Vrijeme je za poeziju!
***
u
Berlinu smo tražili zaklon
dok lijepim žvakaču
na ostatke zida, pod
rukama grafiti,
hodam četveronoške
jer mi je potreban
osjećaj da sam prisutan
bez teoretiziranja
samo uvid
odakle dolaze
nagli ljetni pljuskovi
zavukli smo se u zoo
u fontani leži odgovor,
a ja sam pobijedila dan
između Postdam Platza
i židovskih suza,
njihove smo sjene njegovali
bez komadića zemlje
otjeraj suze,
viči na sav glas
i nemoj u koprive
zbilja, nemoj u koprive
***
Buka se zatvara u prozore
Večeras: u ponoć, nula-nula
Voljela bih ti ispričati
Priču:
Da su prozori otvoreni
Da je sunce visoko
I more daleko
Da nema psihoze
i da Saturn ne dolazi
Ali dolazi – polako!
Sigurno!
Bambus mu u ruci.
Čujem mu kuckanje.
Već trideset godina
Ovom zemljom hodaju križevi
Ovom zemljom vladaju:
stričevi, kumovi, bludnici, rasipnici
I pokoji dr.sc.
Da su prozori otvoreni:
Narod bi vrištao
A ti bi saznao
Da sam običan čovjek
Uostalom,
Da su prozori otvoreni
To ne bi bilo važno.
***
Možemo loviti dane
Bez grižnje savjesti
Sjedim i gledam: nebo će me pronaći
Čujem kako otvara prozore
Ja otvaram konzerve: azuki grah
Voda prsne kao zidovi izolacije
A onda ručamo!
3456 živih!
***
Danas je dan bio bolji
Mediji javljaju: ne palite svjetla,
Ne skupljajte tijela oko zvukova
Dišite ispod maski, prijavite susjede,
Ne izlazite! Budite odgovorni!
Skupljajte bodove ‒ za Vladu!
Sjedim i skupljam košpice
A onda gađam ukućane.
Nitko ne želi komentirati moje ponašanje.
2536 živih!
***
Jebeš maske! Tako govori moj poznanik.
A ja hodam po stanu i
Pokušavam ih naučiti:
pričati je daleko lakše s maskama!
Nema više skrivanja jer
presjek zjenica razotkriva
milosrdne!
Trebala bih im reći da će
uskoro biti bolje, ali ne kažem,
a onda im pričam priče
o ukradenom satu i slomljenoj ruci,
skupa zaspemo ‒ sanjamo jednoroge.
4537 živih!
***
Opet nisam spavala.
Ujutro ću skuhati kavu
i sačekati te da mi se javiš
Dok budem sjedila za stolom
Mislit ću kako
Kiša nemilosrdno rastapa
Sve odlaske
No, svi i dalje imaju još jednu
Priliku za udah.
Ja, ti i još 2325 živih.
Onaj stroj u daljini
prsne zrak preko pluća,
a onda se ugasi.
Napokon zazoveš.
Pričaš o Bangladešu,
I kako nikad ne bismo
Trebali slagati godine
Kao kockice.
Ja ti pričam kako sam
besmrtna, a onda poklopim.
Marija Matana Bazdan rođena je 1979. godine u Dubrovniku. Svoje pjesme neredovito objavljuje na blogu: addictedtosun.blog.hr. S treće je strane ležala tišina prva joj je samostalna pjesnička zbirka koju izdaje 2017. godine. Do sad su joj pjesme objavljivane na stranicama virtualnog časopisa za književnost Knjigomat, u Vijencu, u časopisu za umjetnost i kulturu RE, Balkanskom književnom glasniku, Literatu te u zajedničkoj zbirci pjesama Literat mali.
