Dubrovnik može biti ponosan na novi Azil, ali svakom psu mjesto je uz njegovog čovjeka

Prije malo više od 6 mjeseci Dubrovnik je konačno dobio primjereni Azil za napuštene pse. Sad je to posebna ustanova Grada Dubrovnika u kojoj je zaposleno 9 osoba. Azil se nalazi pokraj odlagališta otpada na Grabovici, a može primiti do 74 pasa. No novi psi, a osobito štenci stalno pristižu. Ravnateljica Ana Ivelja kaže kako je prioritet udomiti štence, ali i sve druge pse, jer koliko god bio uredan i udoban azil, psu je mjesto uz njegovog čovjeka. 

Azil izgleda stvarno dobro, uredno i iako je odlagalište otpada jako blizu, ne osjeti se vonj. Psi imaju svoje kontejnere, u kojima su smješteni njihovi kreveti, a svaki ima i klima uređaj i malo ograđeno dvorište. U nekim su kontejnerima četiri, negdje tri, negdje dva, a u nekima samo jedan pas. Svi oni izgledaju dobro i njegovano, a imaju i svoje igralište na 800m2 gdje svaki dan provedu dva puta po 20 minuta.

Svaki pas u ovom skloništu ima svoju tužnu priču o napuštanju, zlostavljanju, a Ana se nada da će taj tužan početak imati sretan završetak. I stvarno mnogi su psi iz ovog azila otputovali u svoje sretne domove od Siska, Zagreba, Rijeke do Velike Britanije, Njemačke i dalje. Neki vjerojatno neće biti te sreća, kao što je 30-ak teško udomljivih pasa sa Žarkovice, od kojih je njih 10 staro od 10 do 14 godina. Oni će najvjerojatnije ovdje provesti preostatak svog života.

U posljednjih par mjeseci u azil je pristiglo čak 45 štenaca od toga je njih 25 stiglo iz Konavala. Riječ je o leglima vlasničkih, nesteriliziranih pasa koje onda vlasnici ostave ili na smeću ili u jednom slučaju donesu u sklonište. Brzom akcijom djelatnika i prijatelja skloništa većina je psića udomljena, njih pet još čeka svoj zauvijek dom. Evo ih.

Osim štenaca u azil najčešće dolaze lovački psi, koji su svi redom izuzetno mršavi. Ana kaže kako lovci na našem području koji o svojim psima dobro brinu, ali i kako postoje oni koji to ne rade.

-Psi koji nam dolaze su redom nekastrirani i bez čipa. Pretpostavljamo da pobjegnu vlasnicima ili nisu, možda dobri za lov, pa ih jednostavno puste da lutaju. Često su jako mršavi, a to ima veze s predrasudom koja se ustalila da lovačkog psa ne treba hraniti dok ne krene u lov. Jezivo je u kakvom su stanju neki od njih došli. Svaka kost na tijelu im se mogla vidjeti. Svi psi kad dođu u azil prolaze proceduru. Čiste se od vanjskih i unutrašnjih parazita, čipiraju se, prime cjepiva i kastriraju. Neki se od njih dobro priviknu, no neki su jednostavno previše toga preživjeli i s njima treba raditi, kaže Ana te dodaje kako su svi zaposlenici azila prošli i stručnu naobrazbu.

-Trener Hrvatskog kinološkog saveza bio je tu s nama mjesec i pol dana i naučio nas je kako raditi sa psima, kako ih socijalizirati, naučiti neke triko, pripremiti ih za budući dom. Imamo nekoliko visoko traumatiziranih pasa s kojima stalno radimo, ali koji nisu još za udomljavanje.

Među njima je i Erna, belgijska ovčarka, koja je pet godina živjela zatvorena i zlostavljanja u stanu u Dubrovniku, sve dok njezina vlasnica nije završila u bolnici, a Erna u azilu.

U sklonište su stigle po nalogu veterinarske inspekcije i dvije kuje sa Žnjana iz Splita, gdje je u dvorištu pronađeno 47 pasa koji su živjeli u katastrofalnim uvjetima, a bili su uzgajani za borbu. Jedna pitbullica došla je s četvero svojih štenaca, a druga je po dolasku u azil morala na hitni carski rez i rodila je 6 živih štenaca, a od operacije oporavljala se u domu ravnateljice azila, koja ima čak pet pasa. Tri je udomila sa Žarkovice, gdje je dugi niz godina volontirala, a dva iz novog azila. Gotovo svi zaposlenici azila udomili su po jednog psa jer njima ovo nije samo posao, nego i životna orijentacija.

Slonište za pse na Grabovici potpuno je neovisno, strujom se napajaju uz pomoć solara za vodu imaju posebne podzemne tankove, a odvodnja je zbrinuta u biološkim jamama, koje se redovito prazne. Ukoliko zareda par tmurnih dana za prvu pomoć imaju dizelski agregat. No Ana kaže da su ga dosad trebali paliti svega 2 do 3 puta. Za održavanje infrastrukture brine se kućni meštar, a on također izrađuje i poligone za pse na igralištu.

U kontejnerima su prostori za zaposlenike, skladište hrane, ali i prostorija za pripremu hrane za pse te perilica rublja, jer se deke na kojima psi spavaju redovito peru. Tu je i veterinarska ambulanta i prostor za oporavak pasa, mali ured.

-Ni nama, ni psima ovdje ništa ne nedostaje, ali trebamo shvatiti da je psima mjesto uz njihovog čovjeka, mi smo ih tako napravili i njima je veliki stres biti na jednom mjestu u čoporu. Cilj nam je da u azilu psi provedu najviše dva do tri tjedna i da ih udomimo, objašnjava mi Ana Ivelja, dok obilazimo boksove.

Timaritelji, kojih je sada 6 rade u dvije smjene i uvijek je netko sa psima u skloništu. A Ana? Ona je, čini se, tamo kad god treba.

Pitam je je li se možda pokajala, jer je relativno ugodan uredski posao zamijenila ovim? Kaže pokajala se više puta, jer u uredu možeš ne odgovoriti na neki mail, koji je došao izvan radnog vremena, a u azilu, svaki poziv, pa i u dva ujutro, može značiti spašavanje jednog ili više života. I nije samo ona tako predana. Svi zaposlenici Azila posvećeni su svome poslu te ne izlaze sa smjene dok ne odrade sve potrebno. Oni čiste pseće nastambe, hrane pse, izvode ih u šetnju…A svi su, kaže nam Ana, dosada barem jednom bili ugriženi ili ogrebani.

Azil financira Grad Dubrovnik, no s općinama Konavle, Župa i Primorje potpisani su ugovori, te ukoliko se životinje s njihovih područja zbrinjavaju, općine plaćaju troškove.

Većina vlasnika pasa, reći će Ana, su odgovorni ljudi, no dosta je onih koji na nabavku psa gledaju neodgovorno.

-Ljudi nabave pse koji su im lijepi, ali onda shvate da im ne mogu pružiti dovoljno vremena, prostora…i onda ih ostave kod nas, drugi pse zlostavljaju, neki su usamljeni i misle da će im pas pomoći, neki pak imaju pse, ali ih ne kastriraju, pa neželjena legla imaju svake godine. Postoji zakonska obveza da se vlasnički psi moraju čipirati i pomoću čipa se otkrije vlasnik, koji onda može snositi zakonske posljedice za napuštanje i zlostavljanje životinje. No većina pasa koji dolaze k nama nemaju čip. Često dobivamo dojave o zlostavljanim psima, ali oni se zakonski tretiraju kao vlasništvo i mi nemamo pravo ući u nečije dvorište i oduzeti psa. To je posao veterinarske inspekcije po čijem nalogu smo mi dužni psa zbrinuti. Naši psi ovdje uglavnom su pronađeni na javnim površinama, bez čipa i bez vlasnika.

Osim djelatnika u Azilu je redovito aktivno i 10-ak volontera, a povremeno ih ima i više. Oni pse vode u duže šetnje, a Ana kaže kako im je to jako korisno za socijalizaciju. Vikendom dolaze i posjetitelji, uglavnom obitelji s djecom, koje također pse šetaju, igraju se s njima. Dubrovnik stvarno može biti ponosan na ovaj azil, ali ponovit ćemo još jednom, psima je mjesto uz njihove ljude. U fotogaleriji pogledajte kako izgleda azil na Grabovici.