Kada bih svoje cjelokupno znanje trebala svesti u jedan savjet onda bi on definitivno bio da se ljudi ranije odlučuju na roditeljstvo čime bismo uvelike smanjili učestalost neplodnosti kao dijagnoze, kaže izv. prof. dr. sc. Ana Tikvica Luetić, dr. med., univ. mag.
Ova specijalistica ginekologije i porodništva i subspecijalistica humane reprodukcije, rođena je Dubrovkinja, a nakon završenog Medicinskog fakulteta u Zagrebu, 2007. godine započela je specijalizaciju iz ginekologije i porodništva na zagrebačkoj Klinici za ginekologiju i porodništvo, Kliničke bolnice Sveti Duh, gdje je položila specijalistički ispit 2013. godine i od tada u kontinuitetu radi kao specijalistica ginekologije i porodništva.
Subspecijalizaciju iz humane reprodukcije izabrala je jer je oduvijek voljela proučavati hormone i endokrinologiju. Osim kliničkog rada s pacijentima profesorica Luetić predaje na Medicinskom fakultetu i Fakultetu za sestrinstvo Hrvatskog katoličkog sveučilišta gdje je uvela izborni kolegij “Neplodnost: pošast današnjice”.
Zašto je neplodnost jedna od rastućih dijagnoza u svijetu, koji su faktori koji na nju utječu i gdje je tu Hrvatska?
Kako bismo govorili o neplodnosti prvo je moramo točno definirati, a to je nemogućnost postizanja trudnoće nakon godinu dana održavanja redovitih spolnih odnosa. Ukoliko je žena starija od 35 godina, onda granicu neplodnosti spuštamo na 6 mjeseci nemogućnosti postizanja trudnoće nakon redovitih odnosa. Neplodnost je veliki javnozdravstveni problem u cijelom svijetu, te se pretpostavlja da zahvaća oko 15 posto parova. Učestalost neplodnosti varira ovisno o pojedinim geografskim područjima, a zapravo je najveća u zemljama u kojima se žene kasnije odlučuju za majčinstvo, naročito ako su uz to udružene i niže socioekonomske prilike u pojedinoj zemlji, te slabija ekonomska podrška rodiljama i djeci. Uzmemo li u obzir podatak da se Hrvatice kasnije odlučuju na trudnoću (prosjek oko 29.4 godine) postaje jasno kako je neplodnost u Hrvatskoj rastući problem koji zahvaća oko 20 posto parova. U porastu je konstantno i muška neplodnost, djelomično radi nezdravog stila života i starije dobi, ali se taj fenomen kontinuiranog opadanja parametara u spermiogramima ne može u potpunosti objasniti.
Je li to još uvijek tabu tema, jesu li osobna iskustva poznatih Hrvatica koje su progovorile o ovoj temi, ipak malo promijenile stvari?
Neplodnost je dijagnoza koja obuhvati dvoje ljudi, a često i širu obitelj, radi čega mnogi parovi o ovom problemu teško govore, a još teže potraže stručnu pomoć. Istraživanja su pokazala da gotovo polovica parova ne potraži stručnu pomoć na vrijeme radi čega su i ishodi liječenja uvelike lošiji. Naglasila bih da nije uvijek sva krivica na parovima jer se oni ponekad obrate liječnicima u okvirima primarne zdravstvene skrbi koji ih odmah ne pošalju nama subspecijalistima humane reprodukcije radi čega se također izgubi dragocjeno vrijeme. Široka dostupnost različitih, često neprovjerenih, informacija, kao i razmjena osobnih iskustava pod pseudonimima na raznim forumima koja ne odgovaraju često istini, dodatno pogoršavaju stigmu neplodnosti i otežavaju neplodnim parovima suočavanje s dijagnozom i potraživanjem stručne pomoći u dijagnostici i liječenju.
Poznate Hrvatice koje su progovorile o svom pozitivnom iskustvu liječenja neplodnosti svakako doprinose demistifikaciji u dijagnostici i liječenju steriliteta, te tako vjerojatno ohrabre pojedine parove da se jave stručnjacima. Kad smo kod ove teme isto tako bih naglasila kako poznate svjetske estradne, a i hrvatske zvijezde koje rađaju u poodmakloj dobi nakon različitih procedura, najčešće rode nakon donacija jajnih stanica od drugih mladih žena što se često zaboravi spomenuti u tekstu.
Koliko godina imaju parovi koji dolaze u vašu ordinaciju? Problem odgođenog majčinstva, koje su najbolje godine za postati majkom u teoriji i kakva je situacija u praksi?
Ono što mene možda najviše frustrira u kliničkoj praksi je poodmakla dob parova koji se javljaju nakon višegodišnjeg trajanja neplodnosti, a ponekad i nakon desetak godina nemogućnosti postizanja trudnoće, čime se ishodi liječenja znatno umanjuju. Svjesni smo kako ljudi često žele postići određenu ekonomsku stabilnost prije ostvarivanja roditeljstva, ali biologija je neumoljiva i ne čeka idealne uvjete života već plodnost opada sa svakom godinom života, a naročito kod žena.
Neupitna je istina kako se žene rađaju s određenom zalihom jajnih stanica koje s vremenom opadaju (ne obnavljaju se), a u preostalima se gomilaju genetske i kromosomske greške koje buduće potomstvo opterećuje s mogućim oboljenjima. Uloga muškaraca je tu slabije izražena, iako je pokazano da uznapredovala dob muškarca povećava rizik autizma i sličnih poremećaja kod djece.
Najbolja biološka dob za postizanje majčinstva je 26 godina, a ponekad nam u ordinacijama budu samo pacijentice iznad 38. godine života kod kojih onda imamo i puno više oboljenja ginekološkog sustava kao što su miomi i endometrioza čime se liječenje dodatno otežava. Ponekad mi se čini da se u javnom prostoru premalo priča o plodnosti radi čega su naši parovi često zavedeni krivim informacijama radi čega izgube dragocjeno vrijeme za dijagnostiku i liječenje neplodnosti.
Je li neplodnost, u postotcima, više problem ženskog ili muškog zdravlja?
Neplodnost je u postotcima otprilike jednako zastupljena između muškaraca i žena, te tako trećina uzroka opada na muške faktore, trećina na ženske, dvadesetak posto predstavlja udruženu neplodnost muškog i ženskog podrijetla. Važno je reći kako visoka brojka od oko 20 posto predstavlja idiopatsku neplodnost kojoj mi ne možemo naći uzrok uz pomoć moderne medicinske dijagnostike i to je ono što naše parove često frustrira, a i nas liječnike i biologe. Veseli nas činjenica što metode medicinski potpomognute oplodnje ipak uspijevaju kod većine takvih parova postići trudnoću i rođenje zdravog djeteta.
Zašto ste se vi odlučili za subspecijalizaciju humane reprodukcije?
Ja sam subspecijalizaciju iz humane reprodukcije izabrala jer sam oduvijek voljela proučavati hormone i endokrinologiju, te sam uvijek pokušavala dublje prodrijeti u problematiku ljudskih hormonskih procesa koji se često isprepliću. Isto tako volim razgovarati s ljudima, pacijenti često kažu da sam empatična, vjerojatno zato što obožavam svoju djecu i ne bih mogla zamisliti život bez njih, pa se mogu poistovjetiti s frustracijom nemogućnosti ostvarivanja roditeljstva.
Završili ste više tečajeva o prirodnoj plodnosti te imate višegodišnje subspecijalističko iskustvo u liječenju neplodnih parova ovim modalitetima liječenja. Što podrazumijevaju prirodne metode liječenja neplodnost?
Kao subspecijalist humane reprodukcije i profesor na medicinskom fakultetu u svom profesionalnom radu koristim i metode medicinski potpomognute oplodnje (MPO), kao i prirodne metode liječenja neplodnosti s kojima uvijek započinjem liječenje ukoliko je to moguće. Naravno da MPO metode brže dovedu do trudnoće, ali nisu svi parovi kandidati za takav vid liječenja, najčešće jer moralno etički ne žele odvajanje spolnosti od začetka života, te kod takvih parova koristimo drugačije modalitete liječenja za koje je realno da bi trebali trajati do 2 godine. Ukoliko par ne uspije postići trudnoću u tom vremenu treba im se opetovano pružiti jasna informacija o uspjesima MPO metoda s individualiziranim pristupom kako ne bismo došli do kronološke dobi kada ni takve metode više nisu od pomoći.
Čini mi se da opet dolazimo do faktora vremena, našeg modernog načina života gdje smo uvijek u utrci sa samim sobom, željom da završimo fakultet, zaposlimo se, steknemo prvu nekretninu…U toj utrci vjerojatno mnogi parovi i propuste prve simptome neplodnosti. Na što bi svakako trebali obratiti pažnju?
Pretpostavlja se kako će kroz 10 godina neplodnost obuhvatiti gotovo 30 posto hrvatskih parova ukoliko nastavimo sa dosadašnjim stilom života. Veliki problem povećanja učestalosti neplodnosti jest taj što se ona često razvija tiho i podmuklo, bez jasnih simptoma koji bi na nju ukazivali.
Često nam se u praksi jave naoko zdravi ljudi gdje tek detaljnijom obradom nađemo uzroke bilo muške ili ženske neplodnosti što često izazove šok i nevjericu kod parova, uz jaki stres koji nam dodatno pogoršava endokrinološku sliku kod pacijenata.
Često se pacijenti žale kako su redovito prolazili ginekološke preglede, ali im kolege nisu davali adekvatne savjete glede njihove reprodukcijske prognoze. Kada bih svoje cjelokupno znanje trebala svesti u jedan savjet onda bi on definitivno bio da se ljudi ranije odlučuju na roditeljstvo čime bismo uvelike smanjili učestalost neplodnosti kao dijagnoze.
Medicina je uznapredovala no imaju li svi šansu ostvariti se kao roditelji. Koliki je postotak uspješnih liječenja neplodnosti?
Uspjeh metoda liječenja neplodnosti se treba gledati kroz prizmu koja se točno metoda koristi, uz procjenu dijagnostičkih parametara, ali možemo reći da je uspjeh općenito oko 30 posto po postupku. Naravno da ako neki IVF centar ima mlađu populaciju pacijentica da će imati bolji postotak uspješnosti od drugog centra npr. u Zagrebu koji liječi starije pacijentice, što novinari i pacijenti često zaborave.
Grad Dubrovnik provodi mjeru sufinanciranja troškova medicinski pomognute oplodnje. Ovim programom pruža se podrška parovima koji na svom putu do ostvarenja roditeljstva prolaze kroz postupke medicinski pomognute oplodnje jer troškovi jednog postupka, uključujući smještaj i put u udaljene ustanove, iziskuju visoke izdatke. Prođe li kroz vašu ordinaciju i dubrovačkih parova i kakve su prakse drugih gradova?
Imam puno dragih pacijenata iz Dubrovnika i pozdravljam mjeru sufinanciranja troškova MPO koja će sigurno doprinijeti tome da će se veći broj ljudi odlučiti na liječenje neplodnosti, pogotovu u Zagrebu gdje ja radim. Mislim da je grad Dubrovnik prvi grad koji na taj način olakšava svojim građanima pristup suvremenim metodama liječenja iako moram naglasiti da same medicinske postupke unutar MPO Republika Hrvatska sufinancira u znatno većoj mjeri od većine europskih zemalja. Definitivno bi trebalo raditi na poboljšanju edukacije o ljudskoj plodnosti kako kod pacijenata, tako i kod liječnika.
Koji to pacijenti idu na ginekološki pregled?