Duje Plećaš, 31-godišnji policijski službenik Postaje granične policije Metković, početkom tjedna našao se u središtu medijske pozornosti zbog spašavanja čovjekova najboljeg prijatelja – mlade kujice Ree, koja je nakon utrke s muflonom upala u škrapu gdje ju je, iscrpljenu ali živu, pronašao nakon četiri dana. Njegovo samoinicijativno uključivanje u potragu ne čudi. Naime, cijeli se život bavi uzgojem, a i vodič je službenog psa. Za policijski poziv kaže da je to poziv kojeg voliš i za kojeg si rođen te da ih građani često doživljaju kao represivni aparat, no da im zapravo često pomažu.
Plećaševa obuka, u sklopu koje je prošao temeljnu policijsku obuku, trajala je godinu dana. Nakon obuke raspoređen je u Postaju granične policije Metković, na poslove granične kontrole.
Kako izgleda, ako uopće postoji, vaš tipični dan na poslu?
– Tipičan radni dan za policijske službenike ne postoji. Služba započinje otpremom koju provodi šef smjene policijske postaje u sklopu koje se policijske službenike upoznaje s bitnim i važnim događajima za službu. Nakon toga idete na teren i svaki dan je izazov za sebe. Naš radni ritam u pravilu ovisi o intervencijama na koje smo upućeni.
Koje su najljepše, a koje najteže situacije s kojima ste se u dosad u karijeri susreli?
– Najljepše situacije su kada kroz posao možete nekome pomoći kada je u teškoj situaciji ili kada nekome spasite život. Iako nas svi doživljavaju kao represivni aparat, mi ustvari često pomažemo. Najteže situacije koje sam doživio prilikom obavljanja policijskog posla su prometne nesreće sa smrtno stradalim osobama, pogotovo kada strada netko mlađi ili dijete. To su sjećanja koja, na žalost, dugo nosite sa sobom.
Životi mnogi su se kako na poslovnom tako i privatnom planu, a zbog pandemije koronavirusa, a kojoj se još uvijek nalazimo promijenili?Koliko vaš posao promijenio?
– Da, životi ljudi su se u potpunosti promijenili zbog pandemije koronavirusa i tome svjedočimo svaki dan. Za mene, kao policijskog službenika, se u globalu nije ništa promijenilo, jer ja, kao i svi drugi policijski službenici, moramo obavljati svoje zadaće bez obzira na koronavirus, a obim policijskog posla se u doba pandemije značajno povećao.
Vodič ste službenog psa. Kako je do toga došlo i kako je izgledala vaša obuka?Koliko su psi bitni u obavljanju policijskog posla, koliko vam olakšavaju zadaće?
– Budući se cijeli život bavim uzgojem pasa, odmah nakon što je izišao natječaj za vodiča službenog psa sam se prijavio za to radno mjesto. Nakon kratkog vremena pozvan sam na Policijsku akademiju u Centar za obuku vodiča i dresuru službenih pasa gdje je izvršeno testiranje za vodiče službenih pasa. Obuka je trajala šest mjeseci i ona je svakodnevna, od higijene psa i prostora, veterine, socijalizacije do izvršenja određenih zadaća. Psi su izuzetno bitan i vrijedan resurs u obavljanju bilo koje službe pa tako i policijske. To su naši vrijedni kolege čiji je njuh znatno izraženiji od čovjekovog što im omogućuje da s lakoćom pronalaze stvari i predmete za koje su obučeni.
Kako izgleda trening pasa i koliko taj proces traje?
– Trening psa se sastoji od kondicijskog dijela gdje psa istrčavamo i konstantno ga držimo u kondiciji da što bolje može obavljati poslove koji ga čekaju u službi. Osim toga, s njima svakodnevno provodimo vježbe detekcije. Proces treninga nikad nije isti, svaki trening je zaseban i drugačiji.
Nedavno ste sudjelovali i na kraju spasili kujicu Reu, koji ste izvukli i škrape. Kako je izgledala potrga, jeste li već izgubili nadu da ćete je pronaći i kako ste se vi osjećali kad ste je pronašli?
– Nakon što sam pročitao iz medija da je pas nestao na području Rujnice i da su već prošla četiri dana bezuspješnog traganja, odlučio sam krenuti u potragu za njom jer dosta dobro poznajem Rujnicu gdje često u slobodno vrijeme planinarim. I na temelju informacija gdje je pas nestao zaputio sam se dosta zahtjevnom rutom i nakon određenog vremena traganja ugledao Reu u jednoj škrapi. Izvukao sam je vani, dao joj malo vode i odmah obavijestio vlasnika. Osjećaj je bio predivan jer znam što vlasniku znači pas i znam kako bih se ja osjećao da mi se tako nešto dogodi.
Vjerujem da vas, kao i mnoge, posao zna iscrpiti? Kako se opuštate i provodite slobodno vrijeme?
– Niti jedan posao nije lak i svaki iscrpljuje. Kada ne radim, mobitel imam uz sebe za slučaj da trebam na intervenciju. U većini slučajeva vrijeme provodim doma sa službenim psom gdje radim na kondiciji i vježbama koje ga čekaju u službi, ali isto tako, puno slobodnog vremena provodim i s mojim drugim psima.
Što bi poručili mladima koji razmišljaju priključiti se policiji?
– Onaj tko voli ovaj poziv će se naći u tome, rado će ga obavljati i biti će sretan.
