Obzirom na zahtjevnost studija medicine, zbilja je pomalo neobično da po okončanju tog fakulteta netko poželi još učiti, pa upiše jezike na Filozofskom fakultetu. I to kombinaciju: engleski, francuski. A upravo to je napravio dr. Tomislav Vlahinić, kojega, na svu sreću, obzirom na pomanjkanje zdravstvenog kadra, danas susrećemo kao specijalistu dermatologa u dubrovačkoj općoj bolnici. Da, dr. Vlahinić je u tom nekom “međuvremenu” uspio i specijalizirati dermatologiju.
Poprilično neobičan profesionalni put i sazrijevanje – komentiramo.
-Da, neki su mislili da sam hrabar, drugi da sam lud, ali od meni bitnih ljudi ipak sam nailazio na razumijevanje. Tada nisam bio spreman za bavljenje medicinom. U osnovnoj školi i gimnaziji bio sam odlikaš, podjednako odlično su mi išli manje – više svi predmeti, nisam kao neki, od rođenja znao da ću biti liječnik, osobito sam volio engleski i romanske jezike i da nisam nakon svega upisao i Filozofski, ne bih bio iskren prema sebi i uvijek bih žalio. A ne da mi nije bilo teško nakon Medicinskog fakulteta upisati još jedan faks, nego mi je bilo apsolutno predivno! Jezik je sredstvo komunikacije, a uranjanje u kulturu, književnost i filozofiju napisanu na “mojim jezicima” meni je bilo i ostalo neprocjenjivo zadovoljstvo.
S vremenom sam shvatio da ne moram birati između medicine i jezika, nego da sam jednostavno i liječnik i lingvist, ili kako bi jedna moja frendica rekla kad me zeza, romanodermatolog.
Danas Vas, na sreću, susrećemo u dubrovačkoj bolnici kao dermatologa. Kad ste specijalizirali, zašto ste se odlučili za dermatologiju?
-Dermatologija mi je takva kakva jest – misteriozna, nedovoljno istražena, neobična struka koja zahtijeva vizualnu inteligenciju, dobro znanje histologije, imunologije, onkologije, a često je i ogledalo zbivanja ispod kože – bila jedan od najdražih kolegija na faksu tako da nije bilo dileme kad sam saznao da se raspisuje natječaj za specijalizaciju. U tom trenutku radio sam kao obiteljski liječnik za Dom zdravlja.
Na svoju veliku sreću najveći dio specijalizacije proveo sam na Klinici na Šalati, u jednoj intelektualno stimulativnoj atmosferi, među zainteresiranim i ambicioznim kolegama istog ranga i profesorima koji su s nama nesebično dijelili znanje i poticali nas na razmišljanje, stalno usavršavanje, pisanje radova.
Tamo sam naučio kako se “gleda” i koliko dermatologija, kad je ispravno doživljena, može biti zanimljiva. Uz to je gospodska i elegantna struka. Ispalo je i bolje nego što sam mislio.
Što je bilo presudno da se “vratite” medicini, da odstažirate, po manjim sredinama i ambulantama, koliko vam je to značilo u smislu profesionalnog sazrijevanja i koliko je to, uostalom i dobro za mladog liječnika?
– Nikad nisam sasvim “otišao”. U nekom trenutku nakon što ste sve probali i sve vidjeli, jednostavno shvatite da je medicina najplemenitije zanimanje. I to je to!
A da mi je netko kad sam upisivao faks 2000. godine rekao da će mi rad u ambulantama po selima na početku svoje liječničke karijere ili sada po manjim, udaljenim mjestima u županiji za Ligu protiv raka biti jedno od najdražih radnih iskustava, tada im ne bih vjerovao.
Ljudi u manjim sredinama su neposredniji, “životniji” i za njihove probleme nekako imam više sluha. Svakome iz urbanih centara preporučio bih to iskustvo. Sve ta mjesta i ljude koje sam u njima sretao imaju posebno mjesto u mom srcu, ali nitko se neće naljutiti ako poseban pozdrav pošaljem Grudi i Blatu.
A kao što nikad nisam sasvim “otišao” iz svoje prve profesije, tako ni sada ne zanemarujem svoju drugu. Imam životne energije i nekako uspijem pronaći vremena za sve svoje interese.
Nakon specijalizacije u Zagrebu, vratili ste se u Dubrovnik, jeste li ikada dvojili oko toga kuda ćete i kamo? Osobito nakon otvaranja granica Europske unije?
-Lagao bih kad bih rekao da nisam. Mislim da je u svačijoj prirodi da razmišlja kako bi život izgledao negdje drugdje, ali nisam nikad preaktivno razmišljao o “bijegu”, a još manje nešto poduzimao po tom pitanju.
Osim za Dubrovnik, vezan sam za Zagreb naravno jer sam dugo živio gore. Od stranih zemalja, mentalitetom i kulturom, najbliži su mi Englezi pa mi utoliko otvorene granice Europske unije ništa ne znače.
Jedno vrijeme je dubrovačka bolnica, koliko mi je poznato, imala problema s ekipiranošću dermatološke službe, kako je sada stanje po tom pitanju?
-U bolnici nas je trenutno troje dermatologa, ja radim svaki dan, a dvoje dragih kolega koji rade sa mnom izmjenjuju se na dvotjednoj bazi tako da nas je uvijek dvoje u ambulanti. Jedan je kolega na specijalizaciji.
Koliko mi je poznato, dok sam bio na samom početku specijalizacije u Zagrebu, neko kratko vrijeme početkom 2018. godine u bolnici nije bilo dermatologa, ali vrlo brzo služba se ekipirala. Ne znam zašto u Gradu nažalost i dalje vlada uvjerenje da nema dermatologa u Bolnici. Kome to odgovara?!
S kojim vam se sve problemima ljudi najčešće obraćaju? Iz dosadašnjeg iskustva, što biste rekli, ima li puno slučajeva tumora i zloćudnih bolesti kože, te mogu li se svi zahvati po tom pitanju riješiti u našoj bolnici?
-Najčešći scenarij je da pacijent dođe jako anksiozan zbog kožne promjene na leđima koja mijenja boju, svrbi, ružno izgleda i mrvi se, a u velikoj većini slučajeva, na njihovu i moju radost, ispadne da je riječ o seborojičkoj keratozi, benignoj kožnoj izraslini.
Inače, dermatologija je ogromno područje i stvarno viđam svakakve dijagnoze, od atopijskog dermatitisa, preko psorijaze, kožnih karcinoma, alergijskih reakcija na lijekove, urtikarija, hidradenitisa, bolesti vlasišta i noktiju, do infektivnih bolesti kože i spolnih bolesti.
Srećem i neke rijetke bolesti, parapsorijaze, mastocitoze i autoimune kožne bolesti, koje su predmet mog znanstvenog interesa.
Od karcinoma, najčešće, gotovo na dnevnoj bazi, viđam bazocelularni karcinom koji je neusporedivo manji problem od melanoma. U 11 mjeseci koliko sam u bolnici, otkrio sam četiri melanoma, u ranoj fazi, s dosta dobrom prognozom. Jedna od pretraga neophodna u obradi pacijenata s novootkrivenim melanomom provodi se u Klinici u Splitu, sve ostalo rješava se u našoj bolnici.
Kako biste ocijenili timski rad u našoj bolnici i na koga ste vi kao služba najviše “oslonjeni”?
-Timski duh ocijenio bih najvišom ocjenom, nisam do sada imao bitnih problema u komunikaciji i suradnji s kolegama s drugih odjela. Najviše surađujem s pedijatricama, otorincima i onkolozima.
Što biste istaknuli kao najveće probleme našega zdravstva, iako se jako puno primjedaba može čuti, ipak će mnogi ljudi imati i brojne pohvale na rad liječnika…. što vi kao mladi čovjek mislite – bi li se mogle provesti relativno brze reforme da sustav bolje profunkcionira ili su potrebne dubinske reforme koje zahtijevaju puno dulje vrijeme provedbe?
-Ja sam fokusiran na rad svoje Službe, ne toliko na zdravstvo u cjelini. Mislim da je to zdrav stav i prvi korak u smjeru boljeg funkcioniranja cijelog sustava. Neophodno je imati dobar tim suradnika koji svi vole i znaju svoj posao, nužni su direktna komunikacija, dobra organizacija i jasna vizija, a kada sve to funkcionira, kao što je slučaj u mojoj službi, liste čekanja su kratke, medicinska usluga je dostupna, a pacijenti su zadovoljni.
