Bila je to naizgled obična kuća u zabačenom dijelu Starog Grada. Kad se malo bolje pogleda, kuća je od okolnih odudarala svojom veličinom i nekako se prijeteći nadvila nad Malim trgom. Jedino se njoj pristupalo s platoa popločanog stoljetnim kamenom, dok su se ulazna vrata susjednih kuća smjestila u strmim pokrajnjim ulicama. Prozori prema trgu rijetko su se otvarali. Možda zbog jakog sunca, reći će neki. Bilo je neobično da u gradu koji vrvi turistima postoji javni prostor bez dućana, restorana, ili barem suvenirnice. Zapravo, ničeg tu značajnog nije bilo, ni crkve, ni spomenika, ni fontane, samo praznina okružena kućama. Zimi su stara zdanja podrhtavala od udara bure i nikakvo cvijeće tu nije uspijevalo. Ljeti bi poneki turist zalutao u pokušaju da nađe katedralu, ali bi ga neobično jak maestral sprječavao u duljem zadržavanju. Domaći ljudi skoro nikada nisu prolazili Malim trgom, birali su druge – možda kraće ili zgodnije putove.
Velika kuća imala je bogato klesani kameni portal koji joj je davao dašak otmjenosti i privlačio poglede. Samo – da je itko zadržao pogled dulje od treptaja oka primijetio bi upravo taj nesklad nezgrapne, neukrašene fasade i kićenog ulaza. Iznad nadvratnika izvijao se veliki grb i činilo se kako će svaki čas otpasti – ili uzletjeti u nebo.
U Velikoj kući živio je Starac sa svojim mačkama. Iako mu nije pripadala, prisvojio je napuštenu ruševinu kada je skrenuo pameću i počeo izbjegavati ljude. Zamijenio ih je mačkama o kojima je brinuo poput sveca zaštitnika.
Jednog zimskog dana umre teta Cvita. Dok su njene posmrtne ostatke iznosili kroz vrata nasuprot Velike kuće, njezin nećak i jedini nasljednik iskusnim je okom škicnuo vrijednost nekretnine koju mu je sudbina spustila u krilo. Prije nego je nad grobom završio molitvu za dušu pokojne tete, Arnold je u glavi imao razrađen plan. U prizemlju kuće uredit će poslovni prostor i od prozora koji gleda na trg napraviti vrata. Na prvom katu bit će apartman za turiste, a na drugom stan za njega. Odlučio je urediti i Mali trg, zasaditi cvijeće da mu bude ljepši pogled s prozora, a ne onako turoban kao sad. Da, i Arnold je primijetio to turobno svojstvo Malog trga.
Ubrzo su zabačeni dio Starog Grada ispunili zvukovi rušenja i građenja. Susjedi su bili znatiželjni. Bojažljivo su otvarali prozore prema Malom trgu, da bi zatim počeli prilaziti Arnoldu i nehajno se raspitivati o radovima. Neki su razmišljali da i oni od svojih mračnih podruma učine isplativu investiciju. Pa, iako im se ta misao vrzmala po glavama, nikada je nisu izgovorili.
Za tri mjeseca, usprkos otočkom poimanju vremena i rokova, posao je bio završen. Arnold je novaca imao, a i život u dalekom gradu naučio ga je redu, radu i disciplini. Posao je krenuo, isprva ne tako dobro, ali Arnold je bio uporan, uložio je u reklamu, tiskao letke i uporno sadio cvijeće. Ljeti bi ga spržilo sunce, zimi pokosila bura. Eksperimentirao je sa sadnicama dok nije našao vrste koje su prkosile neobičnim mikroklimatskim uvjetima Malog trga.
Sa svog širom otvorenog prozora Arnold je gledao Veliku kući i slušao zlokobno škripuckanje. Kao da su popustili stari okovi pa se raspukli prozori njišu i stenju. U tom je trenu smislio plan. Pisao je gradskim vlastima i nadležnim institucijama upozoravajući na zdravstvenu opasnost koja prijeti zbog mačaka nastanjenih u Velikoj kući. Ustrajao je sve dok volonteri Društva za zaštitu životinja nisu i posljednju mačku cijepili, kastrirali i udomili. Susjedi su mu čestitali, uspjelo mu je ono što su godinama pokušavali. Zatim je Starca smjestio u Dom starih i nemoćnih, ponudivši se velikodušno podmiriti troškove njegova smještaja. Glas o Arnoldovom dobročinstvu pronio se Starim Gradom. Starac je ipak bježao i vraćao se na Mali trg. Okupljao je oko sebe neke nove mačke, ali bi ga policija brzo vratila u Dom. Nije bilo druge, složili su se svi, Starca valja vezati za krevet. Poživio je tako nekoliko dana, dok se nije ugasio. Ostala je samo sjena koju se povremeno moglo vidjeti u uskim ulicama oko Malog trga. Ili se Arnoldu samo učinilo?
No, nije imao vremena misliti o tome. Angažirao je odvjetnika da otkrije tko su vlasnici Velike kuće. On je nakon iscrpne potrage pronašao oporuku posljednje poznate vlasnice u kojoj stoji da kuću ostavlja rodnom gradu, uz uvjet da je koriste u dobrotvorne svrhe. Preko te rečenice su ovlaš prešli. Gradske vlasti su bez oklijevanja dali Arnoldu Veliku kuću u najam – vrlo povoljan. Njegovim zalaganjem dobili su u vlasništvo vrijednu nekretninu, pa su mu se mogli barem na taj način odužiti. Ionako, ima li tko bolji da od stare ruševine napravi mali luksuzni hotel?
Premostivši sve prepreke Arnold je stajao na Malom trgu i zadovoljno trljao ruke. Zatim je velikim željeznim ključem otvorio teška ulazna vrata i ušao u Veliku kuću. Naumio je procijeniti stanje i opseg potrebnih intervencija. Ni muha, ni ptica, ni čovjek nisu prošli Malim trgom tijekom dva sata koja je Arnold proveo u kući. Kada je izašao, izgledao je drugačije, kao da je naglo ostario. Stajao je neko vrijeme na trgu, praznog pogleda, sve dok mu se jedna mačka nije došetala do nogu. Zatim je došla druga, pa treća, peta… Ponovno je ušao u Veliku kuću, praćen mačjim čoporom. Začas je opet sve bilo isto i mir se vratio na Mali trg.
Valerija Jurjević rođena je 1974. Diplomirala je povijest umjetnosti i bohemistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Većinu života provela je u Lumbardi na Korčuli, a od 2018. živi u Dubrovniku gdje radi kao kustos u Domu Marina Držića. Do sada je objavila tri knjige u suautorstvu sa Sandom Hančević: zbirke kratkih priča „Priče iz dva škafetina (Naklada Bošković, Split, 2012.) i „19 kratkih“ (Biblioteka Žilković, Korčula, 2018.) te roman „Tragom Dobre Sreće (Biblioteka Žilković, Korčula, 2020.). Kratke priče objavljene su joj u raznim zbornicima, a teme i motive često crpi iz rodne Lumbarde.
