I dok stalno u medijima čitamo članke kako mladi napuštaju Hrvatsku i odlaze u Irsku i druge europske zemlje, u Dubrovnik je prije pet godina došao i trajno se doselio još jedan Irac. Matta Grealisa je u Grad dovela ljubav prema jednoj Dubrovkinji, no Grad ga je zarobio, kaže, svojim načinom života. Ovaj 37-godišnji marangun u zidinama je otvorio vlastitu radionicu, ali i mali bistro u kojem nudi domaće zalogaje i vina. Ljeti je ugostitelj, zimi stolar, a u slobodno vrijeme glazbenik.
Matthieu je dijelom iz Dublina s majčine i dijelom iz okruga Mayo na zapadnoj obali Irske s očeve strane. Svoju je partnericu, s kojom ima trogodišnju kćer Lilly May, upoznao u Dublinu, a samo godinu dana kasnije za Božić 2019. došao je u Dubrovnik sa željom da tu ostane živjeti.
-Dolazio sam nekoliko puta prije i znao sam što me čeka. Po struci sam marangun, pa sam znao da s poslom neću imati problema. Počeo sam raditi na građevini. Nedugo poslije saznali smo da ćemo dobit dijete. A malo kasnije počela je pandemija koronavirusa. Bio sam tu u novom okruženju, kulturi, jeziku, a sva moja obitelj bila je u Irskoj, osim moje nove obitelji. Prva je godina bila čudna, ali i odlična jer je grad bio pust, tih, pa sam mogao okolo hodati, upoznati ga.
Nakon godinu dana rada u građevinskoj firmi, ljudi su prepoznali njegovo umijeće i počeli su ga zvati za razne poslove.
Otvorio sam vlastitu radionicu u Dropčevoj ulici. To je prostor od zaklade Blago djelo. To je bila prekretnica, jer sam dotada stalno nosio i prenosio alat s jednog mjesta na drugo. Radim sve. Specijalist sam za parket, renoviram stara vrata, persijane, prozore. Puno je posla u Gradu. Izrađujem i kuhinje, dijelove namještaja po mjeri. Radim i knauf i krovove. U Irskoj kad završiš za stolara, ne radiš samo s drvom, moraš biti spreman raditi i krovove i beton i pločice. Tako da znam sve raditi i imam iskustva. Ovaj tjedan baš imam završiti parket u jednoj kući, ispričao mi je Matt dok smo ispijali kavu u Antuninskoj ulici gdje se nalazi njegov drugi posao.
U malenom bistrou, koji se zove Barka, Matt radi svoj drugi posao u kojem jednako uživa.
-Kad se turizam vratio, nastavio sam raditi svoj posao, ali i pomagati supruzi koja ima apartmane. Prije godinu dana moja punica i njezina prijateljica odlučile su uzeti ovaj mali prostor u Antuninskoj, gdje je i prije bio bar. Poviše nas je nekadašnji Talir, sad Betula, koji je kultno mjesto, a Frano, bivši vlasnik, bio je dobar prijatelj djeda moje supruge Iva Rudenjaka. Nisam ga nikad upoznao, ali stalno slušam od raznih ljudi priče o njemu.
Mi Irci obožavamo priče. Storrytelling je bitan dio naše kulture, pa sam tako, kao Irac, počeo upijati priče i o Taliru i o ovoj ulici. Čini mi se da su i Hrvati slični. Čini mi se da imamo nekako sličnu dušu i sličan smisao za humor. Naslušao sam se priča o nekadašnjoj atmosferi u ovoj ulici i odlučio sam nešto napraviti. Vlasnik Betule i ja vratili smo glazbu u ovu ulicu, gdje sad tri puta tjedno nastupa jedna klapa. Koncept našeg bistroa je jednostavan. U ponudi imamo kvalitetna hrvatska vina i domaće zalogaje, koje možete naručiti uz čašu vina. Atmosfera je opuštena i dolazi nam dosta domaćih ljudi. I želja mi je baš to da ova ulica oživi opet u tom duhu druženja domaćih i stranaca.
Matt je i glazbenik, svira gitaru i bubnjeve i obožava glazbu. Smatra da je najveći nedostatak Dubrovnika izostajanje glazbe uživo.
-Volio bih vidjeti više mjesta s muzikom uživo. To je nešto što privlači ljude, a ujedno i mladim dubrovačkim glazbenicima daje priliku da se pokažu. Čuo sam priče kako je to bilo nekad, glazba na svakom koraku, pa koncerti na Orsuli, u Lapadu. Mislim da glazba drži zajednicu zajedno. Pogledajte samo atmosferu na Badnji dan i na Svetoga Vlaha i ne trebam Vam ništa više objašnjavati. Turista je sad ljeti puno, ali u Gradu još ima domaćih ljudi, koji svaki dan šetaju Stradunom, sjede ispred vrata piju kavu, razgovaraju, to je taj šarm koji Dubrovnik još ima. A glazba povezuje turiste i domaće. Volio bih vidjeti više autentične glazbe na dubrovačkim ulicama.
Matt se u Dubrovnik zaljubio i nakon pet godina dosta dobro govori hrvatski, a osjeća se doma. Kaže da ga život u Dubrovniku podsjeća na Irsku 8o-ih i 90-ih, u kojoj je odrastao. Život u zajednici i balans između posla i privatnog života, ono je što u Dubrovniku najviše cijeni.
-Irska je, nakon što je dobila nezavisnost od Velike Britanije, bila jako siromašna i mnoge su generacije bile prisiljene emigrirati u Ameriku u Englesku. Puno je ljudi otišlo raditi vani i slali su novce doma i to je pokrenulo ekonomski oporavak zemlje. Osamdesete i devedesete bile su baš teško razdoblje, ali vladao je neki osjećaj zajedništva u kojem sam odrastao. Irska je preplavljena imigrantima, djelomično izbjeglicama iz Ukrajine, djelomično ilegalnim imigrantima. Narasla je stopa zločina, a svi ti ljudi, koji su došli i dobivaju socijalnu pomoć, uzrokovali su i krizu na tržištu rada, kao i stambenu krizu. Mladi u Irskoj rade puno, po dva posla i ne mogu sebi kupiti stan, osnovati obitelj. Trenutno nitko nema vremena za prijatelje, za zajednicu. Kad sam došao u Dubrovnik osjetio sam onu atmosferu ’80.-ih i ’90.-ih u Irskoj, taj osjećaj zajedništva. Iako se i ovdje radi puno, lakše se postiže balans između obiteljskog života i posla. Znao sam da ću ovdje biti sretan.
Kažeš da si našao balans između posla i privatnog života, a radiš dva posla, vodiš bistro i stolarsku radionicu.
Uvijek sam teško radio, iz kuće sam pošao skroz mlad. Ironično je da i ovdje puno radim, ali jednom na dan skočim u more, i stalno se družim s ljudima. To je luksuz koji drugdje ne postoji. Moji baka i djed su sa zapadne obale Irske. Tamo sam provodio svoja ljeta, naučio ribati, gledati i uživati u moru. Obožavam more. Kad govorim o zajednici, evo primjer. U mom stolarskom poslu, kad mi treba pomoć, savjet ili veći strojevi, kolege mi izađu u susret, podržavaju me i drago im je da sam tu. Nije to nešto što se podrazumijeva.
Dolazeći iz velike obitelji, Matt je naime najstariji od petero djece, jako je vezan za roditelje, braću i sestre, a ne skriva oduševljenje odlukom svojih roditelja da se djelomično umirove upravo u Dubrovniku.
– Moji su roditelji kupili kuću u Orašcu. To je stara kuća kamena, stara 120 godina, imamo maslinik i dosta zemlje. Moj otac će u kolovozu napuniti 60. godina i planira se djelomično umiroviti i raditi u Irskoj 6 mjeseci, a onda pola godine u Orašcu uživati. Moja je kćer prvo unuče u obje naše obitelji i zato mi je jako drago da će roditelji biti tu pola godine kako bi se ona povezala i s irskim dijelom obitelji.
Živjeti u zidinama, tijekom ljeta posebno, nije baš lako, a s time se slaže i dubrovački Irac.
– Moja žena je iz Grada i ovdje je uvijek živjela. Meni su prekrasni otoci i okolicu, a čini mi se da je kratka je vožnja do Grada. Negdje u okolici, recimo u Zatonu, možeš imati vrt, mir, tišinu. U Gradu je to moguće samo zimi. U sezoni je naporno. Sve treba ručno prenijeti do auto i od auta, ako nađeš parking i ne zapneš u gužvi. Mi smo mladi, pa nam nije teško, ali starijima je to jako teško. Svim svojim starijim susjedima rekao sam da me zovu, ako im nešto treba prenijeti ili pomoći. Živjeti u zajednici je bogatstvo, koje nećete naći u trčanju za novcem.
I kakvi su planovi dalje?
–Da se mene pita imao bih puno djece i preselili bismo se negdje u okolicu, ali supruga je rekla da ja prvo izgradim kuću za svu tu djecu pa ćemo onda pričati. Zato tako puno radim, kroz smijeh odgovara Matt.
-Planiram raditi radionice s mladima učiti ih osnovnim vještinama stolarstva. Smatram da je Dubrovnik remek djelo majstora-obrtnika i da se premalo radi na promociji tih zanimanja. Potrudit ću se zainteresirati mlade za rad rukama. Mislim da ima puno načina kako možemo ovaj grad unaprijediti i održati ga živim.
