Život u korona karanteni nadahnuo je i inspirirao našu blogericu iz Grada da nam pošalje svoje briljantne eRaguzarije.
#hodživotabyBBB
Učinim đir, po preporuci Nacionalnog Stožera Civilna zaštite, sama, često do Sv Jakova. S prvim gradskim zvonima. Teško još uvijek pomičem svoje radoholičarske ure kad se dižem, budna sam jako rano i s prvim svjetlom dana za mene više nema sna. Imala sam, bome, dosta saveznika za tu prvu ranojutarnju kafu, sad smo na ranojutarnjim porukama.
Ova je pošast dušu dala onima koji spavaju do podne i u stanju su prespavat pola života. Meni je u svakom danu falilo vazda par ura. Sve što bih sad voljela je prespavat barem do 1.6. ili da mi se teleportirat u ovo doba dogodine.
Ima nešto zloslutno u toj nedjelji od potresa. I ovaj put bila je nedjelja. Oplakala sam svaki korak do Svetog Jakova, ne vjerujući svojim očima gledajući slike užasa. Piši, zovi, pitaj. Kad sam čula i vidjela da su svi vanka počela sam hiperventilirat. Može li gore…
Dokrajčila me fotka mama i beba ispred Petrove. Strah i neizvjesnost donošenja svakog novog i, to bolno učimo na ovoj lekciji, tako krhkog života na ovaj svijet pretvarali su se u potpunu agoniju.
Taj drhtaj i nemir koje duboko u sebi nose mame dio su sreće, pa ih sreća utiša, zagrli, smiri. Na toj su fotki svi pogledi zabrinutih majki tražili nešto za što će se držati. U tom trenutku nije bilo mira ni utjehe čak ni u toj sreći.
A onda je pao snijeg. Utonuo je još dublje u tišinu već dovoljno tih glavni grad, kao da mu je na tren stalo svako srce. Jedini otkucaji koji su se jače čuli, jedini tragovi stopa u snijegu bili su oni Bad blue boysa. Tragovi ne onog deklarativnog nego ultimativnog hoda za život. Svijet je meni već to jutro postao opet divno mjesto za život, a Bad blue dečki neponovljivo najbolji. I nebo iznad moga Grada i oko njega more bili su njihove boje.
#nedjeljaCvijetnica
Dobila sam palmicu iz Župe, lijepo ispletenu, grančicu masline s obližnjeg otoka, našla neku vestu s cvjetnim motivom, namjestila turban na glavu zbog izrasta, navonjicala se, izašla sa zvonima i imađinala da će mi u điru oko Gospe, oko Sv Vlaha i do Franjevaca bit blagoslovljeno. Baš me dobro ispuhalo, na grupama info da ima blagoslov on line, ja sam se odlučila za ovaj on air…
#vizionarskaApartmanizacija
Ne postoji veći grad-vizionar od našeg kad je u pitanju dodatni prostor za separaciju i izolaciju. Količina jedinica dubrovačkog Odjela za mentalno zdravlje-apartmana, dostatna je za ovu, a u postupku smo osiguravanja dodatnih izolacijskih smještajnih kapaciteta i za (nedajbože) neke buduće pandemije. Novonastala situacija nagnala nas je da mijenjamo i terminologiju, apartmani su postali izolacijske jedinice (ne više smještajne ) i to ne bilo kakve, izolacijske su to jedinice s tri, četri i pet zvjezdica.
Izbor lokacija i pogleda na Grad i oko njega isto je takav, prigodan i šarolik. U drugim gradovima opremaju Arene, sportske dvorane (nemamo) koncertne dvorane (isto), grade pomoćne bolnice (mi nemamo više prostora) podižu šatore u parkovima i na livadama (nemamo), popunjaju krevetima kongresne centre (nemamo), ali smo zato vizionarski napravili toliko apartmana da bismo (barem mi odrasli ) sad mogli biti po jedan u svakom.
Naime, taj relativno mali broj oboljelih govori isto tako u prilog teoriji vizionarske apartmanizacije. Osim toga sve ovo što nemamo implicira okupljanje velikog broja ljudi i upitne socijalne konatke pa i to spada pod vizionarsko pomanjkanje strategija i projekata. No, nota bene, ne služe ti apartmani samo za samoizolaciju ili lakše slučajeve oboljelih od Covid a 19, već je to najbolji primjer difuznog odjela za mentalno zdravlje prosječno četveročlane obitelji unutar koje se svaki član može povući u svoje apartmanske odaje kad zagusti u međuljudskim odnosima i iscuri tako dugo iskušavano strpljenje. Čini se da će poslužiti i odolijevanju sljedećem vremenskom periodu za koji Vakula prognozira pretežno sunčani status, pa će za zadržavanje Dubrovčana unutar zidina i zidova biti nužno zamračivanje i povlačenje u izolacijske jedinice.
Sloboda u doba Covid a 19 nedostižna je kategorija za sve one bez apartmana. Ko god je i garažu u njega pretvorio sad se divi sebi i providnosti koja ga je vodila u odluci da učini apartman od one garaže u kojoj samo što nije bilo mrtvih ljudi, a sad ga drži u životu.
Upitate li ga kako podnosi ovu zdravstvenu ugrozu i nemogućnost izlaska svaki će vam (drugi) stanovnik Dubrovnika odgovorit kao moja prijateljica : “Ajme, poludila bi da mi nema apartmana u Pilama..”
Često smo tamo na taračici, dva za dva, sad nam izgleda ko nogometno igralište. Zamutimo 3U1. Koji je sad 4U1, jer odmaknemo se od svih i od svega. 5U1 jer jedna drugoj služimo kao podrška i psihoterapija. Sad smo afitale od treće prijateljice i aparat Dolce gusto. Troppo lusso, ali mirita. Ona fuma, gleda u prazno, ja pijem kafu i gledam u Lovrjenac. Gledam u onu misao o slobodi uklesanu u kamen. Kategoriji koju ili uzimamo zdravo za gotovo ili ne prepoznajemo kad je imamo ili cijenimo tek kad je izgubimo.
Sloboda se sad mjeri u metrima. Kad se odmaknem od prijateljice na dva metra već sam skoro pala s tarace. Ali vrijedi, pa i najmanja taraca, balkon ili đardin, svakog centimetra. I vrijedi svaki minut koji nam tako prođe u ovo doba kad je svaki minut godina. I vrijedi svaki, pa i taj flash osjećaja slobode. Onima bez apartman neka je Sveti Vlaho na pomoći. Akonto mijenjana terminologije samo da vas avizam da mi u Dubrovniku imamo drugačiji hashtag: #ostaniuapartmanu
#DubrovačkaAgrarnaReforma
Nakon zatvaranja onih na otvorenome krenule su virtualne place, dostave s OPG-ova, ali i prodaja sadnica na sve strane … tko god ima bokun đardina, taracu s nekoliko velikih arli, svi se dali u poljoprivredu…. čupaju se leandre i divlji jasmin… naručuju se sadnice pomadora, tikvica, balančana.. neki ne znaju ni kako izgleda kopačica, kamoli kakva dobra motika ili freza…neki nemaju ni dva metra zemlje, ali nema odustajanja, ovo su vremena za uporne i snalažljive. Najveći je strah ipak od gladi.
Ne baš tako davno davali su se krediti za turističku konkurentnost pa su mnogi svoj dolac ili đardin sumanuto žrtvovali za (pretjeran) komod i luksuz da na 5 metara ili 5 minuta od mora svaki turist u Dubrovniku i njegovoj okolici ima svoj bazen. Tužila se meni često tako jedna moja prijateljica kako je veliki tramak taj bazen, išli su joj na živce i čempres i latice divnog i mirisnog jasmina, svakodnevno metla i škovacjera u rukama po dva puta dnevno.
Čujemo se često, a kako je krenulo s krizom i ona je počela naricat oko nedostatka zeleni, nema joj kopra za biži za Uskrs, da je uspjela posadit malo seleni u grastu, da imam li broj Pera s Brgata…
Govorim joj da je li čula za najnoviju dubrovačku agrarnu reformu, ljudi su kad su se otvorili Pevec i poljoprivredne apoteke počeli kupovat bulikan zemlje i zatrpavat bazene koji su nekad bili doci i đardini, pa će bit agrikulturne lasagne: red pomadora, red tikvica, red balančana…Ma nemoj mi reć?! bila je iznenađena, a ja joj govorim da se što prije organizira i krene i ona u dubrovački model agrarne reforme, možda krenu davat poticaje za pretvaranje bazena u poljoprivredno zemljište, a vodu koju je naumila potrošit za punit bazen neka potroši na zalijevanje ili navodnjavanje. Umjesto da potroši na klor, na tekuće će gnojivo.
Kap na kap, kap po kap, od mora đardina i baštine ostala je samo sol.
A hoće li iza ove pošasti ostat barem neka od inteligentnih rješenja u doba corone, svi su jako skeptični.
#radimoddoma
Kako bi bilo da ovi koji rade od doma tamo i ostanu. Pretpostavljam da se broj onih kojima su se otvorili uredi u zgradama za koje gradovi, županije, agencije, instituti i ministarstva plaćaju ogromne najamnine podudara s brojem viška zaposlenih u državnim službama, a koje sve upite i ine zahtjeve građana mogu rješavati on line umjesto da troše najam, grijanje, hlađenje, toplu vodu, wc papir i od sada dezificijente, uključujući rizik socijalnih kontakata.
Dakle, jednostavno, da se broj zaposlenih u gradovima, županijama, agencijama, institutima i ministarstvima (ispričavam se ako koga zaboravim) svedu na broj zaposlenih koji, strukom, vještinama i sposobnostima trebaju, a fizički i stanu po uredima u zgradama koje su vlasništvo gore navedenih. Sve drugo riješit će Mr Softver, a gore navedeni (minus višak) postat zaista operativan i učinkovit servis građanima.
Ukoliko će to bit legacy ovog virusa bit će to ultimativna realizacija one često spominjane: nije svako zlo za zlo. Bit će jako teško pronaći motivaciju i odolit povratku na staro u svemu.
#MOTOvacija
Često se sjetim novogodišnjih odbrojavanja i želja za ovu Novu pa me smrzne činjenica kako nam je počela. Ono odbrojavanje koje sam i sebi i drugima zamišljala… do nekih dragih ljudi i događaja, nekih ljepših i vedrijih dana, sada mi se svelo na kutiju moto keksa u kojoj ih ima 24.
Adventski kalendar s uvoznim čokoladicama zamijenila sam motovacijskim odbrojavanjem domaće proizvodnje.
Svako večer svečano uzmem jedan keks uz kikaru čaja da odbrojim još jedan dan, do 24, uvjeravajući se; kad pojedeš dvije kutije ovih keksa, sve će ovo proć. Svak ima nešto za što se mora uhvatiti, kad odgledam sve oskarovce koje sam propustila, sve serije za koje mi Mr Netflix stalno šalje preporuke i pita se zašto ne gledam, uz ritam čitanja knjige i broj stranica, svi će već nešto pronaći za što će se uhvatiti u ovom odbrojavanju…kojemu se samo broj dana ne zna, a načina je bulikan.
#genijalneprijateljice
Zasigurno vas žulja ili vam je iskočio pokoji disk u vratnoj kralježnici (ako nije uskoro će) od poruka koje dobijate, proslijeđujete i non stop trzate na audio dolazak sljedeće…ali zaista, urnebesnih uradaka ima, i u video i u narativnom izdanju, ljudi su pokrenuli sve u sebi i iz njih jednostavno izlazi neuništiv duh koji u bezizlaznim životnim situacijama pronalazi izlaze i kroz suze i kroz smijeh…
Kad smo kod neuništivih i nesalomljivih onda je to kategorija naših genijalnih prijateljica s kojima u viber i what s up grupnjacima dijelimo život…onih od srednje škole, one s drugima prezimenima, sve su to priče koje zajedno proživaljavamo i kroz koje se gradimo i učimo… a u doba corone nasmiju nas do suza…izbrojale smo koliko kučaka imamo sve skupa ako dođe do toga da vanka smijemo samo s njima… jučer se jednome prevrnuo usisač i pao na šapu.. piše dotična prijateljica:
“ pao usisač kučku po nozi, muž plače: što mu je? što mu je? zovi veterinara… A ja se pitam, tko je ovaj čovjek? Ja dvoje djece sama odgojila, naučila ih od hodanja do skijanja, nikad im ni sirup nije dao, a on sad plače za kučkom jer se udario u nogu, svašta će ova corona otkit…”
Druga se nadovezuje s fotkama muža u svim pozama na kauču s mačkom od kojega se miče, obojica na kauču… “ Mislim da vam je ovo dosta, a nema pojma u koju mu školu djeca idu…”
Ono što je doba corone samo potvrdilo je da je za muško zdravlje dobro da ima ženu, a za žene da imaju genijalne prijateljice. Ona s kojom hodam do Sv Jakova rekla je da ćemo nakon corone naprdit jedan katanac i nas dvije na ogradu na Boninovu. Nijedna priča o novom prezimenu nije poremetila neraskidivu vezu i sustav podrške baziran na dijeljenju emocija, problema, savjeta, ričeta, gluposti i snažnih verbalnih zagrljaja. Svaku kap alkohola u kući ispile smo nazdravljajući tom prijateljstvu.
#2m2m2m2m2m2m2m
Nešto govore da će otvarat peskarije i place, ali pod uvjetima i s razmakom od 2m.
Stalno ta 2 metra iskaču iz paštete. Pokušavam zamisliti cjelokupnu organizaciju života na 2 m. Zamišljam neki koncert je na Stradunu, dva metra mu ga dođe kad jedan do drugoga ispružimo ruke u razini ramena…sad zamislite ispred i iza sebe istu udaljenost, lijevo i desno od vas…a u ritmu neke dobre pjesme na koncertu možemo se ljuljat i micat samo koordinirano, svi dva koraka lijevo, svi dva koraka desno…kao u grupnoj koreografiji u plesnoj školi u Joza…sjećate se slike sleta, kad se budio istok i zapad, kad su se budili sjever i jug…ako se sjećate dana mladosti i sletova isto ste rizična skupina…
#CO VIDi19koNeVidi20
Vidimo li bližnje. Tko nas zaista vidi? Hoćemo li progledat? Vidimo li (se) kao pojedinci? Ili kao zajednica? Gledamo li kao zajednica u istom smjeru? Koji je pravi smjer? Jesmo li spremni na drugi, dugi i drugačiji smjer? COVID 19, kojega mnogi ne vide u 2020. Kao nevjerni Toma, ne vide dok njih ne dotakne.
#Sport Vili.
Njegov mentalni i stručni super sac iz kojeg na svakoj presici izvlači nepresušne zalihe strpljenja, fokusiranosti i pored ponekad optužujućih i uporno provocirajućih novinarskih pitanja koji u svemu i svuda insinuiraju krivce, s pitanjima koja zazivaju nered, greške, koja unose nemir, koja svakodnevno propitkuju bez pokrića rad i trud i protokole definirane iskustvom, znanjem i najboljim namjerama. Prestala sam gledat presice nakon prve Vilijeve faktografske rečenice.
Krunoslava sam već odavno okrunila i zbog njega iskopala Priručnike Zavoda za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar. Alemka je wonder women. Heroina. Zbog ovih ljudi najmanje što nam može bit je da nam je neugodno ako ne slušamo njihove preporuke, ali nije to za nas…nisu za nas ni placa ni aerodrom…
#velikipetakvelikaneodgovornost
Grupiranje po velikome mulu u Gružu. Ne bi da smo gladni. Samo naprijed ako hoćete dočekat Veliki petak kao najveće budale.
Nisu se ni na upozorenja policije htjeli pomaknut. Gradonačelnik je došao na poziv. Intervenirali i Civilna i vatrogasci.
Da pitaju Alemku ili Vilija sigurno bi im rekli da je bolje da jedu odojka, a ostanu doma. Bio bi to manji grijeh na Veliki petak od grupiranja uoči istoga.
#nemaribedoprasice
#vjerujAlemki
#slušajVilija
..tako i treba, ko je seljak treba i ostati seljak pa neka sadi tikvice u svoje bazene.