Ne znam kako objasniti sve što se danas dogodilo tu, u mom gradu. Vas preko 1000 mladih, starih, sportaša, rekreativaca, iz Hrvatske, Srbije, Grčke, Engleske, Australije, Amerike… preko 50 zemalja svijeta? Vi ste bili tu i trčali ste, hodali, svi kao jedno. Doslovno ste obojali Stradun u plavo.
Nezamislivo kad pomislite koliko smo mali grad. Još mi je nestvarnije kad pomislim da je to sve za mene. Koliko sam sretna jer ste baš moji. Jer nijedan grad ovo ne bi mogao na tako mali broj stanovnika. Jer se svaki put odazovete u sve većem broju bez puno poziva, bez ikakve muke na bilo što, jer znate da je bitno sudjelovati i da imate najveće srce, ne u Hrvatskoj, nego na svijetu.
Hvala vam za svaki prijeđeni korak danas, svim volonterima, navijačima, svima koji su na bilo koji način sudjelovali. A pogotovo organizatorima koji su beskrajno velikog srca i radili turbo, ne samo posljednjih dana, nego cijelu godinu kako bi sve utrke prošle uspješno. Vjerujem da ste svi zajedno umorni, da vas je puno mislilo da neće moći ni istrčati utrku, pa vrućina, pa Dubrovnik je jedan od težih gradova za trčati zbog uzbrdica… ali uspjeli ste, je li tako?
I predivan je osjećaj što ste uspjeli sebi dokazati da možete, što ste nekome pomogli, što ste se družili i sve skupa je bila prepozitivna atmosfera. Tako sam i ja umorna jako, svaki dan, od svega. Ali vjerujem da ću i ja na kraju uspjeti kao i vi, ja ne trčim nažalost, kako bi ja i profesorica rekli, ja idem i sporije od puževog koraka pa se vratim nekad i još 5 koraka nazad, ali se ne dam. Kada vidim vas danas da ste trčali za mene u ovako velikom broju meni je srce ogromno.
