-Znate li što znači pojam “mali-veliki grad”? To je onaj grad koji je davao puno više, nego što se očekivalo od njegove fizičke površine i brojnosti stanovnika. Dubrovnik je bio takav grad u vrijeme humanizma i renesanse, a svijetu je dao jednu od prvih javnih knjižnica, otvorenu ne samo za građane, nego i za sve posjetitelje grada. Knjižnica u Dominikanskom samostanu iz 1463. širila je demokraciju knjige i znanja, rekao je među ostalim povjesničar i dominikanac Stjepan Krasić sinoć na predstavljanju svoje knjige, koja je posvećena upravo toj knjižnici na drugom katu dominikanskog samostana.
U klaustru samostana u kojemu služi i fra Stjepan predstavljena je njegova nova knjiga pod nazivom “Povijest prve javne knjižnice na hrvatskome tlu (1463.) u izdanju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Prisutne je pozdravio prior samostana Tomislav Kraljević.
O knjizi je govorila prvo predstojnica Katedre za knjigu i nakladništvo na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Ivana Hebrang Grgić.
– Autor je na ovoj knjizi radio dugo, pune tri godine, ali zapravo je na njoj radio cijeli svoj život. U nju je utkano cijelo njegovo životno obrazovanje, znanje stranih jezika, sve knjige koje je dosad pročitao. Sve to usmjerilo ga je na ovo što danas tu imamo. On je obrisao prašinu s mnogih zaboravljenih dokumenata i dao nam sustavan pregled razvoja politike, kulture i znanosti, konteksta u kojem su nastajale javne knjižnice u humanizmu i renesansi. Kad govori o dubrovačkoj knjižnici, autor nam daje brojne arhivske izvore, biografije dubrovačkih trgovaca, redovnika, pomoraca, vlastele, svih onih koji su bili bitni za jedan ovakav veliki pothvat. Kad sam čitala knjigu, činilo mi se kao da pred sobom vidim te ljude i događanja. Stjepan Krasić u knjizi koristi više od 100 starovjekovnih i više od 100 novovjekovnih izvora te 149 inkunabula. Cijeli tok hrvatske povijesti i kulture sačuvan je upravo zahvaljujući knjižnicama, kakva je i ova u dominikanskom samostanu, rekla je Hebrang Grgić, dodajući kako je knjiga pisana lako čitljivim znanstvenim stilom.
Fra Stjepan Krasić istaknuo je kako je knjiga najdragocjeniji oblik ljudske civilizacije, koja je sačuvala zapisanu misao u prostoru i vremenu kako bi je u ovom prolaznom svijetu učinila stalnom.
-Izum pisma omogućio je prijenos znanja u budućnost. Velike transformacije u svijesti ljudi događaju se upravo u humanizmu i renesansi kad knjiga prestaje biti neki dragocjeni predmet u privatnoj kolekciji i postaje znanje dostupno svima u javnim knjižnicama, istaknuo je.
-U hrvatskoj kulturi krije se mnogo iznenađenja, koja nismo još istražili. A kad govorimo o javnim knjižnicama, sve je počelo u Firenci. Tamo su živjeli bogati ljudi, koji se nisu zadovoljili samo novcima i blagom. Cosimo Medici imao je veliku želju otvoriti javnu knjižnicu. Od tada najpoznatijeg arhitekta Michelozza Michelozzija naručio je izgradnju novog dominikanskog samostana sv. Marka i knjižnice. Javna knjižnica u Firenci otvorena je na Sveta tri kralja (mudraca) 1443. u Firenci za vrijeme trajanja prvog od 1054. godine ekumenskog sabora Zapadne i Istočne crkve, a otvaranje je povjerio papi Eugenu IV. Petrarka je još 1362. Veneciji predlagao otvaranje javne knjižnice, ali su ga odbili, jer im je to bilo preskupo. Venecija je svoju knjižnicu dobila tek 1560. Firencu je slijedila Cesena, a onda je i jedan mali Dubrovnik. U to vrijeme Dubrovnik je bio kozmopolitski grad u koji su dolazili ponajbolji talijanski majstori, arhitekti, umjetnici i književnici, ali i putnici s istoka. Iako bi se možda moglo reći da je dubrovačka knjižnica i starija, na osnovu arhivskih zapisa i činjenice da je gotovo identična onoj u Firenci, smjestio sam je u 1463. pretposljednju godinu Michelozzijevog boravka u Dubrovniku, objasnio je Krasić.
Istaknuo je kako je knjižnica iza crkve bila najveća prostorija u samostanu, a to je dovoljno govorilo o vrijednostima tog vremena: prvo je Bog, a onda znanje.
-Obilazio sam mnoge arhive i knjižnice, iščitavao brojne dokumente, ali nigdje nisam pronašao ono što jest pisalo u jednom dokumentu dubrovačke Vlade 23. travna 1501. “Knjižnica nek’ bude na čast Božju, na ukras samostana, uslugu kako svih naših građana, tako i stranaca koji dolaze u naš grad“.
Niti jedan grad nije i strance uključio u javnu knjižnicu, a Dubrovnik jest. To govori puno o ovom malom-velikom gradu u vrijeme humanizma i renesanse, kazao je autor knjige.
Istaknuo je i kako se u to vrijeme dogodio veliki pomak ljudske svijesti prihvaćanjem ideje da znanje, kao intelektualna hrana pripada svima, dok je neznanje, pogotovo ono nametnuto položajem u društvu, ustvari nasilje nad onim ljudskim u nama.
Dogradonačelnica Jelka Tepšić čestitala je fra Krasiću ističući kako je ova knjiga značajan doprinos očuvanju baštine Dubrovačke Republike.
Predstavljanje je moderirala Nike Nagy, a glazbom su ga uljepšali članovi Kvarteta drvenih puhača Dubrovačkog simfonijskog orkestra.
