današnje OŠ “Marin Getaldić”) prošli su “u tren”.
Generacija 1985/86 godine, razred 8c, sa sjetom se prisjetila svojega prijatelja Josipa Nenada Čorića 1970-1991, hrvatskog branitelja poginulog na Srđu, kojem su položili vijenac i zapalili svijeću na groblju Boninovo. S osobitim poštovanjem i zahvalnošću sjećaju se razrednica pok. gđe Marije Konsuo i gđe Marije Radoničić.
Kakvim riječima opisati sve osmjehe i suze, poglede i zagrljaje, ponovna upoznavanja i prepoznavanja, oduševljena ljudi, koji su se većina, prvi put vidjeli nakon 37 godina. Susret istih onih dragih ljudi s kojima su dijelili školske sate i dane, velike odmore, marende i klupu, priče s Komarde, Banja, Straduna… prve zapaljene cigarete, prve simpatije, jedinice i neopravdane sate u dnevniku. Brojni refreni pjesama, uz himnu škole, nepokvarene i neisprljane mladosti iz onih godina, vratili su se na dvije noći u krug, u sjećanja generacije kojoj je prijateljstvo bilo sveto. Okupili su se Toni, Ivuša, Duška, Vjeko, Boško, Dolores, Mirjana, Katica, Draško, Lara, Kiko, Maro, Anđelka, Lucija, Ljiljana, Mirjana, Katija, Slavica, Dean, Stanka, Tonći, Goran i …vrijeme je stalo.
Kao da ih sve te godine i događaji nisu razdvojili, kao da su opet u istom, njihovom vremenu, na istim njihovim mjestima, s istim njihovim pjesmama i istim osjećajem nade, prebirući uspomene, stare i nove priče o obiteljima, djeci, poslovima….
Iako 37 godina od odlaska iz osnovne škole djeca Grada, raspršena od Australije, Engleske, Belgije, Njemačke, Cipra, Crne Gore i drugim dijelovima Hrvatske, obećali su jedni drugima kako će se ponovno vidjeti, uskoro, s istim pogledima, s istim suzama u očima, s istim očekivanjima i vjerovanjima kako ovakva generacija ostaje zapisana u povijesti jednog vremena koje se neće vratiti, ali će zauvijek ostati u njihovim srcima i sjećanjima.
