Festa sv. Vlaha zasigurno je dan u kojemu nastaju neke najljepše obiteljske fotografije za cijeli život. Za nekoliko godina Mia, Nina i Luka raznježeno će gledali danas nastale fotografije na Stradunu, u procesiji, kada su se s mamom Ivom i tatom Mihom po prvi put svi zajedno slikali u župskim nošnjama. I kako vrijeme bude odmicalo, uspomene će izazivati sve veće emocije. Jer, to tako biva.
A cijela ta ljubav prema tradiciji i običajima, te stvaranja navike odlaska na procesiju u nošnjama, u ovu lijepu mladu obitelj stigla je preko – tetke. Perica Buić Jakobušić, Mihova sestra godinama je veoma aktivna u KUD-u Marko Marojica gdje ju je odvela upravo ta zaljubljenost i opčinjenost tradicijom te želja da se ona očuva i prenese na mlađe generacije, pa je njoj zahvaljujući i jutrošnja “strka” oko oblačenja prošla bez nervoze. Jer, valjalo je obući troje male djece, od četiri, šest i godinu dana, a i mama se morala uredit. Tata Miho koji se ove godine obukao u nošnju po prvi put krenuo je iz doma ranije, kao i svi barjaktari koji dolaze pozdravit Grad i Parčevu crkvu, prvi, i s istoka i sa zapada.
-Tetka Perica svakoj je našoj kćeri za babinje poklonila malu župsku nošnju i time je zapravo utrla put ovoj našoj sad već obiteljskoj tradiciji. Kćeri se obožavaju oblačit u nošnju i one u procesiji idu već četiri, pet godina.
Mlađu smo kćer nositi kad je imala svega četiri mjeseca. I one sad već s nestrpljenjem čekaju Festu sv. Vlaha iako ponekad znaju obući nošnju i kada su neke veće svečanosti i sveci u crkvi u Postranju. Ja sam svoju nošnju dala sašit, odabrala sam da to bude župica, to je roba sa crnom podlogom i crvenim ružicama “posutim” po njoj. Uz nju na glavu ide ili vjenčić od cvijeća, budući je riječ o robi koju je nosila nevjesta ili crvena traka upletena u pletenicu. Nezaobilazni su župski rećini u ušima i ogrlica od kolarina oko vrata. Na njemu je kao privjesak križ ili srce. Kad se kćer udavala, otac joj je kupovao i poklanjao srce, a muž bi joj kupio križ – ispričala nam je Iva koja dodaje kako u kući imaju mušku nošnju staru preko stotinu godinu, ali koja više nije za nosit.
Njenom suprugu ova će godina ostati u pamćenju i kao godina kada je u procesiji po prvi put koračao obučen u nošnju, iako je već sve bio pripremio i za lanjsku godinu, ali su ga obveze spriječile da se priključi ostatku svoje obitelji.
A obitelj Buić, čini se, u svom DNK nose ljubav prema tradiciji, običajima i nošnjama.
Što potvrđuje i ova zajednička fotografija na kojoj je i druga Mihova sestra sa svojom djecom, u konavoskim nošnjama.
Ma, ljepota!
