Kako doživljavaju i koliku odgovornost imaju profesori koji vode svoje razrede na ekskurziju? Putopis s maturalnog putovanja Pomorsko-tehničke škole Dubrovnik po Grčkoj s “druge strane”, iz perspektive profesora, čita se u dahu.
Tekst: profesorica Mariela Marković
Fotografije: profesor Maro Bošnjak
Maturalna putovanja, odnosno ekskurzije, kako ih mi zovemo, za nas su profesore uvijek izazovne. To da se profesori na maturalnim putovanjima ludo zabavljaju sa svojim učenicima mit je jednak onome da profesori imaju tri mjeseca godišnjeg odmora.
Onima koji u to žele vjerovati, ne vrijedi ni pokušati dokazati suprotno. Ekskurzije su, da se ne lažemo, naporne i stresne i velika ih se većina profesora, uključujući mene, zapravo užasava. Jer nema tog „besplatnog“ putovanja koje može platiti onih nekoliko sekundi iščekivanja taman prije dogovorene ure u koju se svi moraju „nacrtati“ na dogovorenom mjestu. Prebrojavanje. Jesu li svi tu? Nevjerojatna je ta sposobnost da u minutu uspiješ snimiti skoro svih 60 učenika, i one „tvoje“ i one koje dotad znaš samo s hodnika.
Nevjerojatno je to kako se pretvoriš u oči i uši i uspiješ u gomili, u zadimljenim klubovima, snimiti svakog „našeg“ i u kojem su stanju i je li sve u redu. A sve to kao usput, među njima i s njima čak i otplešeš i uvjeriš ih da se ludo zabavljaš i da je to baš onaj oblik zabave koji ti je trebao. Ovaj put nas četvoro profesora na njih 60.
I stalno prisutna misao da ti zapravo ništa ne možeš ako netko od njih odbije surađivati u nekom trenutku. Ako jednostavno ode za nekim, s nekim, a ti nisi primijetio. Jer ih je 60, jer je noć, jer nemaš 100 očiju i jer nemaš nadnaravne sposobnosti i ne znaš gatati. Stalno prisutan strah da sve one prijetnje koje smo preventivno izgovorili ne vrijede ništa kad mlada glava odluči nešto po svome. Četvoro profesora vodi 60 tinejdžera na put u inozemstvo, na put na kojem je njima jedino u glavi kako se dobro zabaviti, a, nažalost, svi smo svjesni toga što danas znači zabaviti se. Sigurno ne igrati šah u sobama do ponoći.
Kao što uvijek ističem, kad kreneš na maturalno putovanje, na početku se možeš samo pomoliti da „netko to od gore vidi sve“ i da čuva blesave, mlade i neiskvarene. U tim se trenutcima trudimo vjerovati u to da smo s učenicima u dotadašnje tri godine uspostavili takav odnos međusobnog poštovanja i uvažavanja da neće napraviti neku glupost pa i zbog tebe i vas i vaših dogovora. Vjeruješ i da si u pravu kad misliš da se oni i sami malo boje i da stalno čuju i svoje roditelje kako odzvanjaju negdje u pozadini. Vjeruješ i da su, koliko god bili mladi i željni slobode i ludosti, ipak samo djeca, mnogi od njih prvi put na nekom putovanju izvan zemlje, bez roditelja, i da im u tim situacijama mnogo znači da znaju da su profesori tu, da su postavili granice i da će nam svima biti ljepše i ugodnije ako se držimo dogovora (mada to nikad naglas ne bi priznali, naravno).
Najbolji učenici na svijetu
No, da odmah na početku naglasim – imamo najbolje učenike na svijetu, bili su divni, pristojni, dragi, točni, pažljivi, zainteresirani, zabavni, pametni… I neka sam i patetična, ali ti momci i cure to zaslužuju. Jer sve je istina. Često se o našim učenicima, pomorcima, piše samo kad naprave neku glupost. Ne, nisam protiv toga da ih se zbog toga i kritizira i kazni ako su zaslužili, ali tako se malo govori o tome da su to većinu vremena samo jednostavni i pristojni mladi ljudi pa se često i samo utope u predrasudama o sebi. Ovaj putopis, na neki način, pišem i da razbijem i taj mit o nepristojnim, divljim i nezainteresiranim učenicima Pomorske škole. Jer oni to zaslužuju, jer su bili na ponos i svojim obiteljima i svojoj školi i svome gradu. Kao što stoljećima dubrovački pomorci jesu bili.
Dakle, bila je ovo prva ekskurzija nakon dvije godine korone. Dvije su prijašnje generacije bile zakinute za putovanje i zabave, a njihovi su razrednici mirno spavali. Ove se godine, negdje na proljeće, počelo šuškati da sve škole idu nekamo i da bismo možda i mi trebali. Mi smo to na početku mudro ignorirali, ali poslije smo shvatili da ne bi bilo fer da samo naši učenici ne idu pa smo krenuli u dogovore.
Grčka je zapravo bila prvi izbor i pri njemu smo ostali do kraja. Meni se sviđala ideje Grčke jer nekako… iako učenicima to nije prvo na pameti, ma, nije im uopće na pameti, meni je ideja da idemo u kolijevku naše civilizacije, da ćemo biti u Epidauru, u Delfima, da ćemo hodati onuda kuda je hodao Sofoklo, Aristotel, gdje je domišljena Medeja, odigrana prvi put Antigona, i da ću nekako pokušati učenike zaraziti svojom ushićenošću zbog toga, ta mi je ideja bila toliko privlačna da sam se čak i veselila ovom maturalnom putovanju, puno više nego ijednom do sad. Nekako je sve mirisalo na dobro.
Kako nismo ranije išli u Grčku na ekskurziju, program smo složili po nekim drugim programima, od drugih škola iz ranijih godina. Plan je bio – u polasku autobus, u povratku, kad više nitko nema snage ni za disati, kad su skoro svi već bolesni – avion. U polasku smo išli preko Albanije, plan je bio kratki razgled Tirane i onda put Ohrida gdje smo trebali imati kratki razgled, večeru i izlazak. Međutim, to je ipak preoptimistično zamišljeno i zapravo smo u Ohrid stigli u 8 navečer, nikakav razgled nismo imali, samo večeru i izlazak u klub u kojem smo bili sami.
Sutradan je polazak bio rano ujutro za Grčku pa smo Ohrid, zapravo, vidjeli samo iz autobusa. Ja sam uspjela ujutro u hotelu kupiti neki biserčić, tek toliko da kažem sebi da sam se o Ohrid okrznula. Dakle, za buduća putovanja savjet je ne ići na Ohrid, penjati se busom gore pa se sutradan spuštati prema dolje, prema Grčkoj, zbilja je besmisleno ukoliko se nećete zadržavati još jedan dan na Ohridu. Takvo je barem naše iskustvo.
Sutradan smo se opet vozili nešto dulje nego je bilo potrebno, zadržavali smo se na granicama više nego smo trebali pa smo na Meteori, našoj sljedećoj planiranoj stanici, bili tek pred zatvaranje, imali smo tek pola sata za jedan manastir koji je radio do 17.30 sati. Bez obzira na to, Meteora nas je oduševila.
Meteora (grčki: Μετέωρα) ili stijene „obješene o nebo“- skupina je pravoslavnih manastira izgrađenih na visokim kamenim stijenama. Manastiri su izgrađeni na prirodnom stijenama vapnenca visokim i do 500 metara, na sjeverozapadnom rubu Tesalske ravnice, u blizini rijeke Penej u centralnoj Grčkoj. Meteora je bila skupina od čak 24 manastira, danas ih je preostalo samo šest (pet muških i jedan ženski). Navodno je prvi manastir nastao na prijelazi iz 11. u 12. stoljeće. U sljedećih nekoliko stoljeća, pred najezdom različitih vojski, monasi su tražili prostor na kojem su mogli biti sigurni i našli su ga na nepristupačnim visokim kamenim stijenama. Postoji i legenda da se jedan od osnivača jednog od manastira nije sam uspeo na stijenu, već ga je na nju donio orao.
Pristup manastirima na vrhovima kamenih stijena bio je izvorno izuzetno težak i pogibeljan, koristile su se duge ljestve od užadi ili velike košare – dizala, kojima su se prebacivali ljudi i roba. Danas postoje ceste i sam je uspon do manastira impresivan, bilo je zapravo veliko zadovoljstvo nakon dva dana vožnje autobusom i puno nervoze na sve strane čuti impresionirane uzdahe u autobusu. Obišli smo jedan manastir i imali smo dovoljno vremena prije mraka da napravimo jedan dobar i impresivan photo session. Pritom smo nekim ljudima upali i na svadbene fotografije, nisam sigurna koliko je njima to bilo zabavno.
Potom smo se spustili u obližnji gradić Kalambaku u kojem smo bili smješteni, večerali smo i kratko smo prošetali po gradu jer smo bili i izmoreni i čekao nas je dug put sutradan. Treći smo dan bili na putu za otok Zakynthos.
Opet puno vožnje autobusom i to jest negativna strana ovakvog maturalnog putovanja – udaljenosti su velike i zaista se puno vremena provodi u autobusu. Ali možda to i jest jedini način da se ipak puno toga i vidi. A i da se učenike premori 😉
Na putu za luku Kyllini u kojoj smo se ukrcali za Zakynthos, otok lude zabave, stali smo u najpoznatije starogrčko proročište, u Delfi.
Delfi (grčki: Δελφοί) su bili starogrčko svetište i proročište koje je od 8.st.pr. Kr. bilo čuveno Apolonovo svetište u kojem je proročica Pitija proricala, odnosno davala poznate dvosmislene odgovore na mnoga važna pitanja koja su joj postavljali državnici, vojskovođe i pojedinci u važnim trenutcima. Delfi su bili i mjesto na kojem su se održavale čuvene Pitijske igre. U proročištu smo bili oko podne, na plus 40 stupnjeva, mnogi od nas u virozi, ali obišli smo ga, fotografirali smo se pored Zemljinog pupka, mnogi su učenici, unatoč vrućini, obišli cijelo svetište, kazalište, sportske terene, neki su bili i u muzeju i zaista uživali. Na putu do luke uživali smo u nepreglednim poljima maslina. Onda luka, trajekt i napokon Zakynthos. Kažem napokon iz perspektive učenika jer to je mjesto za zabavu.
Zakynthos je otok na kojem zbilja nemaš što posebno vidjeti, u mjestu u kojem smo mi bili, postoji jedna ulica uzduž koje su suvenirnice, kafići, restorani i noćni klubovi. Mnoštvo mladih Britanaca baulja naokolo od jutra do sutra tražeći ludu zabavu. Ono što Zakynthos čini dobrim mjestima za ekskurzije, iz perspektiva profesora koji su svjesni da učenici na ekskurzije ipak idu zbog tih ludih zabava, činjenica je da se sve događa u jednoj ulici, nije veliki grad, prije je selo, otok je i zapravo učenici nemaju kamo odlutati, ako odabereš neki stol na nekoj središnjoj taraci nekog kluba, sve ih vidiš, kamo idu i kuda se vrte. Imali smo dogovor da se motaju po okolnim klubovima i stvarno, kako sam već rekla, držali su se dogovora, ako bi netko želio poći u neki mrvicu udaljeniji klub, javili bi se da znamo gdje je tko.
Mi smo najviše zabavljali dočekujući ih i slušajući njihove avanture, to je profesorima uvijek najzabavniji dio maturalnih putovanja. Prva večer Zakynthosa, preživjeli smo je, svi su bili u autobusu za hotel u točno dogovoreno vrijeme, sutra mogu odspavati malo dulje i prošetati po otoku ako žele. Sutradan popodne išli su na čuvenu plažu Navaggio. Ja nisam išla jer smo se dogovorili da svatko od nas uzme jednu noć ili popodne slobodno pa sam ja odlučila da je to popodne za odmor. Nisam radila ništa, ali to mi je i trebalo.
Picigin na plaži Navaggio
Plaža Navaggio jedna je od najpoznatijih svjetskih plaža, to je mala smaragdnoplava uvala u kojoj i dalje stoji zahrđali nasukani brod oko kojeg je ispleteno mnogo legendi. Bilo kako bilo, naši su pomorci na plaži baš uživali, Iako su na njoj bili kratko, uspjeli su zabacit i picigin. Poslije su išli na Plave špilje s koji su skakali, dokaz su brojne fotografije, a imamo i dokaz da je upravo profesor Bavčić najhrabriji od hrabrih, jedini je skočio na glavu.
Po povratku još jedna noć zabave na Zakynthos. Mi smo profesori sad bili malo opušteniji, izašli smo prvi put na neku zajedničku večeru i uživali smo u grčkoj salati, feta siru, u janjetini i morskim plodovima. Onda još jedna noć partija, nama sve isto, mladima vjerojatno sve novo, ludo i nezaboravno.
Sutradan opet rano ustajanje, poluživi idemo na trajekt prema Ateni. Čeka nas cijeli dan vožnje, ali usput stajemo na Korintskom kanalu.
Na njemu učenici, pomorci, slušaju o važnosti tog prolaza koji je znatno skratio plovidbu, ali je zbog svoje širine (samo 24 metra) nepristupačan mnogim brodovima. Razgovaramo o dubrovačkom kapetanu Glaviću koji se 2019. usudio proći kanalom upravljajući jednim kruzerom sa skoro 1000 turista i time je oborio rekord, idalje je to najširi brod koji je prošao tim prolazom. Zbilja tek kad dođeš tamo, uvjeriš se koliko je to fascinantno i koja je sposobnost manevriranja brodom za to potrebna.
Zatim smo posjetili mitska mjesta iz literature – Mikenu (Μυϰῆνα) prema mitologiji i Homeru sjediše ahajskog kralja Agamemnova, i u njoj Atrejevu riznicu (grobnicu) i naravno Agamemnonovu grobnicu. Ušli smo kroz Lavlja vrata, hodali smo ulicama na kojima je Klitemnestra dočekala Agamemnona prije nego će ga ubiti, osjetili smo Elektrine uzdahe na grobnici svoga oca, u daljini smo ugledali i samog okamenjenog Agamemnona kako leži i dalje čuva svoj grad. Imali smo divnog vodiča, Momu, koji je nepresušan izvor informacija, ali koji ima i neku nevjerojatnu prirodu i karizmu zbog koje ga je zbilja ogromna većina učenika s pozornošću slušala.
Nakon toga posjetili smo čuveni i predivan, čaroban Epidaur (grčki Ἐπίδαυρος) U Epidauru je bilo čuveno Asklepijevo svetište, najveće lječilište starog svijeta, ali i najveće grčko kazalište, posvećeno, naravno, bogu Dionizu. Kazalište je do danas savršeno očuvano i poznato je po svojoj akustici. Željeli smo je iskušati pa je dogovor bio da ja nešto izrecitiram.
Iako sam mislila prve stihove Ilijade, učenici su predložili Gundulićevu Himnu slobodi i drago mi je da su se baš oni toga dosjetili. Odzvanjalo je tim magičnim mjestom: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo….“ Kolegica Prcela otpjevala je nekoliko Gundulićevih stihova, ali bili smo upozoreni da se ne smije pjevati. Uglavnom, bilo je čarobno. Ja sam još očarana, još mi u trbuhu zveči i odzvanja magičnost tog trenutka.
Nakon šetnje svetištem i kazalištem krenuli smo prema Ateni u koju smo opet došli kasno, umorni, ali, naravno, spremni za izlazak. Uspjeli smo srediti da se naši učenici tu večer sretnu u jednom atenskom klubu s učenicima Turističke i Obrtničke škole i vjerujemo da im je ta noć bila zabavna i posebna.
Nama je bila još jedna u nizu onih u kojima na kraju kažemo: „O.K. – još smo jednu preživjeli.“ Hotel nam je bio smješten nešto dalje od centra što je dobro jer centar Atene zbilja nije preporučljiv za noćno šetanje, posebno ako ne znaš gdje ni kojom ulicom.
Svi su živi, idemo doma!
Sutradan nam je bio zadnji dan i odlučili smo učenicima i sebi dati puno više slobodnog vremena, ujutro za dulje spavanje, kupanje tko je želio, a popodne u centru grada za shopping, restorane, lunjanje, gyrose i snalaženje u velikom gradu. U kasno smo se popodne našli s Momom i popeli smo se na Akropolu. Najstarije kazalište, svetište bogu Zeusu, Propileji, Partenon – glavni hram božice Atene… ma samo biti na tom mjestu, samo šetati tim kamenom, nevjerojatno je, magično, iskustvo.
Barem meni, a vjerujem i mnogim učenicima, vjerujem da su mnogi to osvijestili tek nakon povratka doma, a neki će možda tek u budućnosti. Neki vjerojatno neće nikad, ali vrijedi uvijek zbog onih koji hoće. Nakon velike nervoze, kašnjenja autobusa, bolesti mnogih, propalog iznenađenja za jedan 18. rođendan čekao nas je posljednji izlazak.
Samo najhrabriji opstaju, njih 18 i nas dvije profesorice.
Sutra – nedjelja, opet rano dizanje, prvi smo put nekima kucali na vrata, umor je odradio svoje, na avion ipak ne smijemo kasniti. Mnogi u temperaturi, iscrpljeni, fale im mame i njihovi objedi, a mi zadovoljni – preživjeli smo, svi su živi, idemo doma!
A u ponedjeljak nas je svih čekala nova školska godina.
Ekskurzije- uvijek naporne, uvijek izazovne, daleko od idealnog putovanja, ali ova je, moram priznati, meni bila jedna od najlakših, samim time, jedna od najljepših do sad. Iako naporna zbog puta, iako sam jedan cijeli dan bila u virozi i temperaturi, iako sam se uspjela i nanervirati na neke okolnosti koje nisu imale veze s djecom, u konačnici bilo je odlično.
Sigurno i zbog mjesta na kojima smo bili, koja su meni značajna i zahvalna sam što sam ih imala priliku posjetiti, ali najvažnije – jer su kolege bile odlične, zbilja je to uvijek jako važno, ali posebno i najvažnije – učenici su bili sjajni. Nijedan jedini put u sedam dana nisam uistinu podignula glas ni na jednog učenika, nije bilo potrebe za tim, niti jednom se nisam prepala da će netko napraviti neku glupost, prvi se put doma nisam vratila potpuno bez snage i u temperaturi.
I evo, koristim i ovako javnu priliku da zahvalim svim našim učenicima, uime svih nas, što su cijelo vrijeme bili divni, pristojni, točni, što su se držali dogovora i što smo se međusobno poštovali.
Divni mladi ljudi, želim to još jednom podcrtati, spremni su za svijet i život pred sobom. Nadam se, naravno, da će im ovo iskustvo putovanja po kolijevci civilizacije kojoj pripadaju biti jedan snažan i lijep korak prema tom svijetu u koji će uskoro zaploviti.
Hvala (ευχαριστώ) Zeuse, bilo nam je lijepo!
