Putovanja koja se nisu dogodila
Pešta
Nisi pisala o Pešti?
O prehodanim kilometrima samoće
O bezdanu moćnom kao Dunav
O mostovima koji nisu spojili
Jeziku koji si zavoljela
O sebi koju si sa sebe strugala
i opet je na sebe toplu i mekanu obukla
Nisi pisala o čekanju lipa
koje su mirisale na more
O izgubljenosti u prijevodima
I sebi tišoj od najtiše sebe
Nisi pisala o Trgu heroja
na kojem si ga pokušala naći
Ni o kosama koje si odrezala da
što manje magle u njih stane
Nisam pisala o Pešti.
(Pre)živjela sam je.
Lisabon
Jedno sam te jutro uzela
Na tri dana
(jer nisam uspjela na tri života)
Smjestila sam te u prepone
valjda neće pustiti one pse tragače na mene
Ne dilam, samo se teško skidam.
Odredište – Lisabon
Tražimo se prstima
šire nam se nosnice
Smiješ se svemu što kažem.
„Volim te dok pričaš.“
Fališ mi.
(Neprestano.
Dok se ne zavrti dan. Onda malo manje.)
Sišem ti palčeve
usne su nam otoci
Alfama odzvanja od nezasitnog ne(d)ostajanja
Navečer je hladno
Ulijevamo se jedno u drugo
silno, kao Tejo u ocean
Od toga se može samo umrijeti.
Ili pobjeći.
Fališ mi
Može li još
još jedan
Dodir
Obećani svijet
Orgazam
Može li još jedan
Dan
Jedna
Noć
I
Dan
Soba miriše
na polizane klišeje
Daj mi još samo jedan
Život
Četvrti sam te dan
izbacila iz džepova
istresla s rukava
oprala s bedara
Ništa
sa sobom nisam uzela
Ni na frižider
te ne mogu zalijepiti
Nepripadanje
je oduvijek bio jedini naš uvjet
za ljubav
Rim
Nikad neću saznati
kakav se probudiš popodne
koliko često brišeš prašinu s knjiga
jesi li nervozan dok plaćaš račune
Plaćaš li uopće račune?
Nikad neću saznati
što radiš kad ti se za tavu
zalijepi palačinka
ni što mrmljaš u sebi kad ja ne mogu pronaći
ključ od stana
Nikad neću saznati
što si spreman učiniti za kocku čokolade
i za ples udvoje kad se naljutim
jer ne znaš
kako se zovu ptice koje sanjam
Nikad nećeš doći
tako u neko predvečerje
sa svježim smokvama u kolovozu
kad imam migrenu
Ili umišljenu jutarnju mučninu
da mi ne kažeš ništa, a da ja znam
Nikad neću saznati
kako je to kad se boriš
za mene
a ne protiv mene
Znam gdje se pale točke podivljalih sokova
u sekundi mogu pokrenuti jureći vlak
a ne znam koje ti je omiljeno voće
ni kako mirišeš poslije tri dana neprekidne sreće
Pariz
Netko je jutros
jeo kroasane s nečijih ramena
pio espresso s nečijih koljena
Netko, ne mi
Netko je noćas
zaspao u žlici
mirnog bluda
Bez krivnje i straha
Netko, ne mi
Netko će danas
sanjariti o vlakovima
i vozovima
koji vode do gradova
na velikim rijekama
Sanjat će
o sjevernim morima
i širokim bulevarima
na kojima će se ljubiti
onu jednu nedjelju
kad pobjegnu od svijeta
da se upoznaju
negdje na sjeveru
gdje nema čiopa
Netko će danas
kupiti karte
Nepovratne
Za taj grad
Za taj svijet
Za dvoje
Netko, ne mi
Marakeš
Kad nam se spoje meridijani
duboko u mojoj utrobi
Mjesec se iznova rodi
a lastavice slete na moja koljena
