Iako je u posljednje vrijeme majkovski dub zbog svoje neizvjesne budućnosti “ukrao” svu pažnju javnosti, za izbor „Hrvatskog stabla godine 2021.“ uvrštena su još dva zanimljiva prirodna “gorostasa” s našega područja, a jedan je i čempres iznikao iz fasade ljetnikovca Bettera u Mlinima. Ovo stablo kandidirao je Vedran Mezei, inicijator i voditelj programa „Povijesne šetnje kroz Mline“ koje se ovog ljeta održavaju u Župi dubrovačkoj. Jedna od brojnih zanimljivosti spomenutog događaja jest upravo i ovaj čempres koji se ujedno spominje u Vedranovoj drugoj knjizi „Treći ključ“.
Kako je došlo do toga da prijaviš ovo stablo na natjecanje?
– Članak vezan za odabir „Hrvatskog stabla godine“ pročitao sam upravo na Dubrovniknet-u i odmah mi je palo na pamet kako bih mogao kandidirati čempres u Beterini. Želja mi je da kroz natječaj dodatno potaknemo zanimanje javnosti o ovom izuzetno vrijednom, ali nepravedno zapostavljenom povijesnom lokalitetu. Vjerujem da nam u tome barem malo može pomoći jedan „obični“ čempres.
Po čemu je ovo stablo posebno? Zašto misliš da bi baš ono trebalo biti „Hrvatsko stablo godine“?
– Samim tim što je uspjelo niknuti iz kamena, odnosno fasade jedne građevine i doseći visinu od oko tri-četiri metara, čini mi se dovoljno posebno. Pored toga, nominacija je sama po sebi proturječna jer čempres svojim korijenjem ruši ostatke stoljetnog ljetnikovca. Ovo je vjerojatno jedino stablo nominirano u natječaju čije bi uklanjanje, odnosno sječa, zapravo bila dobra vijest, jer to bi ujedno značilo i obnovu ljetnikovca. Kada bi u nekoj skorijoj budućnosti do obnove i došlo, rado bih zbog gubitka tog čempresa zajedno sa svojim sumještanima potaknuo sadnju barem još desetak novih na području Beterine kojoj bi dobrodošlo plansko pošumljavanje. U ovoj priči vidim i puno simbolike: ladanjsko zdanje je staro više od pet stoljeća pa je stablo dojmljiv podsjetnik na snagu prirode, ali i ljudsku prolaznost. Ono istovremeno pokazuje i naš odnos prema kulturnoj baštini koji nam u ovom slučaju ne ide u prilog.
U prijavi za natječaj stablo si nazvao „čempres Ruđera Boškovića“. Zašto?
-Ruđer Bošković je zasigurno najznačajnija povijesna ličnost čije se ime veže za ovaj ljetnikovac. Pisani tragovi govore kako je još kao dijete ovdje često dolazio na ladanje kod svog ujaka Ruđera Bettere koji je imanje dobio 1716. godine vjenčanjem za Peru Garglieni-Martini. Obitelj Bettera bit će vlasnik ovog posjeda više od dva stoljeća i upravo po njima taj predio Župe dubrovačke danas nosi ime. Znamo da je Bošković s četrnaest godina otišao na školovanje u Rim i nakon toga je samo jednom duže boravio u Dubrovniku i to 1747. g. Prema nekim izvorima, tada već svjetski poznati znanstvenik, određeno je vrijeme proveo upravo u ljetnikovcu Bettera gdje je napisao svoje djelo „Dissertatio de maris aestu“ (Disertacija o morskim plimama). Čini se vrlo mogućim da je ovaj ljetnikovac, inače smješten na samome moru, potaknuo našeg znanstvenog genija da upravo ovdje piše o toj prirodnoj pojavi. Tim slijedom Beterina bi bilo jedino mjesto na kojem je Bošković napisao knjigu u svom rodnom kraju, a kako je trenutno ovaj ljetnikovac zapušten, činilo mi se zgodno da barem jedan „tvrdoglavi“ čempres nosi Boškovićevo ime.
Stablo se spominje i u tvom romanu „Treći ključ“.
– Čempres se spominje pri kraju romana kada protagonisti suvremenog dijela priče žele snimiti nekoliko fotografija upravo ovog stabla. Tad im se dogodi jedna manja nezgoda gdje na mjestu nekadašnje kapelice sasvim slučajno otkrivaju „Chartu libertatis“. Taj zaboravljeni dokument napisan na svitku pergamenta jest i glavna tema romana, ono u čemu „Treći ključ“ zapravo govori.
Predstavljanje knjige “Treći ključ” izazvao je odabirom Beterine kao lokacije veliki interes i ne samo župske javnosti, a potaknuo je i ideju za „Povijesne šetnje kroz Mline“. Tko ti je pomogao u ostvarenju ove ideje i kakve su reakcije gostiju vezane za ljetnikovac Bettera? Je li ovaj čempres također dio tog programa?
– Ugodno sam iznenađen zanimanjem gostiju za „Povijesne šetnje“ kao i njihovim reakcijama na sam događaj. Veliku podršku sam imao od Općine Župa dubrovačka kao i TZ-a Župa dubrovačka. Oni su mi pomogli, ne samo oko organizacije „Povijesnih šetnji“, nego i prilikom objavljivanja i promocije hrvatskog i engleskog izdanja knjige. Da bi se ovi događaji uopće mogli održati u Beterini bilo je potrebno očistiti mjesto, pokositi travu, srediti prilazne putove, donijeti stolove, stolice, što je sve napravila Općina sa svojim komunalnim službama… Također, veliku sam podršku imao i od hotela Astarea u Mlinima. Prilikom „Povijesnih šetnji“ Beterina je krajnje odredište i unatoč tome što je prilično zapuštena, čini se da to ne umanjuje njezinu privlačnost nego joj čak daje i posebnu čar. Za vrijeme ture gosti ovdje mogu čuti priče o bogatim pučanima Dubrovačke republike kao i detalje o obitelji Bettera, ali i Ernestu Katiću – posljednjem privatnom vlasniku imanja. Također, daje im se povijesni prikaz ovog ladanjskog zdanja, govori se i o rusko-crnogorskoj opsadi Dubrovnika 1806. g. kada je ljetnikovac opljačkan i spaljen. Potom se spuštamo u natkriveni prolaz kuće gdje gosti najčešće sjednu na kamene skaline i tako naprave improvizirani amfiteatar. U ovom dijelu obilaska mogu čuti dijelove iz knjige vezane za Ruđera Boškovića i njegov boravak u Beterini. Pri samom kraju kažem i nekoliko riječi o čempresu koji raste iz fasade ljetnikovca i o tome na koji način je stablo vezano za radnju romana. Prilikom posljednjih tura spomenuo bih da je čempres kandidiran za „Hrvatsko stablo godine“ pa su me neki gosti zamolili da im javim kad natječaj bude otvoren kako bi i oni dali svoj glas. Ovom prilikom pozivam sve čitatelje Dubrovnikneta da učine isto ili da barem glasaju za nekog od svojih favorita.
