Dvadesetosmogodišnja Dora Orešić odrastala je u obitelji u kojoj je kreativnost način izražavanja i komuniciranja s okolinom. Uz nonu koja je vezla konavoski vez je kao dijete naučila šiti “na ruke”. A osjećaj za lijepo i umjetnost doveo ju je do odluke da upiše srednju umjetničku školu. S potpuno druge strane, Dora je kao dijete, uz starijeg brata zavoljela video igrice, Star Trek i sve što prirodno ide u taj svijet znanstvene fantastike. Nakon što je maturirala i uvidjela da njeno slikanje i nije toliko dobro koliko je mislila, za fakultet je izabrala Informatiku, ali na vrijeme je osvijestila da to što voli računala i igrice neće utjecati na njen doživljaj i neće je motivirati da programira 8 sati dnevno u nekom uredu. Ipak se odlučila za kreativnost, za “Nakitich”, za Dubrovačku kuću … Puno različitih interesa, na prvi pogled nespojivih kombinacija, Dora stvara i uspješno razvija i sebe i svoj brend na jasno postavljenim temeljima koje nosi iz obiteljskog doma.
Završila si srednju umjetničku školu, a za fakultet si odabrala informatiku? Kako je došlo do te neobične kombinacije?
Uvijek sam voljela raditi s rukama, crtati, slikati, pa sam upisala umjetničku, iako nisam bila dobra u slikanju kao što sam mislila. Ali našla sam se u primjenjenoj umjetnosti : Od plastičnog oblikovanja, dizajna i na kraju sam prešla na nakit, nedavno sam počela i opet slikati, s malo boljim rezultatima. Mislila sam da to ipak nije za mene, pa sam odustala, prešla na informatiku, da bih se na kraju opet vratila na tu umjetničku stranu. Umjetnost i kreativnost mi je u familiji. I mama, brat, tetka i rođaci se bave nekom vrstom umjetnosti. Nakon umjetničke škole upisala sam IT, a to nije baš slavno završilo. Išlo mi je, ali nije to bilo nešto u čemu sam uživala, a to sam htjela od svog fakulteta. Trebalo mi je dosta vremena da shvatim da to što volim igrati igrice ne znači da ću htjeti programirati cijeli život i sjedati u nekom uredu svaki dan osam sati.
Odustala si od karijere u IT industriji, radiš u Dubrovačkoj kući što je obiteljski posao, ali “Nakitich” je nešto samo tvoje.
Nakitich je nastao prije 10 godina možda i više, bili su to skromni početci s Fimo smjesom, staklenim perlicama … dosta amaterski pristup. Onda sam kupila knjige, učila sam preko YouTube. Trudila sam se i dosta sam učila/upijala i nakon 10 godina bez ustručavanja mogu reći da sam sad došla do neke profesionalne razine. Nisam osoba koja puno planira, i taj proces izrade nakita uvijek počinje spontano. Vidim nešto, razvijem neku ideju i pokušavam izraditi taj predmet što bliže onomu kako sam ga zamislila. Često u procesu promijenim mišljenje. Tisuću puta se dogodilo da usred procesa sve rasporim, napravim ispočetka, nešto treće. Ono što mi je važno da je to što stvaram uredno, kvalitetno, da je to nešto što traje, da nije samo nabacano i da ima neku svoju priču. Isto tako i materijali koje koristim uvijek su najbolji koje mogu pronaći.
Ogrlice, narukvice, naušnice, broševi … Izrađuješ mnogo toga u najneobičnijim kombinacijama. Koje sve tehnike koristiš?
Koristim više tehnika, moja najdraža je vez s perlicama. Tad koristim neku specijaliziranu podlogu ili tvrdi filc. U toj tehnici se može mnogo toga koristiti jer se može i lijepiti i vezati. Potrebne su mi posebne igle i posebni konac od čiste svile ili neki najloni, čak i upredenica za ribanje, važno je da ne puca. Radim puno čvorova, puno uboda, rekli bi ljudi “pipav” je to posao, jer se može najviše raditi s dvije tri perlice odjednom, najčešće moram svaku posebno. Kombiniram sve i svašta, koristim i nađene predmete kao što su školjke, poludrago kamenje, komadi keramike ili starog nakita kao npr. otkrhnuti broševi koje je moja majka radila. Imam raznih materijala i tehnika, i vazda se igram. Žice, perlice, sve dolazi u obzir. Veći komadi mi uzimaju dosta vremena, neke komade radim i po nekoliko godina jer me prođe volja, pa nedovršeni komad spremim u ladicu, zaboravim, pa ga nakon nekog vremena nađem i dovršim, a neke komade napravim u dvije večeri. Kad imam elana i kad ne mijenjam koncept i plan usred izrade znam biti jako produktivna. Neke komade nakita, pogotovo ako nisam sigurna kako bi nešto izrealizirala iz ideje u opipljivu stvar, metodom pokušaja i pogreške mi zna oduzet puno vremena. Sav nakit možete vidjeti ili poslati mi poruku na Facebook stranici Nakitich. Izrađujem nakit i po narudžbi, a osim online, Nakitich prodajem i u Dubrovačkoj kući gdje inače radim.
Dubrovačka kuća je obiteljski posao temeljen na tradiciji, kvaliteti, umjetnosti – Koliko je taj posao oblikovao tebe?
Dubrovačka kuća je prostor za isključivo domaće i vrhunske proizvode. Danas ima nekoliko takvih butiga u Gradu, a kad smo mi otvarali početkom 2000.-ih Dubrovačka kuća je bila jedina takva butiga u Dubrovniku i šire. Jako volim raditi i boraviti u Dubrovačkoj kući, jako mi je drag taj posao, a kako je familijarna stvar radim svašta, od pravljenja suvenira, do knjigovodstvenih i svih drugih poslova koje uključuje jedna butiga. Ove godine se nisam baš naradila, nije bilo potrebe, a nekad prije sam u butizi bila od jutra do sutra. Imamo super ekipu, naše zaposlenice koje su s nama preko 10 godina su postale dio naše obitelji. Posao ne gledam toliko kao posao, automatski mi onda nije naporan i mrzak. Jest, događa se da se ponekad zbog nečega uzrujaš, nešto ne štima, gosti su i krasni i grozni… Isto kao i u svakom drugom poslu gdje se radi s ljudima.
Prepoznaju li naši ljudi Dubrovačku kuću kao mjesto vrhunske kvalitete ili se oslanjate na turiste?
Turisti su naravno važan dio našeg poslovanja, ali puno domaćih ljudi nam dolazi, to smo najviše isfiltrirali ove godine. Inače tijekom sezone ne stigneš pratiti odakle su nam kupci, sad kako je bila korona i gostiju nije bilo, shvatili smo da nas domaći podržavaju i vole više nego što smo mislili. Ljudi vole doći kupiti poklone za vjenčanja, reprezentativne poklone iz Dubrovnika kada negdje putuju i za druge prigode. Osim umjetnina i slika imamo i naše tradicionalne slatkiše arancine, bruštulane mjendule, kontonatu i druge, a čokolatine i posebne poklone radimo po narudžbi. Svaka stvar u Dubrovačkoj kući je kvalitetan tradicionalni proizvod, jako lijepo zapakiran i reprezentacija je naših običaja i kulture. A imamo svega još u butizi, od raznih sitnih suvenira koji su rukom oslikani, ili ručni radovi naših lokalnih umjetnika. Znači nikad nećete u Dubrovačkoj kući naći neki kineski suvenir! Gastro kutak, gdje su slatkiši, vina, likeri, tartufi. Pokušavamo držati najkvalitetnije i najbolje hrvatske proizvode. Uz moj Nakitich u Dubrovačkoj kući možete pronaći različite ornamente i ukrase, pa tako i božićne. Radim sve što me ponese i pokreće. Mnogi ljudi, a pogotovo Amerikanci imaju tradiciju skupljanja božićnih ukrasa, pa kad kite bor stave sve ukrase s putovanja i sjete se gdje su bili. Tako da iako je našim ljudima nekada malo smiješno što imamo božićne ukrase cijelu godinu, ali naši gosti se razvesele. Te sezonske stvari se vazda prodaju u bilo koje doba godine. Kako božićni ukrasi, tako i uskrsna drvena jaja.
U normalnim okolnostima, tj. u vremenu prije korone kako je izgledao tvoj radni dan?
Moj radni dan kad nije korona… Ako mogu, spavam što duže mogu, ujutro ne funkcioniram najbolje i ako nemam obvezu najčešće jutro preskočim. Zato volim imati jutarnju smjenu u Dubrovačkoj kući jer ću se samo tako probuditi na vrijeme. Popodne i navečer počinje bitka s Nakitichem, tad sam najproduktivnija. Mogu raditi do 5 ujutro, samo nemoj da se dižem u 8 ujutro ili ne daj bože ranije.
Umjetnost i kreativnost nisu tvoje jedine ljubavi, možemo reći da si “luda” za video igrama i znanstvenom fantastikom?
Jest, zagrižena sam kada su u pitanju video igre i znanstvena fantastika. Igre sam počela još dok sam bila mala, s bratom. On bi držao hodanje, ja pucanje, koja god bi igra bila. Onda sam se navukla na World of Warcraft. Ljudima je to samo igra, ali meni je to bilo puno više. Uvijek mi je bilo lakše komunicirati pismeno nego pričati s nekim, tako da sam preko igara upoznala hrpu super ljudi, proputovala sam cijelu Europu obilazeći mitinge i sastanke. Prvi put sam s 14 godina pošla u London i od tad sam svake godine jednom ili dva put išla na te susrete. Od Švedske, Danske, Engleske … U Gradu ima skupina ljudi koji su isto zagriženi oko video igara, tako sam i krenula u sve to skupa s bratom. I najbolja prijateljica mi je isto luda za igricama. Sličan se sličnom raduje. U zadnje vrijeme sam počela slikati motive iz Star Treka i Warcrafta, najčešće za poklone meni dragim i za iste stvari zagriženim prijateljima.
Ljubav prema životinjama, posebno prema mačkama?
Velika ljubav su mi i mačke. Nisam ni znala dugo za tu ljubav, dok mi nije u Zagrebu jedan dan počeo mijaukati zid u uredu. Na kraju je ispalo da smo imali mačića u ventilacijskom sustavu. Izvukli smo ga, bio je to moj prvi mačić. Dala sam ga dalje u udomljenje jer nisam imala tad uvjete zbog posla, fakulteta i svega. Iza toga sam spašavala različite životinje posvuda, roditelji su vidjeli da imam veliku ljubav za životinje pa su mi iako su jedni od onih koji životinje ne bi držali u stanu, jedan dan samo rekli “Okej, sljedeća životinja koju spasiš, možeš je zadržat”. Onda se pojavila Mau pred vratima od stana mojih roditelja, mama je našla, a Mau joj se onako malena kakva je bila, popela na klompu i to je bilo to. Nažalost, Mau nije dugo živjela. Sad imam Toby, razmaženu dlakavicu Ragdoll, voli se maziti i papati, uobičajene mačje stvari.
Svoju vještinu šivanja stavila si u službu obrane od Covida 19. Mnogi naši sugrađani nose tvoje zaštitne maskice.
Prvih par stotina maskica sam podijelila, kasnije sam ih počela prodavati u Dubrovačkoj kući. Na početku kad ih nije bilo za kupiti bilo mi je važno da napravim što mogu, da pomognem i to mi je bilo baš jako drago. Mijenjala sam krojeve dok nisam postigla idealan kroj za maskicu. Nisam neki ekspert u šivanju i trebalo mi je vremena da dođem do savršene maskice. Šivati sam naučila doma, moja none je vezla konavoski vez i vječito je nešto krpila i šila, tako da sam na ruke naučila dosta dobro još poprilično mlada. Kad sam krenula raditi nakit s vezom, morala sam se više angažirati i potruditi oko te vrsta šivanja, da bi sve bilo uredno. Prije nekoliko godina sam pošla na tečaj šivanja u Dešu, kod predivne tete Lile koja je odlična učiteljica i super osoba. Ne bi rekla da sam neka šnajderica ali, radim vrećice za nakit, večernje torbice, plišane igračke i neke sitnice. Ubodem se par puta dnevno, to je već pravilo. A moj dobronamjerni savjet je “Nikad nemojte lemiti u rasparanim rebama…” Malo sam smotana pa mi treba zaštitna oprema (smije se).
Odakle nabavljaš perlice, drago kamenje i ostale materijale za rad?
Cijeli stol i ladičar su mi puni perlica. Najkvalitetniji proizvođači perlica su Češka i Japan, i to su naravno perlice s kojima radim. Prije par godina sam bila u Češkoj na turi kroz sve te tvornice koje proizvode perlice i kupila nekih 50 -ak kg perlica i kristala. Češki kristal je jako cijenjen, proizvode i vrhunske perlice. Japanci rade precizne kalibrirane perlice i apsolutno je svaka ista što jako olakšava rad. Što se tiče poludragog kamenja, nabavljam ga iz raznih dijelova svijeta. Trudim se birati odakle ću nabavljati materijale. Etično i odgovorno, da nije neki dječji rad iz Kine. Masovna proizvodnja iz sumnjivih uvjeta uglavnom bude promašaj i često ta kamenja na kraju ispadnu umjetna. Stoga izbjegavam i ne želim podržavati takve načine proizvodnje i trgovine. Metali koji koristim su iz Europe ili Amerike, bez nikla i drugih štetnih metala.
Turizam/ Etika/ Kvaliteta/ Strast
Mislim da živimo u neobičnim vremenima i čini mi se da je kultura sve manje prisutna u svakodnevnim životima, ne samo kao umjetnost, nego i kultura ponašanja, govora i sl. Vjerujem da dosta toga dolazi „iz doma“ mislim da to najbolje vidimo kroz škole gdje djeca, a ni roditelji ne poštuju profesore i učitelje. Kad bih ja imala problem u školi pitanje je bilo „što si napravila?“ a ne što je profesor ili profesorica napravila. I s takvim odgojem ne čudi me (ali mi smeta) kakav naš svijet postaje.
Etika je često nepoznat pojam u Gradu, puno ljudi samo trči za profitom bez ikakvog kriterija. Svaka garaža je postala apartman, samo se gradi, gradi i gradi. Nisam protiv turizma, i sama ovisim o njemu, ali vjerujem da mora postojati umjereniji, kvalitetniji način, gdje će i nama a i našim gostima biti ugodno i profitno. Mislim da je puno toga postalo jasno sada u koroni, kad nemamo puno gostiju koliko smo ekstremno ovisni o turizmu, trebamo se razvijati i u drugim smjerovima a ne samo graditi hotele i apartmane.
Postoji li još nešto oko čega si strastvena, što te puni energijom i voljom za životom?
Obožavam ići na barku, da mogu ostala bi na barci cijelo ljeto, neđe na svetom Andriji. Kupati se, navegavat, to mi je baš užitak …
Imaš li neku poruku za one čitatelje koji su stigli do kraja našeg razgovora?
Budite dobri, volite životinje (možete i ljude), nemojte uvijek biti jako ozbiljni, i ako možete napraviti nešto dobro – napravite!
