Sklapanje braka unutar tradicijskih zajednica osim obredom svadbe moglo se izvršiti i različitim vrstama otmica djevojke. Otmice mogu biti fingirane, odnosno obostrano ili djelomično dogovorene, ili prave, nasilne otmice, a podrazumijevaju čin dovođenja djevojke u kuću otmičara u tajnosti. Kao prežitak slavenskog nasljeđa običaj otmice djevojke bilježimo i u Konavlima. Iako su evidentirane nedobrovoljne, nasilne otmice koje je vlast Dubrovačke Republike, kao i Austrije zabranjivala, krađa ili grabež djevojke u Konavlima prisutniji su i poznatiji kao dobrovoljna, dogovorena otmica djevojke. To nam potvrđuje i župnik Antun Bačić 1901. godine u svojim spisima o povijesti Župe Pločice gdje navodi: U ovoj župi kao i u onim ostalog Konavlja još se uzdrži otmica, to biva češće dogovorom, a rjeđe silom.
Najčešći razlog pribjegavanju dobrovoljnoj otmici djevojke namjera je da se izbjegnu zahtjevne svadbene procedure, to jest troškovi, što je podrazumijevalo uključenost i mladićeve i djevojčine obitelji u dogovor. Nadalje, dobrovoljne otmice dogovarale su se i u slučajevima kada bi se već obećana djevojka ipak željela udati u drugu kuću ako bi došao drugi miliji ili koji bi više darovao ili obećao. To je rezultat potrebe da se brakovi održavaju od korte prema korti te, kako je brak bio uglavnom dogovoren, s obzirom na to da su očevi željeli svoje kćeri udati u što bolje kuće, dolazilo je do svakakvih situacija.
Tako je djevojka često znala biti zaljubljena u drugoga ili je tijekom zaruka našla bolju priliku ili jednostavno nije željela brak s tim zaručnikom. Svjedočenja Konavoka koje su kao ukradene započele svoj bračni život, kao i njihovih ukućana otkrivaju nam ponos zbog takvog načina sklapanja braka, jer je bila riječ ili o ljubavi, ili o dobroj prilici koja je promijenila dotadašnju odluku, a time i omogućila lakši i bolji život ,ili o uspješnom izbjegnutom trošku.
Djevojci bi pri dogovaranju otmice pomagale sestre i majka, koja bi vazda uz kćer pristajala, a mladiću njegovi prijatelji. Utanačili bi vrijeme i mjesto kako bi otmica prošla bez problema, najčešće negdje na putu gdje bi ju mladić dočekao s nekoliko jarana pod oružjem te bi ugrabili djevojku, odnosno odveli je bez sile ili bi se mladić sa svojim jaranima ušuljao u kuću mlade, izvevši ju kradomice van, skrivenu pod kukuljicom. Odmaknuvši se na sigurnu udaljenost od mjesta otmice, ispalili bi nekoliko hitaca iz pušaka kao znak da su odveli djevojku i da cijelo selo čuje da je mlada ukradena.
Otišli bi veselo dalje te bi putem pjevali i doranjivali zdravicu. Pri ovom činu “otmičarska družina” u službi je svatova u otmici, a pucnjava i doranjivanje zdravice kao reducirani oblici svatovskih obreda odaju činjenicu da je riječ o punovažnom činu sklapanja braka koju zajednica prihvaća.
Dobrovoljne otmice događale su se i u slučajevima kada je djevojka bila pod velikim obilježjem, to jest neposredno pred već dogovorenu i isplaniranu svadbu, a takva otmica bila je velika sramota za ostavljenog mladoženju. Shodno tome, u starija bi vremena takve situacije često rezultirale velikim svađama i odmazdama poput sječe maslinika i vinograda, paljenja stogova i pojata i sličnih osvetničkih pohoda uništavanja materijalnih i egzistencijalnih dobara. S druge strane, novi je mladoženja ostavljenom mladoženji morao vratiti sve obiteljsko zlato predano mladoj pri malom i velikom obilježju, kao i nadoknaditi sav trošak koji je prvi mladoženja potrošio za vrijeme vjeridbe.
Dogovorene otmice kao način sklapanja braka, premda običajno nepotpune, zadovoljavale su formu svadbe pri čemu je čin prelaska u drugi dom imao najvažniju ulogu. Otrgnut iz cjelovitog obreda svadbenih svečanosti obvezivao je zajednicu na prihvaćanje, a sama mogućnost ovakvog sklapanja braka djevojkama i mladićima u nemogućnosti slobodnog i samostalnog odlučivanja predstavljao je legitiman način za izlaz iz očekivanih obiteljskih obećanja i predomišljanja u pogledu ženidbe.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
