U okviru manifestacije Dani europske baštine, a u organizaciji Dubrovačkih knjižnica, u ponedjeljak, 4. rujna 2023. održana je znanstveno-dramska priredba “Dubrovački govor u Gramatici Francesca Marije Appendinija” u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad, autorice dr. sc. Ivane Lovrić Jović. Uz autoricu su na priredbi, u glumačkoj ulozi,sudjelovali Tajana Martić i Marko Capor koji su uprizorili dijaloge iz pučkoga govora 18. stoljeća, zapisane u toj Gramatici.
Ivana Lovrić Jović, voditeljica podružnice Instituta za hrvatski jezik, istaknula je važnost gramatike hrvatskog jezika koju je Francesco Maria Appendini napisao 1808. godine, a koju je prevela i priredila kritičko izdanje 2022. godine pod naslovom “Appendinijeva Gramatika ilirskoga jezika: jezičnopovijesna studija s prijevodom i transkripcijom uz pretisak”. Unatoč njezinoj velikoj važnosti, do sada nije bila prevedena što je šteta s obzirom na datum njezine objave, budući da je imala značajan utjecaj na razvoj standardnoga hrvatskog jezika. Appendini je pažljivo objasnio razlog svog opisivanja jezika dubrovačkoga književnojezičnog izraza, a koristi se izrazom ilirski. Naziv “ilirski” potječe iz antičke tradicije i odnosi se na narode i njihov jezik na širokome južnoslavesnkom prostoru, u nevjerničkim krajevima kamo su se upućivali isusovački misionari za koje se osniva Ilirska akademija i piše gramatika jezika koji se isto tako mora zvati ilirski. Appendini je pridonio i razvoju novog slovopisa za zapisivanje hrvatskog jezika.
Rođen 1768. godine u Torinu, Appendini je bio pijarist i studirao je retoriku, književnost, teologiju i filozofiju. Kada je stigao u Dubrovnik, aktivno se zalagao za hrvatski jezik te ga je uveo u gimnaziju kao predmet poučavanja, ali i kao jezik na kojemu su se počeli poučavati i drugi predmeti.
Appendini je bio značajan za Dubrovnik jer je bio izvanredan govornik koji je često javno kritizirao tadašnje društvene prilike. Vjerovao je da je hrvatski jezik savršen, a u uvodu svoje gramatike argumentirao je zašto je bolji od latinskog i talijanskog jezika. Tijekom tog razdoblja, Dubrovnik je bio trojezičan. Talijanski se rabio u trgovini i diplomaciji, latinski u crkvi, u gimnaziji, u javnim službama te u humanističkoj književnosti, a hrvatskim se govorilo u obitelji te su na njemu nastajala i djela u stihu, različita dramska djela i skromna proza.
Appendini je promovirao hrvatski jezik u područjima gdje se nije često koristio, a njegova gramatika služila je kao udžbenik za širenje informacija o narodu, ali ponajprije kao priručnik koji je trebao pomoći normiranju hrvatskoga jezika. Kako ističe Lovrić Jović, pokazalo se da se kroz udžbenike o jezicima učenici više informiraju o narodu nego kroz povijest i geografiju. Osim toga, Appendini je unio elemente pučkog govora u svoju gramatiku kako bi je učinio korisnom i za Talijane koji su dolazili u Dubrovnik zbog trgovine. Detaljno je opisao glasove hrvatskog jezika i usporedio ih s talijanskima. Njegova rješenja za određena jezična pitanja bila su relevantna jer je bio član Povjerenstva za uređivanje slovopisnoga pitanja.
Lovrić Jović je istaknula da je Appendini bio slavofil jer talijanizama koji se pojavljuju u njegovoj gramatici, u primjerima hrvatske upotrebe, gotovo da i nema. To je analizirala na konkretnim primjerima koje je publici prikazala te ih usporedila s ekvivalentnim talijanizmima u drugim tekstovima iz vremena do nastanka Gramatike, a neke od njih gramatičar sam navodi kao građu za priručnik.
Također je napomenula da nije bilo lako dešifrirati njegove rečenice, ne zbog njegove loše pismenosti, već zbog specifičnosti pisanja toga vremena – talijanskim slovopisom. Kroz šaljiv ton, Lovrić Jović je spomenula da su se Appendiniju kolege često rugali, a pjesnik i prevoditelj Đuro Hiža mu je šaljivo poručio da će tvrditi kako se čak i vrag koristio ilirskim jezikom. U drugom dijelu Appendinijevog priručnika, detaljno je opisana dubrovačka jekavština i njezina veza s drugim dijalektima, uključujući dalmatinsko-bosansku i štokavsku ikavicu. Appendinijev priručnik također nudi talijanske prijevode za primjere uporabe hrvatskog jezika, omogućujući usporedbu između ta dva jezika pa usput, kroz tekst o gramatici, sadrži i dvojezični rječnik.
Appendini se ističe kao karizmatičan pijarist i autor Povijesno-kritičkih bilješki o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana, i kao značajan lingvist koji je doprinio procesu standardizacije hrvatskoga jezika.
