Vijest da je dr. Denis Čerimagić, jedan od ponajboljih dubrovačkih neurologa napustio dubrovačku opću bolnicu i prešao raditi u Polikliniku Glavić, izazvala je veliki interes javnosti, stoga objavljujemo intervju u kojemu pojašnjava razloge za takvu svoju odluku, te opisuje svoj respektabilni profesionalni put.
S obzirom na Vaš prelazak u uglednu neurološku ustanovu – Polikliniku Glavić, odnosno prelazak iz državnog u privatan sektor, što smatrate najvećim razlogom i izazovom u radu?
Više je razloga zbog kojih sam odlučio preći iz OB Dubrovnik u Polikliniku Glavić. Ovdje bih izdvojio tri glavna. Prvo, to je moje dugogodišnje prijateljstvo s prim.dr. Joškom Glavićem, koje seže još iz vremena kada smo skupa specijalizirali neurologiju na KBC „Rebro“ Zagreb, a potom zajedno radili na Odjelu za neurologiju OB Dubrovnik. Drugo, razvoj robotske neurorehabilitacije u Poliklinici Glavić proteklih godina činio mi se kao idealan spoj s medicinskom problematikom s kojom se i sam bavim, znači različitim neurološkim poremećajima koji upravo zahtjevaju takav vid rehabilitacije. Treće, to je respekt koji imam prema Poliklinici Glavić kao renomiranoj medicinskoj ustanovi, prepoznatoj kako u RH tako i u inozemstvu. Na ovaj način postajem dio multidisciplinarnog tima koji vodi učinkovit neurorehabilitacijski program na jedan posebniji način.
Naši sugrađani Vas poznaju kao vrhunskog neurologa koji već dvadeset godina pomaže pacijentima iz cijele Županije, ali i kao uglednog profesora na Sveučilištu u Dubrovniku. Možete li nam opisati ukratko Vaš profesionalni put?
Rođen sam u Dubrovniku, gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao sam na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1995. Nakon završenog dvogodišnjeg pripravničkog staža, radio sam u Domu zdravlja i Hitnoj medicinskoj pomoći u Dubrovniku. Od 1999. zaposlen sam na Odjelu neurologije OB Dubrovnik. 2003. završavam specijalizaciju iz neurologijeu na KBC „Rebro“, Zagreb. 2004. na KBC „Rebro“, Zagreb završavam edukaciju iz elektromioneurografije (EMNG). 2002.-2003. završavam Stručni poslijediplomski studij iz neurologije, a 2004.-2007. Znanstveni poslijediplomski studij „Biomedicina i zdravstvo“ na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2009. sam vanjski suradnik na Sveučilištu u Dubrovniku. 2012. doktorirao sam na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom: „Elektroneurografska procjena pouzdanosti Wormserovog i Phalenovog testa u dijagnostici sindroma karpalnoga tunela“. 2013. godine odlukom Povjerenstva MZRH postajem primarijus. Od 2015. sam naslovni docent za predmet neurologija na Sveučilištu u Dubrovniku. Od 2019. sam subspecijalist za neuromuskularne bolesti. Recenzent sam brojnih domaćih i inozemnih medicinskih časopisa.
Možete li nam reći zašto ste se odlučili baš za neurologiju?
Neurologiju sam zavolio još na fakultetu. Bio sam fasciniran neurološkom propedeutikom, odnosno umijećem neurološkog pregleda pacijenta, koji rezultira točnom lokalizacijom oštećenja živčanog sustava. Privukao me taj misteriozni mozak čije brojne tajne tek trebaju biti otkrivene. To je ujedno i vrijeme tzv. „desetljeća mozga“, 1991.-2000. kada su odobrena ogromna sredstva u SAD-u s ciljem razvoja ovih neuroznanosti. Neurologija je tako postala najdinamičnija medicinska grana, a velikim otkrićima u području neuroznanosti, primjenjivim u praksi svjedočimo gotovo svake godine. Npr. na početku moje specijalizacije iz neurologije prije 20-ak godina terapijski se u liječenju moždanog udara koristio Aspirin i prevladavao je nihilistički stav. Razvojem neuroznanosti došlo je do primjene potpuno drugačije paradigme, kada moždani udar postaje akutno stanje koje treba što prije započeti liječiti, a za što na raspolaganju imamo efikasne metode trombolitičkog liječenja, pa čak i u stanovitim situacijama mogućnost mehaničke trombektomije, odnosno uklanjanja samog ugruška koji je začepio krvnu žilu mozga i doveo do moždanog udara. U tom periodu došlo je do značajnog razvoja dijagnostičkih metoda (magnetska rezonanca), ali i čitavog niza lijekova za liječenje različitih neuroloških bolesti kao što su multipla skleroza, epilepsija, Parkinsonova bolest, migrena, demencija itd. što je imalo za posljedicu značajan pad smrtnosti od moždanog udara te značajno poboljšanje kvalitete života za pacijente s različitim neurološkim bolestima. Te još jedna vrlo važna stvar jest što je sama medicina iznimno napredovala i u neurorehabilitaciji neuroloških bolesti i njihovih stanja. Obzirom na sve navedeno mladim kolegama na početku karijere preporučam odabir neurologije za specijalizaciju.
Dugogodišnjim radom u OB Dubrovnik stekli ste iskustvo liječenja brojnih neuroloških bolesti kao i obavljanja detaljnih neuroloških pretraga.
Dugo vremena sam radio u OB Dubrovnik, 21 godinu. U tom periodu osim svakodnevnih neuroloških bolesti i poremećaja kao što su: glavobolje, vrtoglavice, moždani udari, rupture moždanih aneurizmi, Parkinsonova bolest, epilepsija, različiti bolni sindromi uslijed problema s kralježnicom, multipla skleroza, miastenija gravis, Guillain-Barreov sindrom, polineuropatije, različiti sindromi uslijed kompresije perifernih živaca na ekstremitetima, amiotrofična lateralna skleroza, sindrom nemirnih nogu itd., susretao sam se i dijagnosticirao brojne „rijetke“ neurološke bolesti. To je bilo moguće jer u 21. stoljeću svijet je globalno selo, moguće je slati uzorke za laboratorijske pretrage u specijalizirane laboratorije kako u RH tako i u inozemstvu, moguće je stupiti u kontakt s ekspertima u određenim medicinskim granama. Dijagnosticiranje ovakvih „rijetkih“ poremećaja godi liječnikovom egu i ispunjava ga zadovoljstvom zbog dobro obavljenog posla, iako učinkovite terapije za ove bolesti (najčešće nasljedne) na žalost nema. Svejedno, mišljenja sam da je i ovakva stanja važno dijagnosticirati zbog planiranja obitelji. Najčešće se pri tome radilo o bolestima poput: miotoničke distrofije, sindromu ukočene osobe, okulofaringealnoj mišićnoj distrofiji, hereditarnoj neuropatiji sa sklonošću kompresivnim kljenutima, Huntingtonovoj koreji, multiploj sistemskoj atrofiji, Wilsonovoj bolesti, spinocerebelarnoj ataksiji itd. Nakon 20-godišnjeg iskustva mogu zaključiti slijedeće, potvrđuje se staro medicinsko pravilo da je dobro uzeta anamneza (podatci dobiveni od strane pacijenta) 50% dijagnoze. Potrebno je razgovarati s pacijentima!
Koje je Vaše mišljenje o robotskoj neurorehabilitaciji pacijenata?
Poliklinika Glavić je referentni centar robotske neurorehabilitacije za cijelu EMEA regiju, te o učinkovitosti ove rehabilitacije uvjerio sam se i na svojim pacijentima, koji su za relativno kratko vrijeme postizali značajna poboljšanja neurološkog statusa te su od prvotno prognostički definitivno hendikepiranih osoba stjecali neovisnost o pomoći drugih članova obitelji. Radilo se pri tome o bolesnicima sa stanjem nakon moždanog udara, osobama stradalim u prometnim nesrećama, stanjima nakon preboljelog Guillain-Barreovog sindroma, pacijentima s multiplom sklerozoma, stanjima nakon operacije kralježnice, pa čak i pacijentima s cerebralnom paralizom. Treba pri tome uvijek imati u vidu različit pogled na medicinskih problem s jedne strane liječnika, a s druge strane bolesnika. Liječnik je prvenstveno odgovoran za točnu dijagnozu i adekvatno liječenje, dok je bolesnik prvenstveno zainteresiran za što brži oporavak kako bi se ponovno vratio svakodnevnim aktivnostima, a za to mu neurorehabilitacijska robotikom koju posjeduje Poliklinika Glavić daje najveću šansu.
U prethodnom pitanju ste dali svoje mišljenje o robotskoj nerureohabilitaciji te važnosti dijagnosticiranja točne dijagnoze na pregledu,možete li našim sugrađanima pobliže objasniti kada je potrebno napraviti neurološki pregled te što on obuhvaća?
Sami neurološki pregled uključuje anamnezu i neurološki status. Temeljem neurološkog statusa će se utvrditi klinički znakovi oštećenja vidnog sustava, slušnog sustava, motorike i osjeta, ravnoteže i ostalo.
Neurološki pregled je potreban u slučaju učestalih glavobolja, vrtoglavica, povraćanja, gubitka svijesti, poteškoća s vidom, otežanim govorom, gubitka snage, bolova ili trnaca u rukama i nogama, nestabilnog hoda te problema s ravnotežom te koordinacijom, bolova u kičmi i vratu, te pogoršanja postojećih simptoma. Ovisno o tome radi se potrebna neurološka i neuroradiološka obrada koja će se temeljiti na individualnom pristupu i bit će određena za svakog pojedinog pacijentima ovisno o njegovim simptomima i kliničkim znakovima bolesti.
Možete nam objasniti koje su indikacije za pretragu EMNG, odnosno najčešći simptomi kada bi bilo potrebno odraditi tu pretragu.
Edukaciju iz elektromioneurografije (EMNG) sam završio 2004. u Referentnom centru za neuromuskularne bolesti KBC „Rebro“, Zagreb gdje sam imao sreće učiti od doajena ovog područja neurologije kao što su prof.dr.sc. Marija Žagar, prim.dr.sc. Zdravko Mitrović i prim.dr. Davorka Vranješ, koji su mi nesebično prenosili svoje znanje i iskustvo. EMNG je neurološka, dijagnostička metoda koja se sastoji od dvije komponente – elektromiografije (EMG) i elektroneurografije (ENG). EMNG je „zlatni standard“ u dijagnostici različitih poremećaja perifernoga živčanog sustava i stoga ima široku primjenu u neurologiji. Na ovoj se metodi temelji, primjerice, dijagnosticiranje kompresivnih mononeuropatija (pritisnuće pojedinih živaca na rukama ili nogama) pa u skladu s time i odluka o vrsti liječenja (fizikalna terapija ili kirurško liječenje). Primjena ove dijagnostičke metode često čini nepotrebnom izvođenje različitih radioloških pretraga na koje se pacijenti upućuju. Primjerice, sindrom karpalnog tunela (trnjenje prva tri prsta šake, intezivnije noću) često se u praksi zamijeni sa smetnjama sa strane vratne kralježnice ili polineuropatija (žarenje, trnjenje stopala) sa smetnjama sa strane donjeg dijela kralježnice. EMNG-om se mogu dijagnosticirati brojni neurološki poremećaji kao što su: sindrom karpalnog tunela, kubitalnog tunela, Guyonovog kanala, peronealnog kanala, tarzalnog tunela, radikulopatije različite lokalizacije, oštećenje pleksusa, polineuropatije, miopatije, polimiozitis, bolest motoričkog neurona, miastenija gravis itd.
sponzorirani članak
