Dubrovačka karantena kojom smo postali uzor svijetu, nije djelo liječnika

Dubrovačka karantena nije djelo liječnika. Nju su utemeljili vlastelini-trgovci, vlasnici brodova, kao kompromis između prijedloga njihovih talijanskih liječnika (da potpuno izoliraju Grad) i ekonomsko-političke nužde, koja im je nalagala glasovati protiv potpunog prekidanja trgovine.

Napisala : prim. dr. sc. Ljiljana Betica Radić, spec. infektologije i ped. infektologije

Metodama karantene i izolacije koje datiraju još iz 14. stoljeća te primjenom osobne zaštitne opreme, svijet 21. stoljeća odgovorio je na prvi val pandemije novim virusom SARS-CoV-2. Zemlje koje imaju tradiciju javnoga zdravstva, kao što je Hrvatska, a ne one koje imaju najrazvijeniju medicinu, na čelu su zemalja koje danas uspješno vode bitku protiv korone.

U slučaju drugog vala velika su očekivanja od moderne medicine, poglavito u prevenciji cjepivom i učinkovitim lijekovima. Nikada ranije u povijesti nije čitava svjetska zajednica bila toliko fokusirana na istraživanja jedne bolesti, nikad prije znanstvena zajednica nije bila toliko povezana i radila interdisciplinarno; po prvi put je sva važna literatura vezi s COVID-19 besplatna i svima dostupna. Ono što je sigurno, odgovornost će i dalje biti na svakom pojedincu u poštivanju mjera odgovornog ponašanja.

Emergentne i reemergentne zarazne bolesti

Zarazne bolesti dio su nacionalne sigurnosti, a u Hrvatskoj su regulirane Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 79/07, 113/08, 43/09, 130/17 i 114/18) i posljednjim izmjenama i dopunama (NN 47/2020 od 17.04.2020.). Zakonom je određen Program mjera zaštite pučanstva od zaraznih bolesti (opće, posebne, sigurnosne i ostale). Karantena, kao sustav protuepidemijskih mjera, pripada sigurnosnim mjerama za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti i sastoji se u ograničenju slobode kretanja te u provođenju zdravstvenih pregleda tijekom trajanja karantene. U karantenu se stavljaju osobe za koje se utvrdi ili posumnja da su bile u neposrednom dodiru s oboljelim osobama ili s osobama za koje postoji sumnja da su oboljele.

Sredinom 20. stoljeća, otkrićem antibiotika i rutinskim cijepljenjem, karantena je gotovo postala stvar prošlosti. Cijepljenje je, bez sumnje, najučinkovitija preventivna mjera zaštite pojedinaca i populacije protiv zaraznih bolesti. Bioterorizam i novonastale bolesti danas obnavljaju stare običaje.

Sve kulture imaju “svoju” dominantnu bolest. Rani srednji vijek borio se s leprom, poslije dominantno kugom; industrijska revolucija bila je doba tuberkuloze; kraj 20. stoljeća „kuga 20. stoljeća“ AIDS. Mi danas živimo u dobu raka, kardiovaskularnih bolesti i psihičkih poremećaja, ali isto tako u dobu prijetnji od bioterorizma i emergentnih i reemergentnih bolesti.

Unatoč upozoravajućim rastućim trendovima prethodnih emergentnih i reemergentnih bolesti, aktualni emergentni COVID-19 potpuno je iznenadio svijet i upleo se u sve društvene slojeve. Na prvo mjesto stavljeno je suzbijanje epidemije i spašavanje ljudskih života, dok se približavanjem kraja zdravstvene krize javljaju gospodarska pitanja.¹

Ratovi ili bolesti koje su promijenile svijet

Povijest određuju velike bitke, premda arhivski podaci pokazuju kako su za to odgovorne bolesti. Da Irwin Sherman danas piše knjigu o 12 bolesti koje su promijenile svijet, u kojoj opisuje velike boginje, tuberkulozu, sifilis, AIDS, influencu, kugu, koleru, malariju, žutu groznicu, dvije neinfektivne bolesti (hemofiliju i porfiriju) i bolesti biljaka – krumpirova plijesan „Velika Irska glad“, neminovno bi tom popisu dodao COVID-19, i to možda na prvo mjesto, uz kugu.²

U 21. stoljeću postala je Kina, odnosno provincija Hubei i njen glavni grad Wuhan, epicentrom nove zarazne bolesti COVID-19 u prosincu 2019. Prvi potvrđeni slučaj u Hrvatskoj zabilježen je 25. veljače 2020. Svjetska zdravstvena organizacija službeno je proglasila pandemiju 11. ožujka 2020.

Razdoblje srednjeg vijeka, koje počinje padom Zapadnog Rimskog Carstva 476. pa traje do Kolumbova otkrića Amerike 1492., obilježeno je, između ostalog, poznatim epidemijama kuge. Posebice je poznata velika epidemija kuge u 14. stoljeću (1347.-1351.), nazvana „crna smrt“ , koja je drugi od tri epidemijska vala i koja se proširila Europom s Istoka, vjerojatno iz Kine, izazvala pomor nezapamćenih razmjera i pokosila četvrtinu tadašnjeg stanovništva. Prema arhivskim podacima kuga ili, kako se u starim spisima navodi, peste, pestilenza, mortalitas, male contagiosa, ili malatia, u Dubrovnik je stigla 1348.^{3, 4} Različite su procjene umrlih, od 1000 do 10 000 umrlih pa i više, a umrlo je između 110 do 273 patricija.^{5, 6}

Srednjovjekovna medicina temeljila se na hipokratovskoj humoralno-mijazmatskoj doktrini koja se održala do početka 19. stoljeća, a liječenjem su se bavili ljudi raznih zanimanja, za razliku od drugih zanata. Prema humoralnoj teoriji, zdravlje ovisi o ravnoteži četiriju životnih sokova ili „humora“: crna i žuta žuč, flegma (sluz) i krv, koja se može postići i pravilnom prehranom, biljnim pripravcima, puštanjem krvi i pijavicama. Mijazmatska medicina tražila je uzroke bolesti u lošem utjecaju zraka, vode, truleži i raznih štetnih isparivanja “mijazmi” na zdravlje. U slučaju bolesti tražila se pomoć svetaca. 200 godina Križarskih ratova od 1095. do 1291. utjecalo je na razvoj europske trgovine s Istokom i donijelo promjene na starom kontinentu zbog boljeg upoznavanja Zapada s kulturom Istoka, posebice s arapskom i grčkom kulturom. Napredak u medicinskim spoznajama 12. stoljeća prijevodi su arapskih rukopisa kao i osnivanje prvih sveučilišta u 13. stoljeću. Avicenin Kanon medicine koji je napisan 1030. objedinio je islamsku, starogrčku i starorimsku medicinu s elementima Ajurvede i postao pisanim djelom na kojem se temeljilo medicinsko obrazovanje u Europi onoga doba.

Dubrovačka republika u doba kuge

Gospodarski i kulturni procvat u Dubrovačkoj republici rezultat je povoljnog zemljovidnog položaja na razmeđu zapadnog i istočnog Sredozemlja, razvijenog pomorstva i prevlasti na morima, trgovačke veze sa zemljama razvijene kulture i republikanske države temeljene na zakonu i građanskim pravima.

Povijest zdravstvene kulture nekadašnje Dubrovačke republike bogata je kao i cjelokupna dubrovačka gospodarska, kulturna i znanstvena baština, o čemu svjedoče brojni dokumenti pohranjeni u Državnom arhivu u Dubrovniku, u Palači Sponza. Državni arhiv jedan je od najbolje sačuvanih arhiva za proučavanje srednjovjekovne prošlosti, uključujući dokumente za proučavanje zdravstvenih prilika u Dubrovniku. Statut iz 1272. jedan je od najstarijih pravnih dokumenata u Hrvatskoj i sadrži niz odredaba koje se tiču medicine i općenito kvalitete života dubrovačkih stanovnika. Iz arhivskih dokumenata saznajemo da je 1336. bilo zabranjeno držati životinje u gradu, 1407. određeno je da se sve ulice popločaju, 1415. zaposlen je prvi čistač ulica, od 1407. do 1436. uveden je sustav odvodnje otpadnih voda, 1436. konstruiran je 20 km dug vodovod. Dubrovačka republika bila je vrlo inventivna glede zakona i javnih institucija, 1301. uvedena je medicinska služba, 1317. ljekarna, 1347. starački dom, 1377. donesena je uredba o karanteni, 1390. ustanovljena je stalna zdravstvena služba, 1418. ukinuto je ropstvo, 1432. osnovano je nahodište, u državnom skladištu čuvale su se rezerve žitarica i grahorica. Godine 1357. i 1380. u Dubrovniku je obavljen prvi popis stanovništva (onaj prvi u ratne svrhe), koji je ujedno i najstariji popis stanovništva kod nas uopće.⁷ Proširuju se konzulati Dubrovačke republike na Mediteranu i Balkanu. Čak je i u proizvodnji oružja Dubrovnik postao središtem.

Dubrovačka republika je vrlo rano zapošljavala liječnike strance na određeni rok, koji su bili na raspolaganju svim građanima, a mogli su savjetovati i vijeća, ali nisu sudjelovali u vlasti. Sveučilišno obrazovani liječnici bili su opterećeni humoralno-mijazmatskom teorijom bolesti pa kugu nisu smatrali svojom nadležnosti. Pučka medicina temeljila se na liječenju ljekovitim biljem. Tako su nakon prvih epidemija kuge 1348., gradske vlasti u mnogim mjestima uvodile mjere sukladno klasičnim teorijama „mijazmatske medicine“. Pokušavali su očistiti zrak paljenjem slatko-mirisnog bilja, škropili kuće octom i ružinom vodom, provodili mjere pojačanog čišćenja, uklanjali uginule životinje i ljudske otpade. Ove mjere poboljšale su sanitarne uvjete u gradovima, ali su malo učinile na prevenciji epidemije kuge. U slučaju bolesti često se tražila pomoć svetaca. Zavjetna tradicija i kult Sv. Vlaha samo su neki primjeri religijske medicinske tradicije. Crkva sv. Vlaha posvećena je zaštitniku Dubrovnika sv.Vlahu, njegov blagoslov imao je moć protiv bolesti grla, a “grličanje“ kao religijska medicinska tradicija prisutna je i danas.^{8, 9, 10, 11, 12} Zbog strateškog položaja, Grad je bio trajno izložen epidemijama kužnih bolesti; Leprozarij za bolesne u Dubrovniku, spomenut u statutu iz 1272., bio je smješten izvan zidina.¹³

Stari Dubrovčani empirijski su poznavali osobitosti plućnog i bubonskog oblika kuge i bili svjesni njene izrazite zaraznosti. Osim toga, Dubrovčani u to vrijeme razmišljaju o kontagiju kao uzroku zaraznih bolesti te imenuju specijalistu za kugu, »medicus pestis«.^{4, 14} Svi liječnici i kirurzi nazočni u Dubrovniku 1348. umrli su tijekom epidemije. Kroničar Dinko Ragnina piše: „Bilo je to jako zarazno, nije bilo nikakvog lijeka i svi su poumirali, kada su ljudi vidjeli da ih liječnici ne mogu obraniti, građani su odlučili napustiti grad i pročistiti zrak vatrom.“ Stari Dubrovčani znali su da je tadašnja medicinska doktrina uzaludna.^{15, 16}

Dubrovčani su nastojali predvidjeti mogući izvor i smjer kretanja zaraze. Dubrovački poklisari, dragomani, župnici župa Trebinjskomrkanske biskupije, kuriri, trgovci domaći i strani, vojnici i stražari na granici izvještavali su o zdravstvenom stanju u susjedstvu, kao i daljim područjima, npr. u sjevernoj Africi. U razgranatu obavještajnu mrežu bili su uključeni svi povjerljivi dubrovački građani, a zdravstveni službenici, kacamorti, vijesti su prenosili Senatu.¹⁷ Poznato je kako je kuga harala stotinama godina, nije se znao uzrok, prekretnica u medicini dogodila se tek krajem 16. stoljeća, 1590., kada je Zacharius Jensen izradio prvi mikroskop i zahvaljujući tome Antoni Van Leeuwenhoek otkrio prve mikroorganizme 1676., a Alexandre Yersin tek je 1894. dokazao bakteriju Yersiniju pestis kao uzročnika kuge. Dubrovačka republika živjela je od trgovine i najvažniji cilj je bio spriječiti širenje kuge bez ometanja slobodne trgovine. Onovremena medicina i liječnici nisu ponudili spasonosno rješenje.

Prva karantenska uredba na svijetu – izum Dubrovačke republike

Principi uvođenja karantene koji vrijede i danas sadržani su u uredbi Velikog vijeća Dubrovačke republike od 27. srpnja 1377. kada je od 47 nazočnih članova, Veliko vijeće odlučilo (s 34 glasa) zabraniti došljacima iz kužnih krajeva ulaz u grad Raguzu (Dubrovnik) ili njegovu okolicu, ako nisu prethodno proveli vrijeme u izolaciji na otoku Mrkanu ili u Cavtatu.

Dubrovačka karantena nije djelo liječnika. Nju su utemeljili vlastelini-trgovci, vlasnici brodova, kao kompromis između prijedloga njihovih talijanskih liječnika (da potpuno izoliraju Grad) i ekonomsko-političke nužde, koja im je nalagala glasovati protiv potpunog prekidanja trgovine.

U karantenskoj uredbi posebice zadivljuje kvalitativni konceptualni napredak u osmišljavanju izolacije za one koji mogu biti zaraženi, ali još ne pokazuju nikakve simptome bolesti. Ova protuepidemijska mjera ulijevala je sigurnost u trgovačkom poslovanju trgovcima, brodarima, pomorcima, ali i svim putnicima, čime su Dubrovčani podigli ugled, a time i vrijednost robe. Prema riječima akademika Grmeka, karantenska uredba jedna je od najvećih postignuća srednjovjekovne medicine.

Uredba o karanteni upisana je u „Zelenu knjigu“ ili „Liber viridis“ (c.49 fol. 78) pod nazivom: “Veniens de locis pestiferis non intret Ragusinum vel districtum” (“zabranjuje se došljacima iz kužnih krajeva da uđu u Dubrovnik i njegovu okolicu”) i čuva se u Državnom arhivu u Dubrovniku u palači Sponza.¹⁸

Time je Dubrovnik postao prvim gradom u svijetu koji je uveo karantenu bez prekida trgovine. Prije ulaska u Grad, došljaci iz kužnih krajeva trebali su provesti 30 dana u nadziranim izoliranim prostorima, kako bi se utvrdilo je li osoba razvila simptome bolesti. Prva karantena, koja je zapravo bila trentena, produljila se na karantenu u trajanju od 40 dana. Danas je najdulja karantena u trajanju od 21 dan za Ebolu. Poznato je da su članovi posade Apollo 11, nakon povratka sa spektakularne misije odlaska na Mjesec 20. srpnja 1969. bili 21 dan u karanteni, koja se prakticirala još za dvije misije: Apollo 12 i 14, sve dok nije utvrđeno da na Mjesecu nema života.

Godine 1397. uslijedila je nova uredba protiv onih koji dolaze iz krajeva zahvaćenih kugom – De ordinibus contra eos qui veniunt de locis pestiferis anno 1397 factis. Uredbom se utvrdilo trajanje i mjesto karantene, odredile kazne za kršitelje te naredilo Malom vijeću imenovati tri zdravstvena službenika iz redova vlastele za nadzor provođenja spomenutih mjera. Za osobu za koju bi se utvrdilo da širi kugu u Gradu bile su predviđene visoke novčane kazne: od petsto perpera za vlastelina, a sto perpera za pučanina, teška tjelesna kazna, tamnica, uključujući i smrtnu kaznu.¹⁹ Karantenu su morali proći i došljaci i dubrovački građani za koje se sumnjalo da su oboljeli ili došli u kontakt s dokazanim izvorom bolesti.

Godine 1390. ustanovljena je zdravstvena služba kako bi se osiguralo provođenje zdravstvenih mjera i karantene. Zdravstveni službenici nazivali su se venecijanskim imenom “officiales cazzamortuorum”, u popularnom govoru kacamorti ili kačamorti. Izabirani su isključivo među aristokratima, nisu mogli odbiti ovu tešku i opasnu službu koju su morali obavljati cijelu godinu, ako bi preživjeli tako dugo.^{20, 21}

Prva karantena je osnovana blizu Cavtata na otocima Mrkan, Bobara i Supetar, a prvi zidani objekt bio je Samostan sv. Marije na Mljetu 1397., gdje se vršilo temeljito raskuživanje ljudi i tereta koji su dolazili iz zaraženih krajeva.

Karantena je 1430. premještena na Danče, kasnije na otok Lokrum, preko puta stare gradske luke, a konačno je 1590. donesena odluka o gradnji velikog lazareta na Pločama, blizu istočnih vrata od Grada, koji se počeo graditi tek 1627. Predstavlja kompleks od 8 zgrada i 5 prostranih dvorišta sa zasebnim ulazom, nazvan „Lazareti“. Lazareti su spadali u nadležnost Zdravstvenoga magistrata sastavljenog od petorice vlastelina (Officiali alla Sanità) koji su propisivali praktične mjere protiv širenja zaraznih bolesti. Upravljanje Lazaretima bilo je povjereno kapetanu Lazareta i njegovu zamjeniku, koji su tu, zajedno s pomoćnim osobljem, morali stanovati za trajanja mandata. S obzirom na iznimnu gospodarsku i stratešku važnost Lazareta za Dubrovnik, sklop je tijekom čitavoga razdoblja trajanja Dubrovačke republike bio dobro i redovito održavan iz državnih sredstava.²² Posljednji građevni zahvat na kompleksu završen je 2018. u okviru projekta Lazareti, kreativna četvrt Dubrovnika, sufinanciranog iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Arheološka otkrića tijekom građevinske obnove i novi istraživački rezultati objedinjeni su u monografiji Lazareti u Dubrovniku – Početak karantenske službe u Europi.²³

De Diversis u svom opisu slavnoga grada Dubrovnika navodi; „onaj koji dolazi iz okuženoga grada ili mjesta, ma tko bio, ne može ući u Dubrovnik, niti ga se pripušta bilo kamo na područje podvrgnuto Dubrovčanima i ne smije ljubiti prijatelje i rođake niti se s njima rukovati“.¹⁶

Karantena je negativno utjecala na trgovinu od koje je grad Dubrovnik živio. Ipak mjere protiv epidemije koje su donijeli Dubrovčani bile su ekonomski podnošljivije, za razliku od venecijanskih i milanskih mjera. Tako je Venecija u doba kuge zabranjivala ulaz svim brodovima u lagunu, a Milansko vojvodstvo je provodilo stroge i okrutne mjere kućnog pritvora i zazidavanja oboljelih. Provedbe odredbi o karanteni postale su okosnica u razvoju međunarodne pomorske protuepidemijske službe. Potaknule su ujedno osnivanje i izgradnju izolacijskih lazareta u vodećim mediteranskim gradovima poput Venecije (1423.) i Genove (1467.). Primjer Dubrovnika slijedili su i drugi lučki gradovi u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i drugdje. Bio je to i uzor za kasnije karantenske mjere na kopnu.

Dugo je trebalo da se otkrije prava istina o osnivanju prve karantene u Dubrovniku zbog određenih propusta u medicinsko-povijesnoj literaturi 19. stoljeća. Posebnu zahvalnost dugujemo enciklopedistu, akademiku Grmeku, koji je godinama proučavao Dubrovačku karantenu i čiji su zadnji eseji zauvijek odagnali sumnje i nedoumice o karanteni u medicinsko povijesnoj literaturi.24 Knjige Zlate Blažina Tomić i Vesne Blažina o utemeljenju i razvoju zdravstvene službe u Dubrovniku predstavljaju nesumnjiv doprinos proučavanju uloge Dubrovnika u sustavu razvoja protukužnih mjera.^{12, 25}

Prilog svjetskoj potvrdi statusa prvijenca za dubrovačku karantenu je i fotografija akvarela nepoznatog autora Stare gradske luke u Dubrovniku s kompleksom zgrada „Lazareti“ iz 18. st. na naslovnici svjetski najpoznatijeg infektološkog časopisa Emerging Infectious Diseases iz siječnja 2002., posredstvom prof. dr. sc. Arijane Tambić Andrašević.²⁶

Ideja i prvi uspješni eksperiment karantene pojavio se u Dubrovniku. Dubrovnik je definitivno povijesni i konceptualni lider, ne samo u proglašavanju karantene 1377., već i uspostavi trajne medicinske službe 1390. Najstarija protuepidemijska mjera Dubrovačke republike – karantena, bez sumnje je najvažniji doprinos Hrvata srednjovjekovnoj svjetskoj zdravstvenoj baštini.^{24, 27}

Osobna zaštitna oprema – od doktora smrti do skafandera

Prema arhivskim podacima liječnici su često obolijevali i umirali pa je uloga njihovih odijela imala protektivnu ulogu. Poznate ilustracije kultnih maski kužnih doktora s kljunom, tzv. „Doktor smrti“ („Plaque doctor), najznačajniji je simbol „Crne smrti“. Maske s kljunom bile su ispunjene mješavinom aromatičnih biljaka kako bi prevenirale udisanje okuženog “lošeg zraka”, što se u ono doba smatralo razlogom za širenje bolesti. Unaprijeđeno odijelo u stilu “zaogrnut od glave do pete” s kabanicom, rukavicama i čizmama osmislio je liječnik francuskoga kralja Luja XIII. Charles de Lorme 1619. Doktori su nosili dugi štap koji im je pomagao u liječenju bez dodirivanja pacijenta.^{28, 29}

Kultna odijela srednjeg vijeka konceptualno su usporediva s osobnom zaštitom opremom – skafanderima 21. stoljeća. U cilju osobne zaštite još od epidemije Ebole do aktualne korona pandemije liječnici koriste posebnu odjeću, masku, zaštitne naočale, rukavice te pokrivalo za glavu i stopala.³⁰

Program Svjetske zdravstvene organizacije „Jedno zdravlje“

Klimatske promjene, velik broj stanovnika i intenzivna globalizacija u trgovini, putovanjima i migracijama dominantno su oblikovali 21. stoljeće. Sve to utječe na zdravlje stanovništva i povećava rizik od zaraznih bolesti. Moramo biti svjesni toga kako je čovjek u dramatičnim razmjerima promijenio okoliš u ekološkom smislu i svojim aktivnostima pridonio izbijanju mnogih novih bolesti, posebice onih koje se prenose sa životinja na ljude. U posljednja tri desetljeća broj emergentnih i re-emergentnih bolesti raste. Više od 70 % ovih infekcija su zoonoze, čiji su uzročnici većinom virusi West Nile, chikungunya, dengue, Ebola, Usutu, Zika, influenca, SARS-CoV, MERS-CoV, virus hepatitisa E, aktualna pandemija SARS-CoV-2, ali i brojni drugi virusi, bakterije te paraziti. Zbog posljedica današnjega modernog načina života i klimatskih promjena, trendovi pojave novih, kao i širenje postojećih emergentnih i re-emergentnih zoonoza, neminovno će se nastaviti. Izazovi današnjice vezane su za unapređenje zdravlja i dobrobiti svih živih bića, uključujući i kvalitetu našeg okoliša. Međuovisnost zdravlja ljudi, zdravlja životinja i kvaliteta okoliša dokazana je i predstavlja središte filozofije jedinstvenog zdravlja, programa Svjetske zdravstvene organizacije pod nazivom „Jedno zdravlje“ (engl. „One Health“). Intersektorska suradnja humane i veterinarske medicine, nadzor nad mikrobiologijom okoliša i proizvodnjom hrane usmjereni su na unapređenje i poboljšanje zajedničkog zdravlja.¹

LITERATURA:

1. European Centre for Disease Prevention and Control. Towards One Health preparedness. Stockholm: ECDC; 2018.
2. Sherman IW. Twelve diseases that changed our world. John Wiley & Sons; 2007 Aug 1.
3. Blažina-Tomić Z. Kacamorti i kuga. Utemeljenje i razvoj zdravstvene službe u Dubrovniku. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2007: 18, bilješka 23.
4. Jeren T. Povijest razvoja infektološke službe na tlu Hrvatske. Infektološki glasnik. 2005;25(3):125-130.
5. Vekarić N. Broj stanovnika Dubrovačke Republike u 15., 16., i 17. stoljeću. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku. 1991;29.
6. Krivošić S. Stanovništvo Dubrovnika i demografske promjene u prošlosti, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Dubrovnik 1990;24(1):278-279.
7. Šundrica Z. Popis stanovništva Dubrovačke Republike iz 1673/1674. godine, Arhivski vjesnik, II sv.2, Zagreb 1959, str 419.
8. Borovečki A, Lang S. Povijesno-medicinski vodič kroz medicinu starog Dubrovnika. Škola narodnog zdravlja ”Andrija Štampar” Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb. 2001.
9. Statut grada Dubrovnika sastavljen 1272. Urednici Ante Šoljić, Zdravko Šundrica i Ivo Veselić. Dubrovnik: Državni arhiv u Dubrovniku, 2002: VI, 56: 361.
10. Jeremić R, Tadić J. Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika. Centralni higijenski zavod; 1938(1): 116–119.
11. Bakić J. Dubrovnik-grad najvrjednije higijensko sanitarne hrvatske i svjetske baštine. Hrvatski časopis za javno zdravstvo. 2006 Jul 7; Vol 2. Broj 7.
12. Blažina Tomić Z. Kacamorti i kuga: utemeljenje i razvoj zdravstvene službe u Dubrovniku. Zagreb, Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2007: 85–111.
13. Bakija‐Konsuo A, Mulić R. The history of leprosy in Dubrovnik: an overview. International journal of dermatology. 2011 Nov;50(11):1428-31.
14. Kralj-Brassard R. Grad i kuga: Dubrovnik 1691. godine. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku. 2016;(54/1):115-170.
15. Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina, Zagreb, JAZU, 1883: 227–228.
16. De Diversis F. Opis slavnog grada Dubrovnika. (Predgovor, transkripcija i prijevod s latinskoga: Z. Janeković-Römer), Zagreb, 2004.
17. Blažina-Tomić Z. Kacamorti i kuga: utemeljenje i razvoj zdravstvene službe u Dubrovniku. Zagreb, Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2007: 113-114.
18. Zelena knjiga (Liber viridis), cap. 49, fol. 78, god. 1377., Dubrovnik, 27. srpnja 1377. god., Državni arhiv u Dubrovniku, Sig. 21.1/11a.
19. Ravančić G. Crna smrt 1348.-1349. u Dubrovniku: srednjevjekovni grad i doživljaj epidemije (doktorska disertacija)
20. Blažina-Tomić Z. Kacamorti i kuga: utemeljenje i razvoj zdravstvene službe u Dubrovniku. Zagreb, Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2007:118–145, 163–201.
21. Blažina-Tomić Z. Kacamorti i kuga: utemeljenje i razvoj zdravstvene službe u Dubrovniku. Zagreb, Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2007: 85–111.
22. Baće A, Viđen I. Lazareti na Pločama od pada Dubrovačke Republike do danas (1808.-2013.). Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam. 2013; 23;21(2 (46)):326-39.
23. Milošević A. Dubrovačke karantene i lazareti u: monografija LAZARETI U DUBROVNIKU, Početak karantenske službe u Europi/ Milošević, Ante (ur). Dubrovnik: Zavod za obnovu Dubrovnika, 2018. str. 167-202.
24. Grmek MD. Pojam infekcije u starom i srednjem vijeku, drevne socijalne mjere protiv zaraznih bolesti i osnivanje prve karantene u Dubrovniku (1377). Rad JAZU (knjiga 384) Zagreb:JAZU 1980: 9-55.
25. Blažina-Tomić Z, Blažina V. Expelling the Plague. The Health Office and the Implementation of Quarantine in Dubrovnik, 1377-1533. Montreal-Kingston-London-Ithaca: McGill-Queen’s University Press, 2015.
26. Tambic-Andrašević A. The Old Port of Dubrovnik (watercolor, 18th century) anonymous.(About the Cover). Emerging Infectious Diseases. 2002 Jan 1;8(1):110-1.
27. Grmek MD. Doprinos hrvatskih liječnika medicinskim znanostima u svijetu. Med Vjes 1995; 27 (1-2):33-41.
28. G. L. T., THE PLAGUE DOCTOR, Journal of the History of Medicine and Allied Sciences, Volume XX, Issue 3, July 1965, Page 276, https://doi.org/10.1093/jhmas/XX.3.276.
29. Cipolla, Carlo M. (1977). “The Medieval City”. In Miskimin, Harry A. (ed.). A Plague Doctor. Yale University Press; 1977: 65–72. ISBN 978-0-300-02081-6.
30. European Centre for Disease Prevention and Control. Personal protective equipment (PPE) needs in healthcare settings for the care of patients with suspected or confirmed 2019-nCoV. ECDC: Stockholm; 2020.

Tekst je objavljen u Liječničkim novinama iz srpnja 2020. pod nazivom “NA VALOVIMA 14. i 21. STOLJEĆA : Dubrovačka karantena – najvažniji doprinos Hrvata srednjovjekovnoj svjetskoj zdravstvenoj baštini