U sklopu Dana europske kulturne baštine Dubrovačke knjižnice organizirale su, 1. listopada u Znanstvenoj knjižnici, predavanje „Znameniti Portugalci u Dubrovniku“ dr. sc. Vinicija Lupisa, voditelja Područnoga centra Dubrovnik Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“.
Okupljene je pozdravila voditeljica Znanstvene knjižnice Dubrovnik Paula Raguž naglasivši kako se, s obzirom na središnju temu Dana europske baštine „Baština koja povezuje – kulturne rute i mreže!“, ovim predavanjem želi ukazati da Dubrovnik i Portugal imaju stoljetne kulture, ali i vjerske veze.
Lupis je predavanje podijelio prema povijesnom okviru Portugala i Dubrovnika, dubrovačkim vezama s Portugalom, i za kraj se posvetio životu i djelu dvojice portugalskih ličnosti koju su djelovali u Dubrovniku u 16. stoljeću.
– Svi zaboravljamo da je najvažniji svetac sv. Antun Padovanski iz Lisabona, on je crkveni naučitelj, u Lisabonu se nalazi njegova kućica gdje se rodio, crkva je izgrađena poviše. U Male braće imamo njegov čudotvorni kip, to je najpopularniji Portugez kojeg svi imamo u domu. Nazivaju ga “onim svecem kojemu se moli da se nađu izgubljene stvari”. Spomenuo je predavač i važnost Sveučilišta u Coimbri koje je osnovano 1290. godine i jedno je od najstarijih sveučilišta koje neprekinuto djeluje u svijetu, te najstarije sveučilište, najveća visokoškolska i istraživačka ustanova u Portugalu. Razvijalo se tijekom više od sedam stoljeća u staroj gradskoj jezgri – rekao je Lupis.
Osvrnuo se na “Zlatno doba Dubrovnika” koje kreće od kraja 15. i tijekom 16. stoljeća najviše zahvaljujući razvijenoj dubrovačkoj pomorskoj trgovini.
– Svi naši pomorci djeluju na području Istoka i Zapada. Dubrovnik je bio potreban tom čudnom svijetu, on je bio na tom pragu svjetova i to je vješto koristio. Pravac prema Aleksandriji kroz Suez bit će nam jako važan. Mongoli su koristili azijski put svile, Portugalci otvaraju put oko Afrike, Turci su držali područje Levanta, trebalo je doći izvan granica Carstva. Dubrovnik je jako vješto koristio povlastice u zemljama pod španjolskom vladavinom, nama je bilo otvoreno jedno ogromno područje za trgovinu. Otvaraju se dubrovački konzulati u Barceloni, Valenciji i drugim španjolskim gradovima sve do Lisabona – opisao je predavač.
Duhan i čokolada, koje donose brodovi iz “dalekih zemalja” su našli mjesto u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća zahvaljujući Ignjatu Đurđeviću, za kojega su govorili je bio veliki ljubavnik, a kasnije i veliki pokornik. Đurđević piše priču o pretvorbi Brazilca u duhan, tada važnoj robi na koju su se redale zabrane i porezi, objasnio je Lupis.
Bilo je to i vrijeme Vice Bune i njegova boravka u portugalskoj Goi. U „Zlatnom dobu“ Dubrovnika u njemu borave: Amatus Lusitanus, liječnik i medicinski pisac, i Didacus Pyrrhus Lusitanus (Didaco Pirro ili Didak Pir), dvije zanimljive ličnosti humanističkog razdoblja. U proljeće 1556. Amatus je stigao u Dubrovnik, gdje je ostao dvije godine. Brinuo se o mnogim dubrovačkim patricijima i plebejcima, a imao je i pacijente iz Osmanskog Carstva. Najznačajnije Amatovo djelo bilo je Curationum Medicinalium Centuriae, sa 700 najzanimljivijih priča njegove prakse s tumačenjima – šolijama. Za nas je najzanimljiviji dio ove knjige šesta centurija (Ragusina), sa 100 primjera prakse Amatusa u Dubrovniku jer nam daje izvrsnu sliku kulturnog života i zdravlja u dubrovačkoj renesansi. Među ostalim Amatusovim pacijentima u Dubrovniku bio je i patricij i pjesnik koji je bolovao od sifilisa – Sabo Bobaljević Mišetić Glušac (Dubrovnik, 1529./1530. – Dubrovnik, 1585.). Njegov talijanski kanconijer objavljen je posmrtno u Veneciji 1589. godine. Na hrvatski je preradio i Tassovu Ljubav ‘bjegunac’. Didak Pir bio je još jedna važna osoba portugalsko-hrvatskih humanističkih odnosa. U svom novom domu – Dubrovniku, Didacus Pyrrhus Lusitanus zahvaljuje u svojim pismima (pisanim heksametrom) Pavlu Manuciju. U istom duhu napisao je i spjev o najvažnijim dubrovačkim obiteljima (De illustribus familiis quae hodie Rhacusae exstant, 1582.), za koji je nagrađen od dubrovačkog Senata.
Portugal je također danas i mjesto hodočašća Dubrovčana u Fatimu, zaokruživši tako jedan stoljetni ciklus vjerskih, kulturnih i političkih veza Dubrovnika i Portugala.
