Danijel Vujić, prije svega je dobar čovjek, a onda i suprug, otac, kućni meštar, ronilac, motociklist te hrvatski branitelj. Čovjek je to koji je od svoje punoljetnosti do danas redovito daruje krv, a slučajan susret ispred dubrovačke bolnice, bio je prilika da ispričamo njegovu priču. Da ga predstavimo svima, koji ga ne poznaju, jer nas je dirnuo svojom plemenitošću i skromnošću.
Vjerojatno je sudbina htjela da baš dan prije nemilog datuma, kojeg se mnogi od nas sa zebnjom sjećaju, u kafiću ispred bolnice upoznam Danijela, koji je upravo po 55. put dobrovoljno darivao krv.
– Gledam bit čovjek. Ako mogu, pomognem svakome, bez obzira na boju kože, nacionalnost ili religiju. Krv sam počeo davati 1992. za vrijeme Domovinskog rata jer je potreba bila velika, kako za ljude s stradale na ratištu, tako i za civile koji su ozlijeđeni na dubrovačkim ulicama. Bilo mi je to tada, sasvim normalno, a i danas mi je. Dokle god budem mogao, darovat ću dio sebe. Danas službeno 55. put. No, ratna darovanja nisu upisana u knjižicu, priča mi dok pijmo kavu u hladovini maslina. I to bi bilo sasvim dovoljno da ovom čovjeku posvetimo cijeli jedan članak, ali on nije samo darovatelj krvi.
Danijel je danas zaposlen u jednom dubrovačkom hotelu, a već sa 17 i pol godina postao je vojnik. U uniformi je prešao sva hrvatska bojišta s ukupno 1663 dana vojnog staža. A kako je sve počelo?
-Rodio sam se u Dubrovniku, odrastao u Sustjepanu, a na početku srednje škole s majkom sam se preselio u Banja Luku, gdje je ona počela raditi kao nastavnica praktičnih predmeta u ugostiteljskoj školi. Tamo sam završio srednju strojarsku školu. Pred kraj školovanja već su počele napetosti, a ja sam tako mlad i lud s jednim prijateljem izveo „podvig“. Popeo sam se na zvonik pravoslavne crkve i izvjesio na nju hrvatsku zastavu. Ubrzo su me uhvatili i imao sam izbor ili kazneno popravni dom ili vojska (JNA). Naravno da sam izabrao vojsku.
Osnovnu mornaričku obuku završio je u Puli, a potom i zahtjevnu obuku za mornaričkog diverzanta u Divuljama. Na početku Domovinskog rata bio je u Tivtu u tadašnjoj mornaričkoj bazi, stacionaru „Sava Kovačević“.
– Iz JNA sam iz Tivta pobjegao preko Crne Gore i BiH do Banja Luke gdje mi je tada majka živjela, a onda sam preko oca, koji je radio u bolnici u Slavonskom Brodu, kojom je upravljao Jozo Meter, tada i gradonačelnik Broda, dobio dozvolu za ulaz u Republiku Hrvatsku. Dva sata, nakon što sam prešao granicu, majci se na vratima pojavila vojna policija. Pridružio sam se Hrvatskoj vojsci. Bio sam na svim ratištima, u Slavoniji sam izgubio oca, a u isto vrijeme mi je majka protjerana iz Banja Luke. Nisam znao gdje je. Bilo je to baš teško razdoblje, ali ne mogu sad o tome, govori Danijel drhtavim glasom.
Njegov je braniteljski put počeo na samom pragu njegove punoljetnosti, a ubrzo se vratio u Dubrovnik gdje je bio član Odreda naoružanih brodova sve do rasformiranja, a potom i član vojne policije. Kao pirotehničar u sastavu u 39. tehničke bojne sudjelovao je u akcijama na cijelom području RH, kao i u Oluji. Do samog kraja rata sakupio je ukupno 1663 dana vojnog staža. Zahvalan je Bogu jer mu je darovao, usprkos svemu, dobro zdravlje i tako mu omogućio da i dalje pomaže, kao darovatelj krvi.
-Krv darujem svaka 4 mjeseca. To je 3 puta godišnje. Doza je malo veća od pola litre krvi. Nešto ide za testiranje, nešto za proizvodnju plazme, a nešto za hitne operacije. Svaki put se iza davanja krvi osjećam jako dobro. Tijelo vjerojatno reagira, ali vjerojatno i podsvijest reagira na taj čin jer znam da će moja krv nekome spasiti život.
I nije se jednom Danijelu dogodilo da usred noći dobije poziv i iz Konavala krene prema bolnici.
-Jednom, prije 10 do 12 godina, ne sjećam se više točno kad, zvali su me u 2 ujutro. Dogodila se bila neka strašna prometna nesreća u Slanome i iza toga je bila još jedna nesreća u Brsečinama. Kad me zovu, ja dolazim.
Ovaj suprug i otac 8-godišnje djevojčice, u slobodno vrijeme vozi i popravlja motocikle, roni, a voli i letenje. Član je aerokluba Nimbus. Aktivan je u svim humanitarnim akcijama jer jednostavno ima taj poriv pomagati. O ratnim doživljajima teško mu je govoriti, ali ističe.
-Hrvatski sam branitelj. Štujem žrtvu Domovinskog rata i jako cijenim našu današnju slobodu za koju je proliveno puno krvi. I svoje dijete učim da poštuje i tu veliku žrtvu i ovu prekrasnu slobodu i mir.
A kad smo kod krvi, Danijel poziva sve zdrave ljude da i oni postanu darivatelji.
-Vrlo je vjerojatno da će nekome od vaših bližnjih ili vama samima barem jednom u životu biti potrebna krv. Bilo bi dobro da svi o tome razmislite i osvijestite da darovana krv spašava živote. Pozivam sve, koji to mogu, da se odazovu pozivu i daruju krv.
