Dr. Ema Milović, 26.-godišnja mlada liječnica iz Jasenovca, sudbinu stanovnika Lastova i svih onih koji dođu na otok, dijeli od lanjskog siječnja, a čini se kako i svoju budućnost vidi u toj sredini, potvrđujući ono zlatno pravilo da “sve svoje svjetove u sebi nosimo”. Od sebe ne možemo pobjeći ni u velikim gradovima i urbanim sredinama, naše nemire ne može umiriti buka izvana, baš kao što ljudima raznolikih interesa mala sredina ne znači nužno krletku koja onemogućava let. Nakon gimnazije i diplome stečene na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, lanjskog 9. siječnja dr. Milović je preuzela ordinaciju obiteljske medicine na Lastovu. Ni trenutka, isticala je u prvim intervjuima, nije zdvajala oko pakiranja kovčega i odlaska na otok, čim je vidjela Facebook objavu svoje prethodnice, dr. Ružice Brešić.
A, kakvi su dojmovi danas? Nakon godinu i pol dana provedenih na otoku koji je udaljen, koji je i odsječen u nevremenima i vremenskim neprilikama… je li bilo situacija u kojima je pomislili – što mi je sve ovo trebalo?
-Rad na otoku je definitivno izazovan. Svaki dan je drugačiji, a posao je vrlo dinamičan. Zbog lokacijske udaljenosti prisiljen si biti „doktor za sve“, a ponekad čak i veterinar. Vremenske (ne)prilike često otežavaju rad, pogotovo u zimskom periodu. To su sve „normalne“ prepreke za rad na otoku. Situacija u kojima sam pomislila „što mi je ovo trebalo“ definitivno ima, ali to isto smatram dijelom čari rada na otoku. Nedostatak kopnenog puta pokušava se nadomjestiti zračnim prijevozom, no mišljenja sam da bi Lastovu bio neophodan i morski put namijenjen i prilagođen prijevozu pacijenata. Zbog specifičnosti lokacijske udaljenosti smatram da stanovnici otoka, a i njihovi gosti, imaju apsolutno pravo imati sve opcije transporta koje su moguće za put do većih bolničkih centara .
U svom, mislim prvom intervjuu, kad su Vas pitali što biste najviše željeli, rekli ste : još jednog kolegu liječnika. Je li Vam se želja uslišila?
-Da, želja mi je bila imati kolegu primarno jer smatram da ne može sva medicinska skrb ovisiti samo o jednom liječniku. U godinu i pol ovdje shvatila sam svoje granice i doživjela sam „burn out“ više puta. Mišljenja sam da je dobar liječnik onaj koji se zna pobrinuti za svoje mentalno i fizičko zdravlje kako bi što bolje mogao pomagati drugima. Kolega koji je trenutno na otoku je izvrstan mladi liječnik koji daje sve od sebe da pruži svima najbolju moguću uslugu. Jako sam zadovoljna jer imam kolegu na kojeg se mogu osloniti i s kojim odlično surađujem.
Kažu kako su otočani specifični, i pomalo “teški” ljudi koje formira ta izoliranost, usmjerenost jednih na druge… kako su Vas prihvatili, je li se Vama, kao djevojci s kopna bilo teško prilagoditi životu na otoku?
-Otok je država u malom. Nisam ljubitelj izjava kako su otočani teški ljudi. Ne mislim da su Lastovci teški, smatram da su to ljudi kao i bilo gdje drugdje – žive svoj život, pokušavaju napraviti najbolje od onoga što imaju. Otočani su iznimno radišni, vitalni i sposobni na prilagodbe koje nosi život na otoku. Vjerujem da se nekome tko se nađe na Lastovu krajem osmog mjeseca može učiniti da su teški, i sama sam krajem ljeta izmorena od preopterećenosti koju kratka, a intenzivna sezona na Lastovu donosi. Prilagodba mi nije teško pala, dolazim iz Jasenovca koji je mala općina koja broji sličan broj stanovnika, a nakon života u Zagrebu mir i manji broj ljudi mi je dobro došao.
Kako je opremljen vaš Dom zdravlja, s kojim najčešćim tegobama Vam se
otočani obraćaju, što je inače najveća boljka zdravstvenog sustava i usluge na Lastovu i kako to popraviti Ima li sluha od nadležnih ili se dosta obeća, a malo učini?
-Dom zdravlja je, po mom mišljenju, vrlo dobro opremljen. Odnedavno imamo ultrazvuk koji je uvelike olakšao odluke oko hitnih transporta. Boljke zdravstvenog sustava na Lastovu su jednake kao i u ostatku zemlje, uz dodatak udaljenosti. Nadležni imaju sluha za nedostatke koji se javljaju na otoku no primijetila sam da se dosta toga postiže najbolje kad si pomalo dosadan sa zahtjevima. Smatram da se u mojih godinu i pol ovdje učinilo mnogo. Imam još puno ideja te sam mišljenja da će se sve te ideje u nekom trenutku i ostvariti. Pa makar i polako, kako obično biva u otočkom životu.
Je li Vama, kao mladoj osobi, dosadno živjeti na otoku koji broji 600-tinjak duša…. što Vam nedostaje u društvenom životu?
-Život na otoku meni osobno nije dosadan, naravno to je subjektivan dojam jer sve ovisi o željama i potrebama pojedinca. Nisam ljubitelj ovakvih pitanja jer se za život u manjem mjestu, bilo na otoku ili na kopnu, uvijek nekako pretpostavlja da je pusto, dosadno i sl. Većinom godine opseg posla dopušta dovoljno slobodnog vremena za sve aktivnosti koje čovjek treba.
Koliko Vam je trebalo da prebrodite strah od odgovornosti npr. postavljanja dijagnoze, određivanja terapije budući ste kao veoma mlada osoba odmah, sami, preuzeli ordinaciju na Lastovu? Jeste li imali svoj “joker zovi”?
-Strah od odgovornosti, postavljanja dijagnoze i određivanja terapije nikad nije u potpunosti prebrođen. Smatram da je zdravo imati dozu straha u našem opisu posla kroz cijelu karijeru. Imala sam, i dalje imam, mnogo „joker zovi“ kolega. S vremenom sam skupljala kontakte, a u početku su mi najveću potporu i savjete pružali kolege koji su prije radili na Lastovu te kolege s Korčule. Zahvalna sam na svim kolegama s Korčule te iz Dubrovnika, Splita i Zagreba koje često kontaktiram, jer u medicini je uvijek dobro čuti više različitih mišljenja.
Razmišljate li o odlasku, gdje se vidite u budućnosti, što biste voljeli specijalizirati?
-O budućnosti nikad ne volim previše govoriti, jer se život može promijeniti u sekundi. Želja mi je ostati na otoku i stvoriti ovdje ostatak karijere i života. Što se specijalizacije tiče, obiteljska medicina se čini kao dobar izbor za mene, uz dozu hitne medicine jer sam ju stvarno zavoljela kroz rad na otoku.
