Pravosudni policajac rutinski je uzimao jednu po jednu stvar sa stola i stavljao u vrećicu.
– Pasta, četkica za zube, aparat za brijanje, radio prijamnik “Philips”, putna torba “Legea”, osobna iskaznica, lisnica, dvjesto šezdeset i osam kuna …. to je sve, potpišite ovdje Jakove!
– Nazdravlje ti Badnji dan i nadam se da se nećemo ovdje više vidjeti!
– I vama! – odgovori Jakov ne osvrnuvši se na ovaj drugi dio rečenice. Zabacio je torbu preko ramena dok su se teška željezna vrata za njim zatvorila.
– Kako li je prohladno, kao da će snijeg? – pomisli. Bila je to zadnja stvar kojoj bi se radovao, a i mala je vjerojatnost da uz more padne i to na sam Badnjak. Pa ipak nebo je bilo potpuno bijelo, baš za snijega. Pružio je korak niz ulicu, što dalje od zatvora u kojem je proveo nepunih šest godina. Potom je usporio.
– Gdje zapravo idem? – zapita se. Dom za nezbrinutu djecu “Maslina” bio mu je zadnje pravo prebivalište. Nakon toga se skitao se, spavao gdje bi stigao, a onda zatvor. Kao da je tražio načina da tamo dospije. Brat Marko, par minuta stariji od njega imao je sreću da završi u udomiteljskoj obitelji.
– Kamo da idem, kome da se javim? Nikoga, pa ni Marka, moj dolazak neće obradovati. – u razmišljanju nije ni zapazio da se našao pred ulazom u trgovački centar. Ljudi su prolazili pored njega naguravajući se s prepunjenim vrećicama, vonjajući po bakalar i čestitajući Badnjak. – Nazdravlje! Nazdravlje! – paralo mu je uši.
– K vragu, izabrali su najgori dan da me puste, prođe mu kroz glavu. – Svi nekuda idu, netko ih čeka, samo ja ne znam kamo i ne znam kome. U tom razmišljanju zađe u park s par borova i živicom pitospore i sjedne na klupu. -Konačno nema gužve. – reče u sebi. Okolna brda su već bila ovijena bjelinom, a pokoja pahulja je zalepršala oko njega i spustila se u kosu, na ramena. Ugledao je kako mu u susret dolazi starija gospođa u tamnim naočalama s psom. Vodičem. Hodala je polako i nesigurno, pa ipak kretnje su joj bile otmjene. Imala je preko osamdeset. Bila je odjevena u crnu krznenu bundu s isto takvom šubarom, u desnoj ruci nosila je vrećicu, a u lijevoj je držala crne rukavice i uzicu zlatne retriverice “Lune”. Tako ju je naime oslovila prolazeći pokraj Jakova.
– Tko koga zapravo drži na uzici, gospodari pse ili psi njih? – zapita se.
– Sudeći prema odjeći mogla bi imati novaca. – prođe mu kroz glavu. Riskirati i ponovno u zatvor nije tako loša opcija s obzirom na životne izbore koji mu se nude. Ionako zatvorskom stražaru nije obećao da se neće vidjeti. Uputio se za staricom hodajući za njom, dakako na pristojnoj udaljenosti. Nakon dvadesetak minta hoda ispred nje i njega ukazala se velebna villa ili prije ljetnikovac zapuštena pročelja i kako je poslije zapazio prilično zarasla vrta. Starica je gurnula škripavu kapiju i s psom ušla u kortu. Popela se par skalina do trijema i otključala ulazna vrata. Jakov je bio dovoljno daleko da primijeti kako nije zaključala za sobom.
– Sve je zapušteno, vjerojatno živi sama, bit će lak posao pokrasti je. Ako treba i zatući je, što mogu izgubiti, a prilika je prava – zaključi. Snijeg je sve jače laptao. Pa ipak Jakov se iz nekog razloga okrene i uputi ponovno prema gradu.
Već je bio pomalo gladan. U zatvoru je navikao na redovne obroke, a danas je samo doručkovao. Prolazeći pored pekarnice, uđe unutra i zatraži vrećicu prikli. Prodavačica mu ponudi da uzme obje preostale vrećice jer upravo zatvaraju.
– Badnjak je. Može! – ote se Jakovu. Produžio je ponovno do klupe u parku, koja je sad već bila mokra od pahulja koje su se topile. Stavi komad kartona na nju i sjedne, otvori vrećicu i uzme jednu priklu, pa drugu, a ostatak vrati u torbu. Ne znajući koliko je vremena proveo sjedeći, ustane i počne hodati. Bez nekog cilja tumarao je gradom. Postane mu jasno da se nesvjesno ponovno uputio u pravcu kuće one slijepe starice. Nije ništa posebno imao u glavi, samo je hodao. Mračilo se. Kad je uhvatio rukom za željeznu kapiju, pomislio je kako je glupo da slijepa starica ima upaljeno svjetlo u kući. Snop svjetlosti kroz prozor je padao u vrt s narančinima. Pritisnuo je zvonce na vratima, i ništa. Pokucao je dvaput, ne znajući koju će izliku reći ako tko drugi otvori.
– Uđite – začuje se u to staričin glas. Jakov prođe kroz neosvijetljen hodnik i pođe prema odškrinutim vratima iz kojeg je dopirao trak svjetla i neka francuska šansona.
– Salvatore Adamo – “Tombe la neige” (“Snježi”), to je moja omiljena samotna pjesma, Mislave. – reče starica.
– Da ja sam! Mislav! – reče prijetvorno Jakov.
– Vjerovala sam da će se to jednom dogoditi, reče starica i odloži naočale na stolić do fotelje u kojoj je sjedila. Sivkasto blijede oči bez imalo života kad da su tražile nešto poznato na sjeni osobe za koju je vjerovala da je njen unuk. Stilski namještaj s policama knjiga, koje više nitko ne čita, govorile su puno o ranijem životu vremešne žene, koja sada stoji na milost i nemilost okorjelog kriminalca. Piano ili klavir ” Bachmann”, to Jakov nije razlikovao stajao je uza zid do prozora. Pas vodič je, ovaj put bez orme, nezainteresirano ležao na sagu između električne grijalice i starice. Dok se Jakov ogledao po sobi starica će:
– Vidiš “Luna” zna da si dobar čovjek, ona to prepozna, u protivnom bi se uznemirila.
– Primakni fotelju i sjedni do bake, daj mi ruku!
– Imaš drugačije ruke od pokojnog oca, ali nekako profinjene. Nisi do sad radio vjerojatno ništa teško – više za sebe reče starica.
– Sve vrijeme sam se molila za ovaj trenutak. Ima Boga”! – značajno će starica. Ljut na sebe što je pristao na ovu glupu igru, Jakovu se omakne:
– Nisam baš posve siguran.
– Molim te sine, mogu te tako zvati? Hoćeš li nam spraviti čaj? – zapita starica kao prečuvši ono što je kazao.
– Naravno, reče Jakov.
– Sve ti je u kuhinji snaći ćeš se – dometne starica dok je Jakov već ustajao.
Ubrzo se vratio s pladnjem i dvije šalice iz kojih se pušilo.
– Zaboravio sam reći, nisam ti ništa posebno donio, ali sam nam kupio prikle, reče Jakov vadeći vrećice iz torbe.
– Obožavam ih, podsjećaju me na sretne godine! – reče starica. Znaš ono što si kazao za Boga, vjerojatno misliš na očevu sudbinu – i ne čekajući odgovor doda – iz svoga iskustva mogu reći da mnoge stvari koje doživljavamo kao nesreću i nepravdu imaju neki smisao, značaj. Ali to ne vidimo odmah. – reče starica gledajući u pravcu prozora, ali zapravo prazno.
– A Bog? Isus, tko li već, zašto nam ne pomogne onda kad je teško? – upita nervozno Jakov.
– Mislim da Isus čije rođenje sutra slavimo, ne rješava naše ovozemaljske probleme, on nas poziva da s njima skupa hodamo kroz život, da nam bude oslonac. Vidiš ja živim u svijetu sjena više od deset godina, moja intuicija, moja ostala osjetila, moja “Luna”.., oni su sada moje oči. Pitaš se kao i mnogi za što i zbog čega živim. Možda je ova Badnja večer i sutrašnje Božićno jutro koje će ogrijati moje i tvoje srce odgovor na to pitanje. – Glazba, koja je ispunjava ovu kuću besmisla održavala me i održava me još na životu. Znaš li da sam predavala glazbeni u školi? Voliš li ti glazbu? Želiš li da ti nešto odsviram?
– Poznato mi je to za školu, a uistinu bih volio čuti kako sviraš… bako! – reče Jakov, a jedva primjetan smiješak mu se smjesti na rubovima usana.
Starica se pridigne i držeći se za rubove namještaja i po navici dođe do piana. Nakon početnih taktova, zapita – prepoznaješ li ovo?
Ne čekajući odgovor veselo će – Bethoven “Mjesečeva sonata”.
– Predivno! – usklikne Jakov.
Starica je je još nekih dvadesetak minuta prebirala po tipkama, a Jakov je nijemo slušao.
– Molim te pomogni mi do fotelje! – zamoli starica Jakova.
Dugo u noć Elza, tako se zvala starica, držala je za ruku Jakova i pričala mu o glazbi, glazbenicima… Kazala je da se muči što ne može odlučiti tko je veći skladatelj Verdi ili Wagner. Suvremenici i rivali, rođeni iste godine. Kako je Verdi bio filantrop, a Wagner navodno antisemit i da je oženio kćer Franza Liszta. Na spomen Liszta, Jakov se dosjetio “Mađarske rapsodije br. 2” koju je zapamtio slušajući je na “Trećem programu” Hrvatskog radija na koji bi ponekad naišao. Baku Elzu je to silno obradovalo, kao i njegova usputna konstatacija da su i Verdi i Wagner vjerojatno jednako veliki skladatelji. Dan je polako ulazio u sobu, Jakov je desnom rukom trljao oči. Elza je još spavala u naslonjaču držeći Jakovljevu lijevu ruku među svojima. Polako ju je izvukao i uzeo povodac s ormom, stavio ga na “Lunu” i iskrao se iz kuće. Nakon nekih pola sata vratio se i pokušao što tiše ući kako ne bi probudio staricu.
– Sretan Božić! – rekla mu je dok je još otvarao vrata.
– I tebi bako! – kazao je prišavši i poljubivši je u obraz.
– Kako si ti plemenit, izveo si “Lunu” u šetnju!
– Pa činilo mi se da je to u redu. – reče Jakov.
– Naravno ali ti si se sam sjetio. – odgovori starica i dometne – mogli bi sada popiti kavu?
– Skuhat ću je ja. – ponudi se Jakov. Ubrzo su ispijali kavu i jeli preostale prikle, kad li će Jakov:
– Znaš bako morat ću uskoro poći, ali prije toga nešto ti moram priznati! Ja nisam…! – u to ga prekine Elza.
– Nemoj ništa reći.. znam! Šutjeli su potom dugo i ispijali kavu i kada su šalice već odavno bile prazne. Snijegu nije bilo ni traga, a zrake božićnog sunca su se lomile kroz prozorsko okno i padale u dubinu te sobe koja je barem nakratko bila oživljena glazbom i razgovorom dvoje samotnih ljudi.
– Ovo mi je najljepši Božić posljednjih desetljeća! – reče Elza.
– I meni. – prizna s osmijehom Jakov.
– Ne ću te pitati hoću li te više vidjeti, znam da neću s obzirom na moje oči, ali hoćeš li svratiti? – upita Elza.
– Mislim da hoću. – odgovori Jakov.
– Trebaš li novaca? –
– Hvala, ne trebam! Imam dovoljno, a moje ruke jedva čekaju da se pošteno prime posla! – odgovori Jakov mahnuvši u znak pozdrava slijepoj starici i “Luni” koja je baš u taj čas zijevnula ispružena pored nje na sagu.
– Ali doslovno. – pomisli u sebi dok je zatvarao vrata odlazeći u nepoznato.
Boris Cikoja rođen je 22. studenoga 1962. u Banji kraj Vrgorca, gdje je završio osnovnu i srednju školu “Tin Ujević”. Diplomirao je na studiju politologije, te apsolvirao na dodiplomskom studiju novinarstva Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Tijekom studija (1985.-1986.) pisao je za zagrebački “Vjesnik” s nekim manjim izletima u “Studentski list” i “Zaprešićke novine”. Sporadično je objavio nekoliko karikatura i aforizama u “Večernjem listu” 80-tih. Od 1996. živi i radi u Dubrovniku. Od sredine 2018. piše kratke priče. Dvije njegove kratke priče “Svjetlo i sjena” (Chiaroscuro) i “Slikarica bjeline” uvrštene su 2019. u godišnjak dubrovačkih pisaca “Literat”.
Više priča pročitajte ovdje.
