U one dane usta Marija i pohiti u Gorje (Lk 1,39). Ovim riječima otvara se evanđeoski ulomak četvrte nedjelje došašća – nedjelje Ljubavi. Čežnja za biti ljubljen i ljubiti najveća je čovjekova potreba. No što to zapravo znači biti ljubljen i ljubiti? Upravo nam je Marija, žena, majka i kraljica, primjer što znači imati jedno autentično iskustvo Ljubavi – iskustvo susreta s Bogom, koji je sama Ljubav. Nakon što joj je anđeo navijestio da će zatrudniti i roditi Sina Božjega, što Marija čini?
Napisao: don Mario Tošić
Prvo, Marija se ne umišlja. Iako svjesna da će se upravo po njoj ispuniti očekivanje generacija i generacija njenih sunarodnjaka, svjesna da će roditi samoga Božjega sina, njena prva reakcija nije staviti se na prijestolje, očekivati da je sada, u toj njenoj situaciji, svi časte i hvale. To je prva odlika ljudi koji poznaju Ljubav – oni su jednostavni. Ljudi koji su upoznali Ljubav čine dobro jednostavno zbog toga što je dobro. Oni uistinu ni u primisli ne očekuju nešto zauzvrat, već im je sama mogućnost da nekome podijele to svoje iskustvo Ljubavi već dovoljna nagrada. Oni mijenjaju svijet, ali kako?
Ne bučno i samodopadno, nego, kao Marija. Evanđelje je u tom smislu jedna prava ponizna revolucija, i u svakome vremenu uvijek ostaje aktualno i uvijek potiče daljnje promjene, daljnje revolucije, upravo kako bi se dogodila revolucija Ljubavi – kako bi, malim poniznim činima istinske ljubavi, svijet iz dana u dan postajao bolje mjesto. Revolucionaran je i sami čin te žene Marije – bilo je nezamislivo da žena toga vremena sama napusti kuću i ode u gorje bez dozvole muškarca, bilo oca ili brata, bilo muža.
Marijina ljubav
Revolucionaran je i Marijin pozdrav na ulasku u kuću Zaharije jer ona nakon što uđe u Zaharijinu kuću, pozdravi Elizabetu. Ne pozdravlja muškarca domaćina, kako je bio običaj, već pozdravlja drugu ženu, Elizabetu. No Marija ovo ne čini čisto zato da bi prkosila nekim autoritetima, ona to ne čini iz pukog suprotstavljanja starome zato što je staro. Ne, Marijin čin samo je plod upravo autentičnog iskustva susreta s Ljubavi. Marija, jer je upoznala Ljubav, jednostavno sluša poticaje te Ljubavi u svome srcu i čini po njima, pa čak i ako to znači sukob s onim što je uobičajeno i normalno. Prepoznat ćemo autentičnu Ljubav u sebi i u drugima, upravo onda kada nas ona bude poticala na dobro, zbog toga dobra samoga, a ne zbog ovih ili onih prkosa i interesa.
Drugo, Marija je majka puna Boga i to iskustvo mora podijeliti s drugima. Marija hiti u gorje. Ljudi koji su upoznali Ljubav, ne mogu to iskustvo zadržati samo za sebe. Kada čovjek doživi nešto lijepo, želi to što prije s nekim podijeliti. Ipak svjesni smo da drugi nikada samo po našim riječima neće do kraja razumjeti to iskustvo, sve dok ga i oni sami ne dožive i to na svoj, autentičan način. Svo Marijino djelovanje usmjereno je upravo tome – donijeti svoga Sina koji je sama Ljubav, svakoj Elizabeti, svakome čovjeku u njegovoj konkretnoj potrebi. Iako je došašće, koje za koji dan završava da ustupi svoje mjesto božićnom vremenu, po svojoj naravi pokorničko vrijeme, Božja nas riječ i danas podsjeća kako mu se žrtve i prinosi, paljenice i okajnice ne mile i ne sviđaju, ako proizlaze samo iz neke naše fiksacije na zakon i običaje.
Ljubav i sloboda
Ako se netko ustajao ovih tjedana na zornice iz jednog od tih razloga – da izvrši zakon, da se trapi i tako više svidi Bogu, ili samo zato što je to neki običaj i navika – onda to nema veze s kršćanstvom. Kršćanstvo nije skup normi po kojima treba živjeti kako se ne bi završilo u paklu, već je kršćanstvo prije svega ovo biti pun Boga kao majka Marija – i iz toga susreta živjeti i to iskustvo susreta s Ljubavi naviještati. Ljudi koji su upoznali Ljubav ne žele da svi drugi to isto učine iz neke poslušnosti ili navike, nego upravo autentično. Majka ljubi svoju djecu, ali upravo ih iz toga razloga u jednom trenutku mora pustiti – ljubav i sloboda su nerazdvojni. Prepoznat ćemo autentičnu Ljubav u sebi i u drugima, upravo onda kada nas ona bude poticala na dijeljenje, ali u slobodi, da svatko to iskustvo doživi na svoj, autentičan način.
Na kraju, Marija je nakon što je uznesena na nebo, okrunjena od same Ljubavi da bude kraljica neba i zemlje. Mi se u došašću ne pripremamo na Kristovo rođenje, ta On se rodio prije dvije tisuće godina. Mi se toga rođenja spominjemo kako bismo se pripremili na ponovni susret s Njime. Ljudi koji su upoznali Ljubav, nisu ograničeni na ovaj svijet jer znaju kako je samo Ljubav tajna dvaju svjetova. Onima koji su na ovome svijetu upoznali Ljubav, ponovni susret s tom Ljubavlju nije zastrašujuće iskustvo, već susret s prijateljem kojeg poznaju čitav život. A kako ga to poznaju? Pa onako kako se i On sam rodio – u štali. Prvo, prepoznaju ga u štali vlastitih prljavština i ograničenosti. Ljudi koji su upoznali Ljubav nisu savršeni, već su samo svjesni samih sebe i svjesni da ih takve kakvi jesu Bog ljubi.
To ne znači predati se svojim manama, slegnuti ramenima jer eto takav sam ja – ne, potrebno je zakraljevati samim sobom, donijeti Svjetlo i one tamne štale naše nutrine. Ipak radosna je vijest da to ne moramo činiti sami, jer On se rodio i rađa u štali. I drugo, prepoznaju ga u štalama ovoga svijeta, u svim onim ljudima koji žive nedostojno čovjeka – ljudi koji su upoznali Ljubav ne mogu ostati imuni na bol u svijetu, već čine što je god moguće da ovaj svijet učine malo manje štalom, a malo više kraljevstvom. Marija je kraljica neba i zemlje zato što je na zemlji ljubila na nebeski način, a s neba nas na tom putu nastavlja ljubiti i bodriti. Prepoznat ćemo autentičnu Ljubav u sebi i u drugima, upravo onda kada se vječnosti prestanemo bojati, već je radosno iščekujemo čineći već od ove zemlje predvorje toga kraljevstva.
