Iz neobjavljene knjige “365 zalazaka”
Rutina. Ustaljenost. Usamljenost. Bez promjene ili motivacije. Samo gola, strašna egzistencija. Nekada je dovoljno pogledati prirodu. Oporaviti se gledajući u njezine zakonitosti. Danas je dan “bez daška vjetra”, kako književnici i neotkriveni romantici vole tepati u svojim prepričavanjima. Međutim, to je pogrešno. Vjetra uvijek ima, on pirka čak i kada ne vidimo kako njegov bič udara sagnute travke, čak i kada drveća nisu u poniznom naklonu njegovoj sili, čak i kada ne osjetimo šibanje po hladnim obrazima, vjetar postoji i lagano pomiče vječnost na livadama, brdima i u šumama, samo moramo gledati dovoljno dugo kako bismo otkrili nevidljivo carstvo koje golica naše gladne i nestrpljive oči željne dokazivanja. Onda vidiš spori ples promjene, iščekivano i lagano kretanje, potvrdu kako svijet i dalje ide naprijed i kako nije stao, kako nikada nije i ne može stati, jer gdje ima lahora, bit će i orkana. Ljudi ponekad pomisle kako se u njihovim životima ništa ne događa, žude za vjetrom promjene, ali ne shvaćaju da je vjetar već tu. Spoznaja kako je njegova nježnost jednako snažna poput njegove žestine ono je što čini čovjeka, a svaki je vjetar nova prilika koja čini pobjednika. Ali što ako pobjednik nije nitko od nas? Može li čovjek uopće pobijediti? Toliko tragedija. Smrti. Straha. Svijet zaudara na strah. Prolazim nekom cestom i promatram zalazak sunca. Zašto sam baš ja zaslužila biti ovdje? Postoji li sloboda koja mi dopušta uživati u spletu boja krvavonarančaste krletke? I gdje je ta sloboda nestala kod ostalih, koji su ostali uskraćeni za ljepotu jednog pogleda prema gorućem zapadu? Čime sam opravdala privilegiju još jednog dana života? Moje postojanje nije važnije niti inferiornije od tuđega, niti su moje oči više ustremljene prema zalasku od drugih očiju. Na kraju, sve se svede na zadiranje u te zalaske. Nade, snovi, planovi – sve je to tako ljudski i golemo jednom oku, a tako beznačajno i maleno jednom danu koji prolazi… Jednom sutonu koji odlazi… Jurila sam prema nečemu, ni sama više ne znam kuda me vožnja odvela – morala sam dovršiti onaj znanstveni rad, započeti pisanje nove knjige, javiti se zaostalim pozivima i pokušati pronaći sredstvo protiv nesanice. Rasplinulo se kad me prozor upozorio na smiraj dana, tako različit od ostalih u svojim nijansama, a tako isti poput svih u svojim mijenama. Upijala sam ga, živjela i pokušala gledati u njegovu oštrinu sve dok me meki obrisi Pelješca nisu prisilno spriječili u tome. Postoje ljudi koji vide svaki zalazak sunca i ljudi koji ne vide nijedan. Otkada čitam o sudbinama onih kojima je zalazak u smrt spriječio sve zalaske u njihovim životima, želim vidjeti ama baš svaki od onih što se nude. Neki ljudi biraju umrijeti i prije smrti – kada ne vide više nijedan zalazak, njihovi dani postaju datumi, brojevi, sati, a zalasci koje propuštaju samo odraz njihove veličine u prozoru automobila. Prije nego što umremo, potrudimo se živjeti, jer imamo sreću proživjeti ono što neki više nikada neće moći. Neka njihovi tragični zalasci budu uspomena da zalazak sunca nije strah, nego nova vatra čiji plamenovi gore sve do onih srca kojima su podareni otkucaji. Zapravo, sve što jesmo i što se trudimo biti može biti izmjereno u duljini jedne zahvale prema svakom veličanstvenom zalasku.
“Morski pas i leptir”
POVJERENJE ,,Znaš, jučer mi se urezao jedan san… ostali su leptiri oko mene i bili smo u nekoj nastambi na cvijeću gdje možeš vidjeti sve ostale leptire. Kada ih vidiš u letu, svi su tako šareni i različiti, a ovdje su svi bili isti, blijedi i neprimjetni. Kao da su venuli! I ja sam bila među njima i svi smo se smijali. Drugi leptir stajao je pored mene i grlio me govoreći kako je ovo naša nastamba. Rekao mi je kako ćemo stvoriti mnoštvo drugih leptira i kako ćemo obilaziti ostale nastambe i ostalo cvijeće. Znam da sam ga pitala, ako je uopće čuo moje pitanje, kako to da nećemo ići na nebo, travke, zemlju i neistražene površine? On me ušutkao i rekao kako mi to nećemo raditi jer to ni ostalo leptiri ne rade. Moraš se zapitati: zašto trate svoju ljepotu kada rade isto što i kukuljice iz kojih su pobjegli? Možda je to za njih ljepota: očuvanje na nekom cvijetu. A za neke to je let po dalekom, dalekom svijetu… Ali svakako, leptir i ja živjeli smo dugo i sretno.” ,,To je baš lijep san”, snuždeno odvrati morski pas. ,,To nije bio lijep san. To je bila noćna mora.” Morski pas pogledao je leptira u čudu. Iz nekog razloga srce mu je ustreptalo i ostavilo ga paraliziranog. ,,Mislim, to bi svatko želio, biti takav leptir… ali oni se samo kupaju u suncu, svojoj ljepoti i onda se gledaju u drugim leptirima! Kako je to samo dosadno, kakva je to parada kukuljica! Nekad mislim da je sve riješeno s time da sam leptir. Ali onda shvatim da moj odabir nosi zov da budem leptir! Ako ću dane provoditi pod istom sunčanom sjenom, onda sam mogla ostati u skrivenoj tami zakukuljenog plašta. Rekoh ti: leptir leti i čini čuda. Leptir iskušava granice i mora biti slobodan u njihovu kršenju.” Tada ih je preplavila tišina. Morski pas osjećao je kako mora nešto reći. ,,Znaš…” Bilo mu je još gore kada je vidio leptira kako mu se zavodljivo smiješi. ,,Što je? Bojiš me se?” Odlučio je ne odgovoriti na to pitanje. Tada je krenulo iz njega, poput bujice. ,,Mnogi bi za mene rekli da sam slobodan. Svugdje prolazim neometano, imam moć i oštre zube, imam brojna poznanstva s drugim okrutnim morskim psima i mogu raditi što god hoću i s kim god hoću. Brojni bi rekli da je more moje kraljevstvo, a sloboda imperativ. Iako sam slobodan da slobodniji ne mogu biti, ja sam zatočen. Zatočenik vlastitog tijela, vlastite reputacije, vlastite pripadnosti i vlastitog postojanja. Dok god klizim u dublje ponore svojeg raja, tako se produbljuje i pakao u meni koji mi veže lance i govori mi: Ti si morski pas. Ti moraš raditi to. Nakon toga to. Završi i raspori to. Okončaj to. Kako je moguće da nešto znam ako o tome ne mislim? Kako je moguće da oni koji ne znaju stalno o tome misle? Takav teret misli, takav kavez znanja… sve je to njihovo, a najmanje moje, a nazivaju mojim sve što je njihovo! Reci mi, kako je to sloboda?” Leptir se zamisli. Izgledaše tužno i suosjećajno, ali i zadivljeno. ,,Kako tako poznaješ riječi? Kako ih oblikuješ i vežeš… zajedno čine pravog tebe! To je blago koje ne dolazi iz jezika, već iz srca. Većini su dovoljne samo riječi koje izgovaraju, ali ti ih maziš i voliš baš poput…” Zastane i odvrati pogled. Zatim nastavi: ,,Žao mi je. Nisam dovoljno tu da pričam o tome. Ali jače je, ja to osjećam. Kao da je ta sloboda, koju tom jadnom riječju moram zaključati u ovo što ti prenosim, sastavlja čitavo moje biće i od njega biva satkana. Ne mogu joj se oduprijeti, a ne znam je opisati, pa se pitam postoji li ona uopće? Ili je ja stvaram?” ,,Nismo prije ovako razgovarali” protisne morski pas. ,,Nismo. Prije pomislih: on je šutljivi ranjenik. Sada mislim da si pametan. Pametni ranjenik.” Morski se pas postidje. ,,A ti nisi vrckavo, maleno i bezbrižno stvorenje koje se vječito igra iznad tla. Isto si…” ,,Poput tebe sam, da” dovrši leptir misao pomalo nestrpljivo, kao da se otkrilo nešto isuviše novo u čemu vrijeme biva smetnja.
Marina Asturić (uz dodano ime Manari) rođena je 11. veljače 1993. godine u Dubrovniku, a živi u selu Broce pokraj Stona. Završila je povijest umjetnosti i hrvatski jezik i književnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu i tamo nastavlja svoje školovanje na poslijediplomskom studiju književnosti. Trenutačno radi kao nastavnica Hrvatskog jezika na zamjeni u Gimnaziji „Dubrovnik” u Dubrovniku .
