Po poklopac. Vozio se prema vrhu uzvišenja u svom vremešnom automobilu po poklopac. Sinoć je sve bilo kao rezervirano u nekom petozvijezdašu, s djevojkom, još vremešnijom od njegove Mazde, biotehnologinjom opterećenom strašću prema zvijezdama njih dvoje sami. Noć, tišina, NJIH DVOJE SAMI. Sinoć su gledali zvijezde, njezine zvijezde. Nije on bio do ušiju i mozga zaluđeni romantičar koji joj je htio skinuti zvijezde, on je htio skinuti nju.
Briga je njega za zvijezde i sazviježđa, on je igrao na priliku, a uložio vrijeme. Blesavo rečeno, na livadi očekivanja, procvjetali su zumbuli želja. Toliko je ona nezaljubljeno gledala njega, a toliko on zaljubljeno u njezino tijelo da se negdje između tog (ne)ravnodušnog odmjeravanja izgubio poklopac malog ‘kućnog’, ali skupog teleskopa. I sad je on bio taj koji je otišao da ga nađe, ne iz ljubavi, nego je još jedan uspon na brijeg trebao donijeti odobrenje za ekspediciju na onaj Venerin.
Bio je naočit muškarac kojemu gen rasta nije u zadanom roku predao zahtjev za pravo korištenja. Bez obzira na tu manjkavost, 9 od 10 žena reklo bi za njega da je sladak, ljepuškast, zgodan. Tanke obrve i plava kosa kao da su uzete s Jazonovog zlatnog runa. Brkovi i brada čekali su još u nekom rasadniku svoj red, svoje proljeće za rast. Plave oči su pripadnicama ženskog spola svjetioničarski upućivale smjer u postelju.
Doduše, još nije bio jedan od onih muškaraca koji iz nekog još neistraženog razloga navuku uske hlače i koji se, hodajući okolo ukliještenog skrotuma i sa stisnutom mokraćnom cijevi, bore s apnejom jer su usput istisnuli sav zrak iz pluća. Tim vitezovima novih trendova kao amblem hrabrosti ostane goli gležanj. Ali, njega te modne sprave za mučenje nisu privlačile. Zbog niskog rasta bio je jedan od onih nesretnih muškaraca kod kojih bi čovjek posumnjao u postojanje vrata i vratne kralježnice između glave i tijela. Uz svu tu ugodnu vanjštinu, anestezirao bi sugovornika čim bi progovorio. Svojim cvrkutom, svojim glasićem. Nju nije mogao anestezirati. Ona je bila odlučna, nestrpljiva i samouvjerena, što mu je imponiralo. Samo je kasno, nakon tri mjeseca veze, shvatio da nije površina za njezin snop interesa.
Ljubav je za njega značila nešto brzo i odmah, nešto uz što ide prilog: pileći medaljoni, pomfrit, kečap i majoneza, a njoj je ljubav bila na 79. mjestu u životu jer je bila dovoljna samoj sebi. Muški su u njezinom životu bili navedeni pod stavkom “može, ako baš mora”. Znanost, prirodoslovlje njezini su partneri, a ljubav je u njezinim životnim izborima bila relevantna poput poništenog glasačkog listića.
– Voliš li ti mene? – pitala ga je jednom neočekujući ništa.
– Volim. Naravno da volim! – odgovorio je mazohistički i pritom znakovito izostavio ono “te”.
– I ja tebe! – odgovorila je filmski, ali svakim treptajem oka stresla je težinu, vrijednost s tog odgovora.
Bio je umoran od posla, najradije bi sad bio doma, ali je na putu da nađe taj prokleti poklopac, poklopac jedne voajerke i jednog neostvarenog ‘alpinista’. Upaljena duga svjetla usred bijelog dana gube svoj smisao, troše se bespotrebno, upalio ih je kao i svoja razmišljanja kako bi osvijetlio put za nešto što dolazi nakon skretanja za “Ulicu što i kamo dalje”. Problem je bio u miješalici koju je pratio bar desetak minuta i koja, čini se, s njim dijeli isto odredište.
Sjeća se, njegova 7. godina života, travanj ili svibanj, vozio je bicikl, našao se između miješalice s jedne i kamiona s pijeskom s druge strane. Uhvaćen u klopku. U susjedstvu je bilo gradilište i logično je da će teška mehanizacija okupirati njegov prostor za igru, ali to je bilo vrijeme kad se riječ “logično” mimoilazila s njegovim svijetom spoznaja.
Umjesto na gradilištu, našao se u ‘rušilištu’, srušio se na asfalt, srušila se njegova zaigranost, naivnost i samopouzdanje, a potekle su suze. Skoro se jednu minutu našao zatočen. Sasvim slučajno, oba kamiona morali su se zaustaviti baš na tom mjestu koje će ga fizički ostaviti neozlijeđenim, ali će mu smrskati bezbrižnost djetinjstva. Zatekli su ga kako plače, a zatekao je sebe samog poslije toliko puta usred noći, tijekom pismenih testova ili u nekim napetim situacijama kako čuje to miješanje, te zvukove, kako se guši u toj teškoj sivoj masi… Put prema tom paničnom strahu bio je zacementiran. Kasnije je kao dijete izbjegavao voziti se ulicom sam, a čim bi se u daljini najavljivala mogućnost kamiona, kamiona koji miješa i priprema cement, materijal kojim su izgrađene njegove traume, odmah bi pobjegao, skrenuo, nestao. Sad nije mogao nestati. Nije mogla nestati ni ona. Naravno, njegova djevojka.
– Daj, skreni više, makni se! – žalio se dok je znojnim rukama još više obuhvatio volan i panično gledao retrovizor.
Cestom prilično uskog karaktera probilo bi se poneko auto. Ma mogao je pokraj njega ploviti “RMS Titanic”, on više ništa nije opažao jer je bio na svom Titanicu. Strahove iz prošlosti nevoljko je primio na audijenciju. Ponašali su se kao brbljavi suvozači, neprestano su ga dekoncentrirali, sipali mu sumnje u odvod odavno začepljen grumenjem nesigurnosti. Išlo je to pet, deset minuta tako, a miješalica ispred njega kao da je, uz cement, počela premetati kašu njegovih misli.
Kretale su se te misli kao i on u svom limenom ljubimcu – ‘serpentinasto’. Što on osjeća prema njoj? Što je više fizički bio na uzlaznoj putanji, njegova veza spuštala se niže i niže kao automobil koji je upravo prošao mimo njega. Koliko se ona štreberski snalazila u zvjezdoznanstvu, toliko je njegovo ‘ljubavoznanstvo’ do srži uvježbano ‘luzerstvo’.
Njihova veza nije imala što za ponuditi, nije tu bilo ni omota ni sadržaja, ma ni dovoljno poštenih i iskrenih riječi za napuniti jedan refren Julija Iglesiasa, samo pitanja koja su gledala prema nedostižnim odgovorima. Nije tu bilo ništa što bi se dalo posložiti, presložiti, okupiti, mobilizirati, nastaviti, njihov odnos kompostirao se u vremenu i trčao ususret terminalnoj fazi. Zašto je on zapravo u koš bacio ovo predvečerje da bi tražio neki plastični poklopac? Pa upravo je mislima poklopio sve što je odavno trebalo poklopiti, zatvoriti, završiti… I zašto se preoznojava, zašto prati tu mehaničku zvijer koja će ga progutati čim joj sudbina za to servira priliku?
– Ne, stvarno je dosta! – rekao je glasno i poslao cementnu beštiju ispred sebe u onu stvar, napravio nagli zaokret da bi, kako će kasnije pisati u policijskom izvještaju, “zbog brzine neprilagođene uvjetima na cesti”, izgubio nadzor nad vozilom. Poslije svega je prometnoj policiji tupio kako se miješalica cerila dok je on letio u provaliju. Poslije slobodnog padanja, nakratko je izgubio svijest. Vlažnost od znoja zamijenila je vlažnost krvi. Uspio je izvaditi mobitel da bi vidio kako ima 23 neodgovorena poziva, 5 nepročitanih SMS poruka, 10 poruka i 4 GIF-a na Viberu, 7 pismenih i dvije audioporuke na WhatsAppu, tri na Instagramu, 5 poruka i 3 i pol stickera na Messengeru i jedan pokušaj videopoziva na ZOOM-u. Sva ta hrpa multimedije dotad je bila ‘na bešumnom’ jer se on borio s preglasnim nemirima. Samo jedna poruka bila je dovoljan glasnogovornik svih ostalih:
– Hej! Ne moraš ići po poklopac… otišla sam ja maloprije i našla ga. – pisalo je u jednostavnoj poruci.
Spasioci su ga izvlačili pet sati. Rekli su da je imao sreću što nije slomio vrat čime su zapravo odali priznanje njegovom vanjskom izgledu. Objasnili su mu da bi došli i prije da teren nije tako nepristupačan, ali put do mjesta nesreće ni do njega jednostavno nije bio asfaltiran.
Bruno Lucić rođen je 20. veljače 1991. u Zenici. Srednju školu (2009.) i studij (2014.) završio je u Dubrovniku. Od 2014. novinar je Dubrovačkog vjesnika. 2015. od gospođe Sonje Seferović preuzima rubriku Kultura. Svoje kratke priče dosad je objavljivao u časopisu Literat, koji izdaje Društvo dubrovačkih pisaca. O sebi kaže: Volim rusku književnost, njemačku kulturu, loše predstave i dobre buregdžinice.
FOTO: Tonći Plazibat
