Što mislite o ideji da bi mi trebali svoje odluke donositi samo na osnovu toga iskri li nešto s nama ili ne? Meni je super. Jedino što često nemam pojma je li nešto radim jer „tako treba“ ili zašto što me to istinski veseli. Ili još teže, da li nešto nikako da odradim jer nije sad vrijeme za to ili zato što mi ne iskri i ne trebam to raditi uopće.
Uvijek mi se sviđala filozofija hedonizma. Pratimo ugodu i zadovoljstvo, ali samo dok je uistinu ugodno i ispunjeno zadovoljstvom. Kad više nije, idemo dublje, dalje… Taj fini tuning čini razliku.
Kako bi to izgledalo u praksi? Bi li itko odradio svoje obaveze, stigao igdje na vrijeme, pošao izvaditi krv ili oribati pod? Hedonisti kažu da ako istinski samo pratimo dobar osjećaj, uvijek ćemo biti vođeni napraviti ispravnu stvar. Nemam pojma, čini mi se nemoguće.
Gledam svog malog neputa, učim od njega… ima 3 godine i cijeli svijet je njegov. Kad ga nešto veseli, ili zna da je uspješno napravio neku psinu, cijeli zaiskri od veselja. A kad mu nije po njegovome, nađe načina da okrene u svoju korist i opet veselje. Ponekad dođu none i tetke koje hoće poljubac, tu se malo zbuni pa odradi. Kad se mora… Ne želi ni on ugroziti svoj status najdražeg. Ali brzo se snađe i opet okrene na svoju. Stvari su jednostavne.
A mi, “odrasli”, nama je uvijek nešto komplicirano… Čim nam nešto zavibrira iznutra, odmah kreće i samokorekcija, razlozi zašto to nije dobro, i što bi trebali drugo, prešnije. Ako nešto baš jako zvoni, onda ide ona “Što će mi ljudi reći…”
Sve je to nekad i potrebno, stvar odrastanja, zrelosti, poštivanja obaveza, zakona, držanja riječi… bla bla.
Život koji ne prati svoju iskru lako se pretvori u život u kojem nemamo pojma što bi mi u stvari. Zaboravimo slušati.
Da bi zaiskrili, potrebno je da ta komunikacija između tijela i mozga bude instant, bez opstrukcija i filtera. Tijelo uvijek zna.
“A što ako je krivo? Što ako me odvede u probleme? Što ako zabrijem i onda shvatim da to nije to…?”
“E, i? Onda će zaiskriti nešto novo. I odvesti te negdje bolje.“ Tako bi u ovom razgovoru odgovorili Amerikanci.
„A… što ako bude GORE…!?“ Pitali bi onda mi rođeni ovdje na Balkanu.
Eto ga. To je taj strah. Strah od patnje. Na Balkanu se prenosi ne samo genima, nego i preko vode, i preko majčinog mlijeka.
To je ono što nas drži ukopanima u krivom izboru dvadeset godina, umjesto prosječnih američkih pet… To je ono što nam opravdava korupciju, falsu vjeru, dosadne razgovore i loš brak. To je ono što nas sprječava da uopće čujemo u sebi što je to što u nama iskri.
Tek kad osvijestim cijelim bićem taj strah u sebi, te koliko je dubok i prejak u našem društvu, tek tad počinjem stvarno osjećati sućut i poštovanje prema veličini tog koraka ka oslobođenju.
U zadnjih nekoliko tjedana, otkad sam krenula pisati blog za blogom na ovu temu, pronašle su me dvije izvrsne nove knjige od dvije lokalne dubrovačke autorice koje su moćno i duboko osobno ispričale priču svog suočavanja s ovom temom. Zanimljivo, obje knjige su napisale žene i obje su odrasle ovdje na jugu, jedna u Dubrovniku druga u Splitu. Što južnije to… tradicionalnije, je li?
I obje su mi dale tu iskru veselja i osjećaj da se ovdje ipak budi nešto jako, jako dobro.
***Ako vam tema zvoni, knjige su Strah od kupine Danijele Crljen i Od mrvice do Lavice Karmen Prkačin
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
