Nudimo vam bijeg u literaturu. I počinjemo sa sjajnom pričom “Signali u noći” Staše Aras, jednom iz njene nove zbirke pripovijetki “12 pred zidom”. Uživajte!
SIGNALI U NOĆI
U trenutku je zahladilo, oblak je prekrio sunce i temperatura se spustila za nekoliko stupnjeva.
„Je li moguće da ovako naglo zahladi?“
Ivanka je povukla džemper preko grudi i stresla se cijelim tijelom.
„Moguće ako je nestalo sunce, ipak je jedanaesti mjesec“, nastavio je Roko i privukao čamac obali. Ivanka je poskočila i desnom se nogom dočekala na vrhu drvenog pramca koji je pod njezinom težinom zaronio dublje u more. Roko je malo popustio konop te se sagnuo uhvatiti torbu s kamene rive. Dodao je svojoj ženi, a ona je spustila na krov kabine. Tako su ukrcali stvari na brod: motor, spremnik benzina, vesla, kantu i još jednu torbu u kojoj su se nalazile kabanice.
Sunce je ponovno na trenutak izronilo iz palete oblaka na zapadu. Dok su montirali motor i raspremili stvari u kabini, namjestili sve na svoje mjesto, nebo je postalo žarko rumeno i ljubičasto s indigo premazima. Roko je upalio motor, sjeo pored njega na krmu i nagnuo se sa strane dok je izbjegavao bove i druge barke u uvali. Izašavši iza lukobrana osjetili su hladan vjetar na obrazima. Isplovili su u lov na lignje kao i svakoga dana.
Ona je sjela na vrata kabine drvenog brodića i iz torbe pažljivo vadila i pripremala peškafonde. Nasuprot njoj sjedio je čovjek s kojim je bila u braku preko 40 godina, svuda oko njih bilo je more i nebo. Zvijezde se još nisu pokazale, tek se navlačila noć i vjetar je mirisao s pučine prema kojoj su polako napredovali. Ivanka je otvorila plastičnu kutiju za ribarski pribor i prstom pomicala olovo u jednoj škatulici, Roko je gledao malo u nju, malo sa strane ispred broda. No, nije bilo nikoga. Samo je nekoliko brodica bilo usidreno u daljini. Šutjeli su, a i da su pričali od motora se ne bi čuli. Ona je vadila iz kutije male ribice u šarenim bojama napravljene tako da zavaraju lignje pri lovu i pripremila ih Roku da ih veže. Kada je zatvorila škatulu s udicama i ribarskim priborom sklopila je prste na rukama i provukla ih između koljena da ih ugrije. Tako je sjedila neko vrijeme gledajući u bijelu brazdu što je za sobom ostavljala brodica. Bila je to obična drvena pasara na koju je Roko prije deset godina nadogradio kabinu od staklene vune i smole sagrađenu u obiteljskom brodogradilištu na obali po kalupu uobičajenih tvorničkih brodica. Kabina im je služila kao ostava iako se u njoj moglo i prespavati za nuždu. Doduše, u njoj je jetko smrdjelo po plastici i smoli, vlazi i ribama, motornom ulju i ustajalosti pa bi ležanje nakon nekog vremena izazvalo mučninu. Ako bi netko legao tako da je glavu držao vani a noge unutra, ubrzo bi vlaga počela smetati i stiskati toliko da se spavaču činilo da će dobiti upalu mozga nastavi li u tom položaju ležati.
Ovo dvoje su većinom zajedno odlazili u ribolov. Roko je prije u mladosti odlazio i s drugim muškarcima na more, ali u jednom trenutku se zasitio društva ribara pa je neko vrijeme odlazio sam, a onda mu se polako pridružila i žena.
Okrenula se i nagnula u kabinu pa s lijeve strane izvukla spužvicu kojom je počistila more što se nakupilo na stranicama broda. Spugala je gustu vodu i cijedila preko strane. Roko je popustio ručicu gasa i zvuk je utihnuo, brenčanje motora naglo se spustilo i oni su osjetili olakšanje. Brod je usporio i nekoliko bočnih valića zanjihalo ih je nježno u stranu. Signalizacija na stranicama kabine bila je upaljena. Tada je pritisnuo gumb na motoru i on se posve zaustavio. Tišina se kao gusta pjena prikrala i ostali se uronjeni u tamu što je postajala sve gušća. Mjesec još nije bio izašao, a svjetlost na zapadu brzo se gasila.
„Eto ga, osta’ćemo prvo na ovoj posti“, rekao je muž „neki dan je Toni ovdje izvukao čuda.“
Ivanka je ustala s vrata i podigla kantu te zahvatila malo mora, brodić se ljuljao pri svakom pokretu, a onda bi se smirio kako bi se i on umirili.
Spuštali su se neko vrijeme niz struju, šutke, loveći lignje svatko sa svoje strane, podižući ruku svako malo kao da iznad površine tamnog mora daju signale dubinama.
„Lagan je kurenat“, rekao je Roko.
Ivanka je gledala u daljinu u mrak i nastavila podizati ruku. Žena od šezdeset godina, mršava i tanka, godinama je dobijala samo bore poput ureza na tijelu. Dani su se ocrtavali na njezinoj koži i ponekad se činilo da su te sjene koje ostavljaju trag na tijelu zapravo fini zapisi vjetra i misli koji izbijaju poput šifriranog pisma jer Ivanka nije govorila. Ona je zamukla prije petnaest godina jedne noći koju je probdijela čekajući sina da se vrati iz večernjeg izlaska. U bračnom škripavom krevetu ležala je pored Roka skamenjena u plahtama kao u stijenama osjećajući nepomičnost i svoj duh kako lebdi iznad tijela.
Nije spavala noćima kad je Augustin počeo izlaziti van, pratila bi sluhom zvukove motora koji su povremeno prekidali tišinu iznad naselja prolazeći zaobilaznicom, a onda opet utonula u čekanje i prebirala tanke i nestalne misli brige koje su je stezale poput žice. Fine, metalne, žive žice koje su joj ulazile u tijelo i prišivale je za postelju da ostane nepomična. Roko bi je ponekad pokušao dotaknuti, ali Ivanka je ležala mirna i stvrdnuta poput grumena.
Nije ona ni prije puno govorila, živjeli su ni po čemu izniman život u ribarskom selu, vjenčali su se po sili prirode. Bili su susjedi, poznavajući se od malena još u vrijeme kada se nisu postavljala suvišna pitanja o stvarima kao što su život ili sreća. Njihovi roditelji bili su težaci a tako i djedovi, imena onih od kojih su potekli nisu se pamtila. Djeca su doslovno puštana iz majčine utrobe na ulicu i u prilike kao mačke u prašinu da se brinu za sebe sami, štićeni jedino zaklonom zidova svoje siromašne kuće i oskudnom hranom koju su im roditelji stavljali na stol. Pomoć u polju ili kući podrazumijevala se a igre su bile grube, tjelesne i nagonske. Život se sastojao od male kuće, malog polja, male lučice, male ulice, male barke. Bila je tu još i mala konoba s mrežama i malom drvenom bačvom u koju je Ivanka od djetinjstva slagala srdele i posipala ih krupnom solju. Tako su se slagali i dani, poput srdela koje bi onda majka poklopila drvenim poklopcem pa spustila na nj težak, bijeli kamen. Srdele su pod pizom postajale suhe i slane u salamuri od soli, mora i riblje krvi. Jednoga dana Ivanka je bila zrela za udaju. Baš tako su joj roditelji rekli. „Zrela si za udaju“ To je značilo da roditeljski dom zamijeni domom svoga muža, mladića koji je netom dobio posao i koji je isto tako bio zreo za ženidbu.
Ivanka je završila osnovnu školu, a Roko i tečaj za varioca te je neko vrijeme radio u brodogradilištu dok nije propalo i nikada se više nije podiglo. Propadanje i podizanje su procesi koje čovjek šutke prihvaća, čak možda i poštuje. Nije trebao svećenik da ih tome poduči. Podučavali su se sami gledajući oko sebe i držeći se zajedno, sretni što su oboje bili ljudi tihi i poslušni. Gledali su kako neki propadaju od pića ili kocke ili kako neki grade nove kuće. Kada se rodio Augustin podizali su ga zajedno onako kako su znali.
Dani su prolazili kao valovi, nekada sitni i namreškani, ugodni i jedva zamjetni kao marete, a nekada veliki i prljavi od uskomešanoga dna podižući na svoje krijeste smeće iz dubina i lupajući njima o rivu razbijajući asfalt.
Kad je Augustin isto tako propao u zemlju i više se nikada nije podigao propali su i oni zajedno u tišinu i smolu koja im je ispunila kuću ljepljiva i tužna poput očaja. Ivanka je isprva zašutjela nagonski nakon onog prvog krika koji se zatomio u njenim grudima u kuhinji niskog stropa ujutro kad je policija pokucala na vrata. Nakon šoka koji ju je srušio, više nije imala što reći svijetu oko sebe. Pred susjedima spuštala je glavu kao od srama, a Roka nije imala snage utješiti budući je bila sama neutješna. On je pazio na nju tako da je ništa više nije pitao i tako su se nastavili upotpunjavati bez tona krećući se u staroj kući i konobi uigrano i optimalno poput miševa u tami.
More se srebrno ljeskalo, a muž i žena su svatko sa svoje strane broda podizali ruke u naizmjeničnom ritmu držeći preko kažiprsta zadignuti najlon s kojega su se u dubini malo od dna ljeskale umjetne srdelice koje su tu da zavaraju bijele, prozirne sluzave, slatke lignje u mrzlom indigu nepronične dubine.
Na ovom mjestu nekoliko milja od punte otoka njih dvoje su se osjećali mirno. Daleko od kuće, naselja i susjeda, daleko od glasova ljudi i televizora koji su šuškali u unutrašnjosti susjednih kuća.
Ivankina je šutnja sjela na mjesto nekadašnjih škrtih razgovora neprimjetno i Roko kao da nije niti shvatio da mu žena više ne govori. Na mjestu pogibije postavili su malu mramornu ploču s urezanim srcem i imenom svoga sina. Uz cestu već godinama od tada redovito odlaze paliti lumine koji trepere crvenim žiškom.
„Evo prve!“ izvukao je srebrnu veliku lignju iz mora. Spustio je vješto u kantu, a žena je gledala u više od pedlja dugog glavonošca koji je širio krila i lijepio se krakovima za plastični sić. Točkice na sluzavu tijelu izmjenjivale su se pod svjetlom lampe i ona se mijenjala i uvijala paralizirajući Ivankin pogled na svome streličastom obliku koji će se ubrzo smiriti u kanti. Roko je hitnuo peškafondu u more, kurenat ih je blago pomicao, Ivanka je skosala u tišini i povremeno gledala u nebo ili u daljinu iz koje su u mraku svjetlucala svjetla drugih brodova kao signali u noći. Udisala je oštri morski studeni zrak pun soli i opojnoga mraka.
Mislila je na ta svjetla u daljini kao na božićne ukrase na boru, tako joj se činilo i kada god bi pomislila da bi možda negdje u tim svjetlima zvijezda i planktona koji su se srebrno hvatali za najlon udice mogla naći utjehu ili dozvati Augustinov lik pomislila bi na okićenu jelku. Samo to. Ništa više i nikako dalje od te slike okićene jelke. Noću kad bi u krevetu pokušavala zaspati mislila je na jelku pod božićnim ukrasima i to ju je smirivalo.
Njih dvoje u maloj zanjihanoj pasari u crnilu spojenoga neba i mora bili su mirni i neznatni. Prepušteni tami kao utrobi kakve goleme nemani koja se zove život i koja se uzdiže i propada onako kako neman diše, pljuje u svijet žive kao što sipa pljune crnilo i nestane. Povezanost je bila iskonski jednostavna i neizreciva. Ivanka nikada nije našla utjehe niti ikakvog znaka od svoga sina koji je prešao u zvijezde, ništa što bi je uvjerilo da njezin život neće isto tako završiti mrakom i ništavilom.
„I svidje se Bogu svemogućemu pozvati Augustina k sebi.“ Zapamtila je Ivanka to Bogu i nije joj se svidjelo ali nije imala snage. Nešto joj je paraliziralo lice i jezik i misao da uzdigne kletvu bogu nego ju je motikom posadila u škrtu zemlju u polju ispod ceste, tamo ispod divlje naranče kod kamenice. Tako! Mislila je. Tako!
„A kad je tako“, govorili su mještani komentirajući stvari, ne razmišljajući o uzrocima i posljedicama.
Lignja se uhvatila za Ivankinu peškafondu i ona je spremno podigla ruku i stala je vući u brod gore prema površini. Gledala je u crnilo kada će je bijelu ugledati. Voljela je taj trenutak izvlačenja bjeline iz tame.
„Eto je“, prihvatio je Roko izboranom starom rukom i spustio u kantu k onoj prvoj.
Vrijeme je odmicalo, Ivanka i Roko brojali su lignje koje su naizmjence vadili. Uredno svako malo netko bi od njih trznuo rukom kada bi osjetio naglu težinu i stao vući srebrni ulov na površinu.
Tišina je milila pomiješana s blagim zapljuskivanjem valova i vjetrićem koji bi zasvirao o konop, kad li je odjednom tupi zvuk prekinuo uljuljani mir.
„Šta je, koji đava?“ pogledao je Roko prema provi, a i Ivanka je ustala na noge uplašena.
„Nešto smo udrili.“ Podigao se i kročio na stranu broda pridržavajući se za jarbolet, ali Ivanka je već močila ruke u crno more gledajući u mnoštvo naračastih plodova koji su plutali oko brodice.
„Ma nu čuda“, smijao se Roko, „pa to su naranče. Gospe ti blažene udrili smo u kašetu naranača, biće dikod ispala iz kojega broda. A čuda“, saginjao se i on da bi vadio iz mora velike plodove.
-„Aaaa ovo biće iz Afrike, ili iz Italije.“
„ Možda iz Grčke“, rekla je Ivanka i iznenadila noć svojim dubokim glasom.
Roko se osvrnio oko sebe na sve četiri strane ne vjerujući da je čuo.
„A?“
„Šta si rekla?“
„Možda iz Grčke?“ Ponovila je Ivanka i nasmijala se sramežljivo.
„Je, je, sigurno su iz Grčke“, smijao se Roko i prilazio svojoj ženi u čudu i iznenađenju da je zagrli, ali sve se suzdržavajući od ushita, a i brod se ljuljao okružen stotinama, hiljadama naranača u tami. Prišao je feralu i spretno ga užgao, a onda pogledao u lice Ivanki koja je sjedila na svome mjestu s krilom punih naranača.
Pogledali su oboje oko sebe, po površini su plivale mnoge, kao u kakvom zelenkastom bazenu punom narančastih veselih točaka. Gledali su i u mutnu daljinu sve ozirući se okolo kao da će ubrzo doći i odgovor odakle su se sad ove stvorile.
„Gospe ti čuda, šta ćemo sad?“ Rekao je Roko čekajući da Ivanka opet progovori, ali ona je samo slegnula ramenima.
„Šta ćemo sad“, ponovio je približavajući se svojoj ženi i ljubeći joj ruke.
„Šta ćemo sad?“
„Šta ćemo sad?“ ponovila je ona za njim.
Roko je uzeo naranču iz njene stare smeđe ruke i palcem probio koru. Sve je zamirisalo.
O autorici:
Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, Staša Aras dosad je objavila tri zbirke poezije, “Takve se stvari događaju ljudima”, “Nedolično i vrijedno spomena” i “Premještanja” te zbirku kratkih priča “Meke granice”.
Za kratke priče dobila je nagradu “Mate Raos”, nagrada Matice hrvatske u Vrgorcu 2012; nagradu Vranac knjižare Karver iz Podgorice 2013. i Vranac 2014. A na natječaju Treći trg (Beograd, 2020.) dobila je nagradu za najbolji roman u kategoriji druge knjige proze za roman „Horor vacui“.
